Vladimir Sorokin: Putin je osuđen na propast

Vladimir Sorokin
Autor/ica 5.3.2022. u 11:23

Vladimir Sorokin: Putin je osuđen na propast

Foto: Wikimedia

Dana 24. februara 2022. otpao je s Vladimira Putina pancir ”prosvijećenog autokrata” što ga je nosio sve ove godine. Svijet je ugledao čudovište, poludjelo i nemilosrdno. Rasla je postepeno ta neman, opijena apsolutnom moći, imperijalnom agresivnošću i pakošću, potaknuta duhom osvete naspram kraja Sovjetskog Saveza i mržnjom protiv zapadnih demokracija. Odsad Evropa više neće imati posla s Putinom od jučer, nego s jednim novim Putinom, s kojim više neće biti mira.

Kako se to moglo dogoditi?

U filmskoj trilogiji Gospodar prstenova Petera Jacksona u završnom prizoru namjerava Frodo ukleti prsten moći, koji je stanovnicima Međuzemlja donio toliko patnje, baciti u užarenu lavu, ali se u zadnji čas predomišlja: stavlja ga samome sebi. Pod uplivom prstena njegovo se lice mijenja, već možemo naslutiti čudovište. Prsten moći će sada vladati njime…

Kad je bolesni Boris Jeljcin godine 1999. Vladimira Putina uzdigao na tron, djelovao je simpatično, čak privlačno, njegova retorika razumno. Mnogima se činilo da na vrh piramide moći dolazi pametan činovnik bez arogancije i osionosti, moderan čovjek koji je ustanovio da post-sovjetska Rusija ima samo jednu perspektivu: put u demokraciju. O njoj je tada mnogo govorio u intervjuima, obećavao građanima Ruske federacije reforme, slobodne izbore, slobodu govora, poštovanje ljudskih prava, sudjelovanje sa Zapadom i prije svega: jamčio je da se ne želi zalijepiti za stolicu.

Poznato je da u Rusiji još uvijek rado vjeruju onome što određeni vladar čini ili govori. Taj je čovjek bio, kao što je formulirao Gogolj u Mrtvim dušama,  ”u svakom slučaju prijatna”  pojava: otvoren, nastojao je razumjeti druge, ozbiljan, ali sa smislom za humor, čak i autoironiju.

Tada su ga političari, intelektualci, polit-tehnolozi, koji se danas ubrajaju među njegove žestoke protivnike, podupirali. Neki su čak bili u njegovom izbornom štabu kad je trebalo pobijediti na predstojećim izborima. I uspjelo je. Ali tada je prsten sudbine već bio na njegovom prstu: malo pomalo čovjek se izopačio u imperijalno čudovište.

U Rusiji je bila i jest vlast još uvijek strukturirana u obliku piramide. Ta se piramida uspostavila u 16. stoljeću kroz Ivana Groznog, strašnog cara, paranoidnog i ovisnog o porocima. Pomoću svoje lične garde, opričnika, zabio je krvavi klin između vlasti i naroda, između svojih i drugih. Ivan je bio uvjeren da se Rusija može voditi samo na jedan način: mora se prigrabiti posjed, okupirati vlastita država. Vlast mora biti okrutna i takva da je narod ne može prozreti. Tako narodu ne preostaje ništa drugo nego da je obožava. Onaj koji je sjedio na vrhu mračne piramide, imao je sva prava i apsolutnu moć.

