Asim Mujkić: Uz dan imigranata

Asim Mujkić
Autor 21.6.2021. u 20:41

Asim Mujkić: Uz dan imigranata

Ništa nije kao tzv. ‘migrantska kriza’ razgolitila u moralnom smislu i EU i BiH, odnosno sve njezine konstitutivne narode. U moralnom ogledalu u liku ovog globalnog nevoljnika, nemoćnog bijednika, ‘prezrenog u svijetu’ razobličen je do kosti i ‘bošnjački merhamet’ i ‘srpsko gostoprimstvo i širokogrudost’ i ‘hrvatska uljudba’Zajedno s Europom pokazali smo se kao zadnji ljudski otpad.

Piše: Asim Mujkić

Kako je do početka 2018. većina zemalja EU uspjela zatvoriti takozvanu ‘Balkansku rutu’ uz pomoć vlastitih starih i oprobanih nacionalističkih kontrakcija koje su se manifestirale u pretjeranoj upotrebi sile na državnoj granici, u ‘push-backovima’, zastrašivanju kao i imaginativnom razvoju fizičkih prepreka na granici, recimo u vidu žilet-žice, ljudi u pokretu bili su prisiljeni da pokušaju preko BiH dokopati se EU, najčešće u regionu koji uistinu predstavlja ‘meki trbuh’ Hrvatske – ‘Cazinska krajina’.

Prvo očito pitanje koje se nameće, kada čitamo ovaj Izvještaj, glasi zašto se ljudi u pokretu, s obzirom da su već stupili na tlo EU u Grčkoj, sada zaustavljaju i sprečavaju u daljem kretanju prema Uniji. Još gore, zašto se ti ljudi sada izlažu raznim vidovima zlostavljanja i zastrašivanja na hrvatskoj granici Unije, odnosno, zašto prema njima zemlja, članica EU i kandidatkinja za članstvo u Schengen sistemu primjenjuje taktiku ‘pushbacka’ koju tolerira Bruxelles, barem prema pisanju Amnesty International-a i Guardiana? Ali, to nije ni približno jedini problem s ljudima u pokretu u BiH. Nije samo problematičan onaj depresivno predvidivi bihevioralni model utemeljen na antiimigrantskim osjećanjima obuzeo lokalnu populaciju što se dešava širom Europe, već i to da pitanje migranata postaje važnim unutarnjim političkim problemom u BiH oko koga se zauzimaju sučeljene, gorljive pozicije i s kojim se kalkulira u zakučastim strategijama za postizanje nekih političkih probitaka. Kao jedna teško etnonacionalizirana zemlja čiju politiku karakteriziraju stalne političke mobilizacije oko identitetskih pitanja, migranti su počeli igrati važnu ulogu u domaćem mobilizirajućem političkom vokabularu. Povišene tonove pratili su ovih godina i konkretni potezi na terenu. Tako naprimjer, političko rukovodstvo RS, svojim dejtonskim ovlaštenjima, blokiralo je svaku mogućnost vojnog ili pojačanog policijskog prisustva na granici BiH prema Srbiji – odakle većina migranata dolazi u BiH, dok je rukovodstvo HDZ preko kantonalnih policijskih snaga pod njihovom kontrolom postavilo barikade u namjeri da spriječi transport migranata u izbjeglički centar, a rukovodstvo Unsko-sanskog kantona razvijalo svoje lokalne strategije pushback-a s ciljem da obeshrabri dolazak većeg broja migranata. Prema nekim medijskim napisima, vlasti Unsko-sanskog kantona izdale su niz naredbi po kojima se migrantima zabranjuje korištenje sredstava javnog saobraćaja, obeshrabruju se građani da na bilo koji način iskažu solidarnost ili da pomognu migrantima što je jedan grozan podsjetnik na slične odredbe i preporuke kojim su vlasti srpskih teritorija tokom posljednjeg rata u BiH regulirale odnos prema preostalim Bošnjacima, a da o sličnim ukazima iz Drugog svjetskog rata i ne govorimo. Svi ovi i niz drugih poteza naprosto rastaču svaku mogućnost organiziranog državnog, institucionalnog suočavanja s migrantskim problemom, na stranu što i u tim institucijama sjede ljudi koji su ili nesposobni ili su odveć eksponenti svojih etnonacionalističkih politika da bi povukli neki efikasan potez. Unutar jednog ‘razrokog’ dejtonskog institucionalnog aranžmana efikasnost institucija ionako je otežana, pa ako ne i gotovo onemogućena.