Kolikogod to paradoksalno izgledalo: pet je stoljeća otada taj princip vlasti u Rusiji ostao nepromijenjenim. To vidim kao najveću tragediju naše zemlje. Srednjovjekovna piramida preživjela je do danas, promijenila se samo površina, a konstrukcija je ostala ista. Na vrhu je uvijek sjedio apsolutni vladar: Petar I, Nikolaj II, Staljin, Brežnjev, Andropov. Sada Putin tamo kraljuje već više od dvadeset godina. Unatoč njegovim nekadašnjim obećanjima čvrsto se drži te stolice, hvata je kandžama. Ta piramida neizbježno truje moćnika. Njemu i njegovima podaruje najarhaičnije vibracije: gospodari ste zemlje, koje nedodirljivost se može očuvati samo čvrstom rukom; tako nešto posebno kao što sam ja, tako čvrsti i neproračunati morate biti i vi; vama je sve dozvoljeno, u narodu morate probuditi strah i zbunjenost, narod vas ne treba razumjeti, mora vas se bojati. Nakon najnovijih događaja možemo zaključiti da je Putin potpuno podlegao ideji da uskrsne rusko carstvo.

Na žalost ni Jeljcin, kad je na vrhuncu perestrojke došao na vlast, nije taknuo srednjovjekovnu piramidu. Renovirao je samo površinu: umjesto stare betonskosive sovjetske došla je šarena, popločana reklamnim panoima za zapadnu robu. Sama piramida je izoštrila pogled na Jeljcinovu ličnost: jogunastost, grubost i alkoholizam. Njegovo se lice pretvorilo u krutu masku grube arogancije. Kao krunu svoje vladavine izazvao je rat u Čečeniji koja se željela odvojiti od Ruske federacije. Piramida koju je stvorio Ivan Grozni, iz nekadašnjeg demokrata načinila je imperatora koji je poslao tenkove u Čečeniju i čečenskom narodu nanio neizmjernu patnju.

Jeljcin i drugi pristaše perestrojke nisu samo propustili priliku da tu piramidu sruše, isto tako nisu – drukčije nego poslijeratna Njemačka, koja je truplo nacizma zakopala pedesetih godina – pokopali sovjetsku prošlost. Truplo tog čudovišta, koje je uništilo milijune ljudi i zemlju bacilo sedamdeset godina unatrag, ostalo je ležati u uglu. Tamo se imalo raspadati. Ali pokazalo se da se to truplo još miče, a ne da se raspada. Kad je Putin došao na vlast, i on se počeo mijenjati.

Uništen je bio televizijski kanal NTV, drugi TV-kanali dospjeli su u ruke njegovih pristaša, nakon čega je na televiziji bio uveden sistem stroge cenzure. Na taj način je postalo nemoguće kritizirati Putina. Mihail Hodorkovski, šef najuspješnijeg poduzeća u Rusiji, bio je aretiran i osuđen na deset godina zatvora, njegov koncern Yukos su Putinovi pristaše opljačkali. Ta specijalna operacija je služila zastrašivanju ostalih oligarha. Neki su Rusiju napustili, drugi su se ulizali Putinu, neki od njih su postali Putinov novčanik.

Piramida se tresla, a vrijeme se zaustavilo. Kao velika ledena gora klizala je zemlja natrag u prošlost – najprije u sovjetsku, a onda još dalje: do srednjeg vijeka.

Putin je izjavio da je propast Sovjetskog Saveza bila najveća katastrofa 20. stoljeća. Ne sreća, kao za većinu s pameću obdarenih ljudi u zemlji u kojoj ne možete naći porodicu koju nije pregazio crveni kotač staljinizma i ostavio iza sebe mrtve. No Putin nije mogao više odagnati iz sebe ono što je bio: oficir KGB-a, kojemu je bilo utuvljeno u glavu da je Sovjetski Savez nada naprednog čovječanstva, a Zapad neprijatelj koji ima kao svoj zadatak uništiti nas, Ruse. Time što se kotač vremena započeo vrtjeti unatrag, on se opet vidio u svojoj sovjetskoj mladosti, kad mu je dobro išlo, i uskoro je poželio svoje podanike prisiliti da krenu s njim tamo nazad.

Posebnost piramide moći jest da onaj koji sjedi na njezinom vrhu prenosi svoju psihosomatiku na cjelokupnu zemlju. Ideološki je putinizam usmjeren eklektično, što znači da je lišen novih impulsa. Za slavljenje svega sovjetskog upotrebljava nekakvu feudalnu etiku: kod Putina se miješa Lenjin sa carističkom Rusijom i pravoslavljem.

Putinov filozof za tijelo i želudac jest Ivan Iljin (1884–1954): monarhist, nacionalist, antisemit, ideolog Bijele garde. Lenjin ga je 1922. prognao i ostao je u emigraciji. Kad je došao u Njemačkoj na vlast Hitler, Iljin ga je pozdravio jer ”je spriječio boljševizaciju Njemačke”: ”Odlučno se protivim tome da događaje posljednjih mjeseci ocjenjujem sa stajališta njemačkih Židova”, pisao je. ”Vječna liberalno-demokratska dopadljivost je odstranjena.” Tek kad je Hitler označio Slavene za drugorazrednu rasu, Iljin mu je to zamjerio. Usudio se kritizirati Hitlera i tako pao u nemilost Gestapa, iz čijih ruku ga je otkupio Sergej Rahmanjinov. U svojim zapisima Iljin je izrazio nadu da će se nakon pada boljševizma pojaviti vođa koji će biti spreman i također kadar podignuti na noge Rusiju koja je na koljenima.

Rusija koja je na koljenima i koja se postavlja na noge omiljeni je moto Putina i putinista. Na Iljina podsjećaju i njegove zadnje izjave o ”od Lenjina stvorenoj” Ukrajini. Neovisnu Ukrajinu zapravo nije stvorio Lenjin, nego Centralna Rada – skupština u Kijevu januara 1918, čim je bila na Lenjinovu inicijativu raspuštena ustavotvorna skupština. Ta država nije bila Lenjinova zasluga, nego u najboljem slučaju posljedica njegove agresije.

”Pod Putinom se Rusija postavila na noge!”, rado skandiraju njegovi zagovornici. Netko se našalio: ako se Rusija doista postavila na noge, tada je vrlo brzo opet pala na sve četiri: korupcija, autoritarizam, birokratska samovolja, siromaštvo. I sada svemu tome možemo dodati rat.

Mnogo se toga dogodilo u ovih dvadeset godina. I lice tog predsjednika postalo je kamenito kao maska koja zrači tvrdoćom, lošom voljom i nezadovoljstvom. Glavno sredstvo komunikacije je laž – mala i velika laž, izgovor, načelna laž s različitim nijansama autosugestije. Rusi su se već odavna navikli na predsjednikovu lažnu retoriku. Na žalost je već i Evropljani toleriraju. Svakom evropskom državniku koji je došao u Kremlj bila je servirana porcija lažne konstrukcije (na kraju za golemim, apsolutno paranoidnim stolom), koje su bile potom na konferenciji za štampu iskazane kao ”konstruktivan dijalog”, i svako je išao svojim putem.

Kakvoga smisla uopće ima govoriti s takvim vladarom? Nije pisac ni umjetnik, živjeti bi morao u realnom svijetu i stajati iza svake svoje riječi. Angela Merkel, koja je odrasla u Njemačkoj Demokratskoj Republici i prozrela Putinovu pravu prirodu, pokušala je šesnaest godina uspostaviti s njime dijalog. Plodovi tih pokušaja su bili okupacija gruzijskog teritorija, aneksija Krima, okupacija takozvane Donjecke i Luganske Narodne Republike – i sada ovaj rat protiv Ukrajine. ”Mirotvorac” Obama je Putinu nakon njegova rata protiv Gruzije i prisvajanja njezina teritorija predlagao da nanovo uspostave međusobne odnose. Slijedilo je priključenje Krima i rat u istočnoj Ukrajini.

Putinovo unutarnje čudovište nije se hranilo samo piramidom moći, korumpiranošću ruske elite, kojoj Putin kao kakav car satrap svojoj služinčadi tu i tamo baca sočne zalogaje sa svoje trpeze. Tovili su ga isto tako neodgovorni zapadni političari, cinični profiteri, koruptivni novinari i politolozi. Snažan i dosljedan vladar! To je sve fasciniralo. ”Novi ruski car” – okrepljujući kao votka, kao kavijar.

Ovih sam godina u Njemačkoj uvijek iznova sretao ljude koji su razumjeli Putina. Počevši od taksista pa sve do poslovnih ljudi i profesora. Jedan stariji 68-osmaš priznao je: ”Meni se Putin sviđa!” – ”Kako to?” – ”Snažan je. Kaže ono što misli. I protiv Amerike je, a ne kao naši koji nemaju muda.” – ”Ali, zar vam ne smeta da u Rusiji vlada takva korupcija, da praktično nema izbora ni neovisnih sudova, da se uništava opozicija, da su pokrajine sve siromašnije, da je Nemcov ubijen, da televizija postaje propagandni instrument?” – ”Ne. To su vaši unutrašnji poslovi. Ako Rusi ne protestiraju, to znači da im se Putin dopada.” Gvozdena logika. Čini se da njemačko iskustvo iz tridesetih godina Evropljane nije učinilo pametnijima.

Međutim, mislim da većina Evropljana nije takva. Poznaju razliku između diktature i demokracije, rata i mira. Putin je za napad na Ukrajinu skovao konstrukciju ”specijalna operacija protiv ukrajinskog agresora”. On to ubraja u svoj uspjeh: da je miroljubiva Rusija anektirala od ”ukrajinske hunte” Krim i pokrenula hibridni rat u istočnoj Ukrajini, a sada  je napala cjelokupnu Ukrajinu. Isto tako kao Staljin Finsku 1939. godine.

Za Putina je sav život jedna sama specijalna operacija. Iz crnog reda KGB-a nije preuzeo samo ponižavanja običnih ljudi, koji su bili uvijek samo manevarska masa za državni Moloh, nego i osnovni princip svakog čekiste: nikada otvoreno ne govoriti. Sve mora ostati tajnost. Privatni život, porodica, navike.

Ali: ovim ratom Putin je prekoračio crvenu liniju. Maska je skinuta. U Evropi je pokrenut rat bez osnova. Putin je agresor. Taj rat neće Evropi donijeti ništa osim žrtava i uništenja. Pokretač rata je čovjek kojega je apsolutna moć pokvarila i koji je odlučio promijeniti mapu svijeta. Ako preciznije poslušamo njegov govor u četvrtak, 24. februara 2022, u kojem nagoviješta ”specijalnu operaciju”, uviđamo da je više puta spomenuo Ameriku i NATO nego Ukrajinu. Podsjetimo se na njegov nedavni ultimatum NATOu. Njegov cilj nije Ukrajina, nego zapadna civilizacija. Mržnju protiv nje sisao je s crnim mlijekom KGB-a.

Tko je kriv? Mi, Rusi. I morat ćemo nositi tu krivicu dok se Putinov režim ne sruši. To rušenje nadolazi. Napad na slobodnu Ukrajinu početak je njegova kraja.

Putinizam je osuđen na propast, jer je neprijatelj slobode, jer je neprijatelj demokracije. Ljudi su to konačno shvatili. Napao je slobodnu, demokratsku zemlju, jer je slobodna i demokratska. On je taj koji je osuđen na propast, jer je svijet slobode i demokracije veći nego njegov mračni, odurni brlog. Osuđen je na propast, jer želi novi srednji vijek, oslonjen na korupciju, laž, gaženje ljudske slobode. Jer je on – prošlost. I mi trebamo učiniti sve da to čudovište jednom zauvijek i ostane prošlost.

S njemačkog preveo Mario Kopić

Vladimir Sorokin: Putin ist geliefert, Süddeutsche Zeitung, 26. 2. 2012.

https://www.sueddeutsche.de/kultur/wladimir-sorokin-gastbeitrag-putin-1.5536912?reduced=true

 

 

 

 

 

Vladimir Sorokin
Autor/ica 5.3.2022. u 11:23