Ovakav kontekst lako je stvorio uslove za proglašenje jednog ‘kulturnog rata’ kojega zdušno razvijaju srpske i hrvatske etnonacionalističke elite s obzirom da ogromnu većinu migranata čine muslimani. Kao takvi oni se delegiraju kao suštinski bošnjački problem. Rijeka migranata koji ilegalno ulaze u BiH tako ‘postaje’ tajni plan bošnjačke političke elite putem koje se BiH želi preplaviti muslimanima – što je istovremeno ‘muzika za uši’ internacionali europskih desničara prema kojima se poruka odašilje s ovog mučeničkog ‘predziđa kršćanstva’. U stvari, slabo ili nikako nadzirane granice prema Srbiji preko kojih prelaze migranti pogodovale su isključivo cijeloj jednoj ilegalnoj mreži osoba i s jedne i druge strane granice koje profitiraju od krijumčarenja ljudi. Generalna institucionalna inkapacitiranost – u jednom trenutku krize – trebala je biti nadomještena ili ojačana direktno intervencijom EU i internacionalne organizacije za migrantska pitanja. I tada su stvari eksplodirale. S obzirom da je IOM financiran od strane EU preuzeo ‘menadžiranje’ nad migracijama u BiH došlo se u paradoksalnu situaciju da EU s jedne strane granice (u BiH) financira migrantske kampove, koji su, prema pisanju Nidžare Ahmetašević, pravi logori sa mizernim uslovima za život, dok s druge strane granice (Hrvatska) ta ista EU financira opremanje hrvatske policije za efikasnije pushbackove i zastrašivanje.

Ako ovo pogledamo iz perspektive ljudskih prava, onda bismo mogli reći kako cijeli migrantski problem s kojim se suočava EU i Zapadni Balkan posljednjih godina (od 2015) svoj korijen ima u europskom preokretu u razumijevanju svog identiteta, svojih granica, općenito u razumijevanju svojih fundamentalnih vrijednosti, osobito svoje fundamentalne vrijednosti: ljudskih prava i sloboda. Ironično, u isto vrijeme dok slavi tridesetu godišnjicu pada Berlinskog zida, EU podstiče podizanje novih zidova. Berlinski zid je nekoć upravo bio podignut da bi spriječio slobodni protok ljudi i ideja. Berlinski zid je bio samo onaj mali, vidljivi dio jednog mnogo dužeg, kontinentalnog zida koji se nazivao ‘željeznom zavjesom’. Danas, sa žaljenjem, u sred ovog europskog menadžiranja migrantske krize i u BiH i u Grčkoj, i u dealovima s Erdoganom, mogli bismo hladno zaključiti da je pad Berlinskog zida bio pad samo jednog dijela ogromnog zida neslobode, jer je gvozdena zavjesa, koju današnjem duhu vremena prilagođeno možemo nazvati Šengenskim zidom, ostala.

Prvobitna željezna zavjesa napravljena je s namjerom da zaštiti Istok od uticaja ljudi i ideja sa Zapada. Sada, kako se čini, došlo je vrijeme, barem tako misle sve brojniji desničarski populisti i njihove oportunističke vlade, da zaštitimo Zapad od ljudi i utjecaja s Istoka. U tu svrhu može da posluži novi, Šengenski zid. Isto kao što su nekad sa zapadne strane zida, danas ovi koji dolaze s Istoka pozivaju se na univerzalne vrijednosti i slobode. Danas se Šengenski zid proteže preko kontinenta sa svojom žilet-žicom na slovenskoj i mađarskoj granici kao najvidljivijim njegovim dijelovima. U kontekstu pada Berlinskog zida možemo reći da su u svojoj potrazi za slobodama, pravima, minimalnim uslovima dostojanstvenog života, prezreni istočni Berlinci kopali tunele, preskakali žicu, zalijetali se na barikade, konstantno mijenjajući rute svog bijega. Mnogi od njih su u toj borbi za slobodu dali svoje živote, zarobljeni, zatvarani i mučeni.

Zašto danas ne bismo mogli da kažemo nešto slično za ljude u pokretu koji čekaju pred kapijama Europe? Zar ne možemo reći da u svojoj potrazi za slobodama, pravima, minimalnim uslovima dostojanstvenog života danas prezreni Sirijci, Afganistanci, Pakistanci, Iranci, sjevernoafrikanci, Iračani plutaju Sredozemnim morem, lutaju kroz bosanske šume, plivaju preko hladnih rijeka, konstantno mijenjajući rute svog bijega? I da, ironično, mnogi od njih, poput trogodišnjeg kurdskog dječaka Aylana na egejskoj pješčanoj plaži, daju svoje živote u toj borbi za slobodu i dostojanstvo, kao što mnogi bivaju zarobljeni, zatvoreni, mučeni.

Baš kao što su ljudi Istočne Europe onda, ljudi Bliskog istoka danas razumjevaju doslovno emancipatorsko obećanje Francuske revolucije – sloboda, jednakost, bratstvo. Ali, kako je za jedne Zid pao, za neke druge bio je ubrzano podignut. Zašto? Šta to može da znači? Da se obećanje Francuske revolucije ne odnosi na svako ljudsko biće podjednako? U jednoj potresnoj knjizi o patnjama mađarskog naroda nakon Ustanka 1956 „Most na rijeci Andau“, dobitnik Pulitzerove nagrade James Michener piše: „Postojao je most na Andau, i ako ga se Mađar mogao dokopati bio je već napola slobodan“ (Michener, 1957: 173). Šta nas to sprečava danas da kažemo: postoji most na rijeci Euros (između Grčke i Turske) i ako ga se Sirijac ili Kurd može dokopati on je već napola slobodan? Opisujući mađarske migrante koje je dočekivao s druge strane rijeke Andau Michener sa žaljenjem konstatira: „Preko mosta na rijeci Andau prešlo je preko 20.000 ljudi koji su dobro poznavali komunizam i zato ga odbacivali. Oni su taj novi način života vidjeli iz prve ruke i na tužan način naučili da je on samo stari terorizam u ružnoj novoj odori, jer on ne samo da krade i vara ljude oduzimajući im materijalne stvari koje im po pravu pripadaju, on im uništava svaki izazov, svaki dašak nekog novog života i svake nade“ (Michener, 1957: 174).

Zašto ne možemo današnje izbjeglice opisati na način na koji je Michener opisao mađarske izbjeglice? Naravno, više nema komunizma od koga su ljudi bježali, ali zar i dalje ne postoje despotski režimi – od kojih su neki rezultat tragičnih Zapadnih intervencija (vojnih ili ekonomskih) koji se mogu s pravom odbacivati? Zar takvi režimi podjednako ne kradu i varaju svoje ljude oduzimajući im materijalne stvari koje im po pravu pripadaju, režima koji uništavaju svaki izazov, svaki dašak nekog novog života i svaku nadu? To meni zvuči kao jako dobar razlog da se ‘dam u pokret’. Ili će prije biti da je podtekst Michenerovog opisa ‘borba protiv komunizma’, Hladni rat u kojem slučaju onda vrijednosti liberalne demokratije – ljudska prava i slobode – postaju pukim ideološkim oružjima. Zato su nam danas migrantska kriza, ali recimo i borba pokreta Black Lives Matter, važni jer će nam otkriti da li ljudska prava i slobode imaju ikakvog smisla izvan konteksta Hladnog rata, izvan konteksta ideološkog arsenala.

Šta to konkretno znači? Europa općenito, ali EU naročito, iza svojih graničnih slojeva žilet-žice morat će, zbog sebe, najprije, odgovoriti na ključno pitanje: pod kojim uslovima univerzalni ‘zov slobode’ postaje partikularna ‘sigurnosna prijetnja našem načinu života’? To je ključno identitetsko pitanje za Europu budućnosti. Da li se veliko obećanje iz 1789., kojega su istočni Berlinci jako ozbiljno i doslovno shvatili 1989., a ljudi u pokretu ga shvaćaju jako ozbiljno danas, odnosi na samo neke određene tipove i grupe ljudi ili se pak odnosi na cijelo čovječanstvo? Zašto je to tako da kada se ovaj emancipatorski poziv začuje istočno od rijeke Euros, da oni zapadno od te rijeke u tom prepoznaju prijetnju invazije, napad na naš način života? Zašto je nezamislivo za mnoge građane i političke subjekte etabliranih liberalnih demokratija da se rijeka ljudi u pokretu referira na slobodu, jednakost i bratstvo? To im je nezamislivo kao što je bilo nezamislivo nekom vojniku mlade Francuske republike koji je 1797. poslan na Haiti da se bori protiv tamošnjih crnih revolucionara koji su isto tako ozbiljno shvatili emancipatorski poziv iz 1789. Može li biti da je 1989. bila ponovno otkriće duha i smisla 1789., a da je današnja migrantska kriza ponovno otkriće duha i smisla Haićanske revolucije 1797? Zašto je tada bilo nezamislivo mladom bijelom francuskom republikancu da pobunjeni haićanski crni rob može pjevati Marseillez-u? Na kraju, kako borba protiv sistematske diskriminacije bjesni na ulicama europskih i američkih gradova, zašto je nezamislivo bijelom građaninu da svi ljudski životi podjednako važe?

 

Asim Mujkić
Autor 21.6.2021. u 20:41

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija