BABILONSKA KNJIŽNICA: SRPSKA STRANA NEBOJŠE POPOVA

Izdvajamo

• SRPSKA STRANA RATA nije tek skrpani- kako to mnogoput sa zbornicima biva- voluminozni zbornik radova  (832 stranice velikog formata u prvome izdanju), mehanički zbroj ogleda varirajuće vrijednosti. Posrijedi je vrhunski interdisciplinarni uradak- kroz motrišta antropologije, sociologije, povijesti, etnologije, teologije, politologije, ekonomije, statistike te školske primjere vrhunske pravne i publicističko- novinarske analize. U najvećoj priči koja ovdje, na ovim prostorima, nikad, zapravo, nije do kraja ispričana, ako je, u premoćnoj većini, uopće i započeta-suočavanje s krivnjom i odgovornošću naredbodavcima, suučesnicima, sudionicima, krvnicima, ali  na našoj a ne njihovoj strani, žalovanje i nevinost njihovih a ne uvijek i isključivo naših žrtava- SRPSKA STRANA RATA, uza sve ostalo, može biti i izvanredan kompendij i vodič za mnoge upite i odgovore- ne samo na pitanje tko je prvi počeo. Ova nam knjiga nudi alate i tehnike za uspješno skidanje obrazina s njuška naših heroja a ne zločinaca, uklanja mrenu za bolji pogled na naš idilični svijet: bilancu krimena krvavih ekskluzija svih etnokleronacionalnih programa, neuspjelih, ispražnjenih država zločina, ispunjenih tek  balonima krvavih tribalnih mitomanija
• raspadnuta društva bijede, straha i beznađa, prenapučena bezbrojnim grobljima, ruševinama i napuštenim kućama
• društva u jalovu  pokušaju koja, međutim, savršeno funkcioniraju kao tranzitne postaje i bazeni kvalitetne ljudetine- radne snage
• hot spot, otkud se, uz spasonosne  jednosmjerne karte, putuje na Zapad.

Povezani članci

• Drago Bojić: Referendum je Dodikova trasa za treći entitet i ‘Herceg-Bosnu’
• BiH osma u svijetu po gostoljubivosti prema Svjetskom ekonomskom forumu
• Kafanski put u Evropu
• BRANITI NEOBRANJIVO, ILI?
• Sabina Ćudić: Platu premijera Novalića prikupljati „humanitarnim telefonima“
• Snježana Banović: Hrvatsko je društvo kronično malograđansko i provincijalno

Foto: Vesna Anđić (RFE/ RL)

Autor: Kristijan Ivelić

I trideset i dvije godine nakon početka eksterminacije ideje, naroda, društva i države SFRJ- jer, godine raspleta i trijumfa volje  započele su otcjepljenjem Srbije od Jugoslavije donošenjem Ustava Republike Srbije od 28. rujna 1990. – SRPSKA STRANA RATA Trauma i katarza u istorijskom pamćenju i dalje je knjiga zvana čežnja za reciklirane ostatke ostataka ubijene države; još uvijek, znanstveno, intelektualno i etički, previsoko podignuta letvica.

Naime, ni u ovoj, 2022. godini, mi uistinu- ne računamo li one rigidno etnocentrične, tribalističke i vrlo dosljedno neofašističke konfabulacijske i falsificirajuće istine rata i poraća- nemamo hrvatsku, bošnjačku, crnogorsku, slovensku, makedonsku, kosovarsku stranu rata i likvidacije spomenute pokojnice.

SAMOĆA  POBUNE

Danas, kad je minulo više od četvrt stoljeća od prvoga izdanja- tiskano u štampariji BIGZ-a, 1996., Beograd- SRPSKA STRANA RATA, kao iznimka koja potvrđuje pravilo, knjiga je skupine pobunjenih osamljenika i memorabilija rebelske samoće; žigosana kao izdajnička za režimlije Prve Srbije, bez pandana u ostatku i ostacima bivše Jugoslavije.

Njezina gorka i tragična singularnost dijagnostički je dokaz patologije svakodnevna života na izdisaju na slavenskome jugu. Života koji je trauma in suspenso, neizliječena ozljeda i otvorena rana, bez katarze, bez odgovora na pitanje krivnje i odgovornosti, zločina i kazne pred sobom i Drugim; u stuporu potopljenosti i poraženosti pod crnim povodnjem revizionizma Drugoga svjetskog i ovoga zadnjeg- zadnjeg?- rata koji je od primarnoga kancera agresije u hipu metastazirao u građansku, vjersku, bratoubilačku klaonicu orgijastičke i kanibalske nezasitnosti.

Nonsens je uopće napominjati, ali nonsensu usprkos: ubilačka, omnicidna agresija Miloševićeva režima i JNA, nekoć partizanske sljednice, samouništene u pretvorbi u Voždovu soldatesku, malignu je progresiju doživjela u infernalijama građanskoga i vjerskoga rata te bratoubilačkog istrebljenja zahvaljujući već, marcijalno i umobolno, kondicioniranim kolaborantima i izvođačima radova smrti.

A te egzekutivne horde činili su zapjenjeno emfatični i rugobni, anakroni i rigidni etnoklerocentristički pokreti pod krinkom umjerenih, demokratskih parlamentarnih stranaka te njihova braća po materi, čudovišna fauna ovdašnje varijante nacionalsocijalista loše kamufliranih egidom tobožnjih komunista i Jugoslavena (nacionalne stranke od Vardara pa do Triglava, Miloševićeva Socijalistička partija Srbije, Jugoslovenska levica Mire Marković, partija Miloševićeve vojne hunte Savez komunista- Pokret za Jugoslaviju (neš’ ti ljevičara, komunista i Jugoslavije!), a o ugradnji SDP Hrvatske i SDP BiH u višedesetljetnu strahovladavinu HDZ i SDA na nekom drugom mjestu).

KAKO PREPOZNATI NAŠE ZLOČINCE

SRPSKA STRANA RATA nije tek skrpani- kako to mnogoput sa zbornicima biva- voluminozni zbornik radova (832 stranice velikog formata u prvome izdanju), mehanički zbroj ogleda varirajuće vrijednosti. Posrijedi je vrhunski interdisciplinarni uradak- kroz motrišta antropologije, sociologije, povijesti, etnologije, teologije, politologije, ekonomije, statistike te školske primjere vrhunske pravne i publicističko- novinarske analize.

U najvećoj priči koja ovdje, na ovim prostorima, nikad, zapravo, nije do kraja ispričana, ako je, u premoćnoj većini, uopće i započeta- suočavanje s krivnjom i odgovornošću, naredbodavcima, suučesnicima, sudionicima, krvnicima, ali na našoj a ne njihovoj strani, žalovanje i nevinost njihovih a ne uvijek i isključivo naših žrtava– SRPSKA STRANA RATA, uza sve ostalo, može biti i izvanredan kompendij i vodič za mnoge upite i odgovore- ne samo na pitanje tko je prvi počeo. Ova nam knjiga nudi alate i tehnike za uspješno skidanje obrazina s njuška naših heroja a ne zločinaca, uklanja mrenu za bolji pogled na naš idilični svijet: bilancu krimena krvavih ekskluzija svih etnokleronacionalnih programa, neuspjelih, ispražnjenih država zločina, ispunjenih tek balonima krvavih tribalnih mitomanija; raspadnuta društva bijede, straha i beznađa, prenapučena bezbrojnim grobljima, ruševinama i napuštenim kućama; društva u jalovu pokušaju koja, međutim, savršeno funkcioniraju kao tranzitne postaje i bazeni kvalitetne ljudetine- radne snage; hot spot, otkud se, uz spasonosne  jednosmjerne karte, putuje na Zapad.

MAGNA CHARTA SKRAJNUTE ZEMLJE

Ovaj iznimni interdisciplinarni zbornik- Magna Charta Druge Srbije kontra velikosrpskih konflagracija i inih sestrinsko-bratskih južnoslavenskih neofašizama- čiji je priređivač ingeniozni i nezaboravni buntovnik s milijun razloga, Nebojša Popov, podijeljena je na šest tematski zaokruženih i komplementarnih poglavlja: RAZARANJE I STVARANJE DRŽAVA I., KORENI TRAUMA II., IDEOLOŠKO USMERAVANJE III., POLITIČKA MOBILIZACIJA IV., MEDIJSKI RAT V. te SUKOB I KOMPROMIS VI.

Oglede prikupljene u ovoj knjizi prethodno su objavljivali beogradska Republika, Borba, Vreme, Feral Tribune, Arkzin, podgorički Monitor, sarajevska Republika, Slobodna Bosna, tuzlanski Front slobode, Naša Borba, frankfurtske Perspektive.

Ograničenost ovoga prikaza ne omogućuje deskriptivnu iscrpnost te minucioznu analizu; ovdje je nužno tek skromno akcentiranje pojedinih ulomaka koji nude sukus knjige- dakako,  ovakvo djelo traži sveobuhvatnost znanstveno fundirane studije, te je odabir akcenata i ulomaka nužno manjkav i/ili arbitraran. Dvadeset i troje srpskih intelektualca- srpskih u kulturološkom i političkom, a ne etničkom smislu, kako je to u jednoj recenziji knjige napisao hrvatski sociolog Dragutin Babić – autorice/autori su ove iznimno važne knjige.

Predgovor SRPSKE STRANE RATA autora Nebojša Popova, započinje riječima Sigmunda Freuda: (…) glas intelekta je tih, ali on ne prestaje sve dok ga se jednom ne sasluša; ova rečenica sentenciozni je epigraf cijeloga zbornika.

Trideset i dvije godine ultimativne, vegetirajuće- ili, bolje zagrobne- gluhoće u tribalističkim tvrđama slavenskoga juga prekrilo je tu optimističnu Freudovu misao i idealizam očajnika Popova i drugarica i drugova, sa stranica zbornika, gorkim pokrovom poraza- tko je čuo glas vapijućega u pustinji?

Popov, ove naše krvave godine, okamenjeno vrijeme u kojemu hiberniramo u ktonično morbidnoj imitaciji života, označuje kao Traumzeit-vrijeme trauma, ozljeda, propitujući putove i načine iscjeljenja, katarze. Eda bi otklonio mogućnost pojmovne zbrke naopakog i (zlo)rabljenoga kategorijalnog aparata, Popov pojašnjava:

Pojmove „trauma“ i „katarza“, koji spadaju u psihologiju odnosno psihoanalizu, autori ove knjige uzimaju kao inspiraciju i metaforu. Istraživanje o kojem je ovde reč ne bavi se konkretnim ličnostima, nego kolektivnim akterima i njihovim tvorevinama, strukturom društva, ustanovama i orgnizacijama, društvenim procesima i događanjima. Odolevajući iskušenju da ceo narod proglase bolesnim a sebe proglase (nadri)lekarima, istraživači s više pouzdanja mogu da ustanove izvore i tragove traumatizacije, one koji su iskustveno proverljivi, nego da pronađu i primerene načine katarze. Mada se pojam katarze obično vezuje za umetnost i filozofiju, i izvesne procedure u bavljenju javnim stvarima (res publica) mogle bi da se shvate kao prilog racionalnoj kontroli nad raznim afektima, pre svega kroz proceduru nenasilnog rešavanja sporova među ljudima i njihovim zajednicama, što je inače suštinska odrednica demokratije.

Mimo diskurza akademske suhoparnosti i docirajućega moraliziranja, Popov, pozivajući se na Igora Karuza, Tzvetana Todorova i Alfreda Grossera, suvereno zaobilazi stupice pojednostavnjivanja pitanja krivnje i odgovornosti, traume i katarze. Svesti zlo nacizma na isključive personifikacije nacističkih zloduha Hitlera, Himmlera i Eichmanna opskurno je opsjenarstvo, jer do odgovora valja doći „…kroz sociološko- istorijsko proučavanje konkretnog društvenog sistema koje obuhvata i samoposmatranje. „Odbaciti ugnjetavanje- navodi Popov Karuza-to znači pravo buđenje svesti (i to, verovatno, veoma herojsko) koje pretpostavlja nepodmitljivu kritiku vlastitih introjekcija.“ Takav bezuvjetno ogoljen čin zahtijeva i jedan novi humanizam, kojega Popov prepoznaje u promišljanjima Tzvetana Todorova, „svedoka trauma i poznavaoca katarze“:

„Jedan dobro odmereni humanizam, zaključuje Cvetan Todorov svoje opsežno i inspirativno istraživanje,„ mogao bi nas zaštiti od jučerašnjih i današnjih zabluda. Prestanimo s olakim asocijacijama: zahtevati pravnu jednakost svih ljudskih bića nipošto ne znači odustati od hijerarhije vrednosti; to što su nam drage samostalnost i sloboda pojedinca ne obavezuje nas da odbacimo svaku solidarnost; priznavanje jednog javnog morala ne povlači za sobom neizbežni povratak u vreme verske netrpeljivosti i Inkvizicije; kao što ni traženje kontakta sa prirodom ne znači povratak u pećinsko doba.“

(C.Todorov, 1994: 380).

Dehumanizirajuća laž i teškovonjajući moralni konformizam, koji nas vrebaju u olakim i opasnim simplifikacijama kolektivne krivnje, pripravljuju put budućem zlu i zločinu.

Naprotiv: … neophodno je izbeći svođenje sukoba– ovdje se Popov referira na djelo Zločin i pamćenje Alfreda Grossera- na nacionalnu (ili „plemensku“) dimenziju, upoznati prošlost i za nju preuzeti odgovornost i „dobro utuviti u glavu da kolektivno pamćenje’ nije nikakva očitovana datost, ona se prenosi, usvaja, preko obrazovanja i glasila. Otuda je važno da se prošlost iznosi u školi, na radiju, na televiziji. Ni u kojem slučaju se ne radi o tome da se zaboravi prošli užas, pretrpljeni užas. Ali, radi se o tome da se ne uopštava, da se odupre uopštavanjima“.

Unatoč civilizacijskom slomu, zločinu, zlu i potopnom nihilizmu, Popov istrajava u potrazi za djelatnim principom nade te ovako završava predgovor i otvara zbornik budućim čitateljima, graditeljima koji se suprotstavljaju ništećoj stihiji urušena svijeta u nama i oko nas:

…Ako je jedan od najboljih poznavalaca „ljudske prirode“ (naročito njenih razornih elemenata), Sigmund Frojd (1986:360), polagao nadu u sposobnost ljudskog intelekta da ovlada razornim afektima, sa sličnom nadom predajemo ovu knjigu javnosti verujući da će naići na ljude koji će čuti glasove njenih autora i koji će i sami pridoneti javnom dijalogu o jednoj egzistencijalno a ne samo za kulturu važnoj temi- o „svim stranama rata“.

TRI GRACIJE DRUGE SRBIJE

Prvo poglavlje knjige, Razaranje i stvaranje država započinje esej Vesne Pešić Rat za nacionalne države, precizna vivisekcija jugoslavenske države i društva instrumentarijem socijalne historiografije i političke filozofije. Činjenično neupitno potkrijepljena i moralno nepotkupljiva argumentacija ovoga eseja faktografski je i etički, zajednički temelj zbornika; egzekutori i žrtve u mračnom procesu  likvidacije Jugoslavije prepoznati su i imenovani bez ikakva relativiziranja:

…Rat za promenu granica između republika i proterivanje drugih etničkih populacija iniciralo je političko vođstvo Srbije kao način stvaranja srpske nacionalne države. Hrvatsko vođstvo izabralo je u osnovi sličnu strategiju dolaskom HDZ na vlast, koja se ogledala u diskriminaciji i otvorenoj netrpeljivosti prema Srbima u Hrvatskoj i teritorijalnim pretenzijama prema Bosni i Hercegovini.

Ovu republiku je, prema dogovoru, trebalo podeliti između Srbije i Hrvatske. U fusnuti, autorica podsjeća: Već duže vreme nije tajna da su se predsednici Milošević  i Tuđman dogovorili oko podele Bosne i Hercegovine u martu 1991. na sastanku u Karađorđevu. U svedočenju o jugoslovenskoj krizi pred Komitetom za inostrane poslove u Kongresu SAD bivši državni sekretar Džejms Bejker je izjavio da je njemu bilo poznato da su rukovodstva Srbije i Hrvatske vodila duge razgovore o tome kako da podele Bosnu. (NIN, 20.01.1995.).

Slikajući genezu bratskih srpskohrvatskih- hrvatskosrpskih razdioba- uvijek uz vrhnje na kraju pira, uz podijeljene i poslužene delicije u obliku BiH!- nakon nesmiljene analize i opširne eksplikacije, autorica zaključuje:

(…) Kad su te pozicije (Vesna Pešić ovdje govori o pozicijama kongruencije nacije i države, dakle pozicijama nacionalnog ujedinjenja po principu stvaranja države- nacije, a higijenskim mjerama etničke purifikacije i oružanog prekrajanja granica jugoslavenskih republika, moja napomena.) politički osvojene i kada su značile stvaranje samostalne srpske i hrvatske nacionalne države, Srbija i Hrvatska su se sukobile preko srpske manjine u Hrvatskoj, koja je, s jedne strane, bila diskriminisana i zastrašena nadolazećim hrvatskim nacionalizmom, a s druge je bila gurana iz Srbije na oružanu pobunu kako bi se otcepila od Hrvatske i ušla u sastav buduće srpske države. U vizijama samostalnih država Srbije i Hrvatske, Bosna i Hercegovina je trebalo da nestane, tj. da bude podeljena između ove dve države…

Drugo poglavlje knjige KORENI TRAUMA otvara ogled Latinke Perović Beg od modernizacije. Na fenomenu tiskovine, novine kakva je bila Politika– svojedobno list uz čiju je dugu tradiciju išao i veliki ugled na slavenskome jugu- i u kakvu se nacionalsocijalističku tribinu od kraja osamdesetih pretvorila kroz zloglasnu rubriku Odjeci i reagovanja, Latinka Perović ispisuje impresivnu mikrostudiju simptomatologije i anamneze rasapa i bolesti srpskoga društva:

Tradicionalno visoko vrednovana među nacionalnim institucijama Politika je sada stavljena na prvo mesto među njima… Ona je postala institucija sa naročitom misijom, neka vrsta svete knjige… Za nju je rečeno da je: jača od zakona, lučonoša i predvodnik; duhovni bastion istine, pravde i progresa, pravi izvor nadahnuća. Narodna Politika će ostati večna.

T o  j e  i z v o r– kategorična je Latinka Perović- kroz koji se može precizno pratiti razvojna linija  s r p s k o g  n a c i o n a l s o c i j a l i z m a… Najveću težinu rubrici ODJECI I REAGOVANJA dali su akademici.

Autorica u nastavku navodi pisanija pisca i potpredsjednika SANU Antonija Isakovića u Politici (11-06.1989.): Mi, Srbi, treba da razmišljamo o tome da možemo da živimo sami. Imamo iskustvo samostalne države, mi smo sami došli do države, za razliku od drugih koji su je stekli raznim nagodbama te akademika Miodraga Jovičića (Politika, 28.06.1989.): Srbija je dovoljno velika i bogata da bi mogla da opstane sama ili ujedinjena sa republikama koje to žele.

(Vrijeme objavljivanja i poruke pisanija uvaženih akademika Isakovića i Jovičića znakovita su predikcija: objavljena pred i na sam dan Govora na Gazimestanu Vožda Miloševića, koji je za vjernike Velike Srbije iznad Govora na Gori stanovitoga Isusa, a godinu prije Ustava Srbije 1990., spomoću kojega Srbija javno, a diskretno, de iure i de facto, a incognito, izlazi iz Jugoslavije, za razliku od potonje drame i referenduma ostalih, moja napomena.)

Nudeći o u potankosti obilje ilustrativnih primjera tragična urušavanja Srbije u njezinu samoubojstvenom bjekstvu od modernizacije, uz zaokružena kontekstualiziranja i seriozne analize, autorica, bez krzmanja i anestezije, ovako zaključuje svoj esej:

…Srbija je ispala iz razvoja i njeno društvo je u stanju anomije. To je više od poraza jedne politike, jednog režima, jedne nacionalne tlapnje. To je istorijski poraz. Sazrevanje svesti o tome bio bi početak izlaska iz kruga socijalni- nacional-socijalni kolektivizam. Bez toga, srpski narod će potvrditi da je Tokvil bio u pravu.

(Referenca u zadnjoj rečenici, jasno, odnosi se na francuskog povjesničara i političkog mislioca Alexisa de Tocquevilla, no, u ovom kontekstu, autorica aludira na njegovu misao koju je uzela za epigraf eseja:

Mnoge nacije propadnu prije nego što postanu svjesne svojih pogrešaka.) Ogled pod naslovom Traumatični krug srpske opozicije povjesničarke Dubravke Stojanović treći je od šest eseja četvrtog poglavlja zbornika SRPSKA STRANA RATA (POLITIČKA MOBILIZACIJA IV.)

Jugoslavija je do 1990., po nekim osnovnim merilima, pripadala državama realnog socijalizma.– piše na početku Dubravka Stojanović, da bi u nastavku podsjetila na izvesne specifičnosti jugoslovenskog socijalizma: npr. autentična revolucija, „sopstveni“ put u socijalizam, nezavisna pozicija Jugoslavije u međunarodnim odnosima, radničko samoupravljanje, decentralizacija političkog sistema, otvorenost državnih granica, privredne veze sa svetom.

Ovdje, vrlo kratko, digresija u tek neizravnoj vezi s temom koja je središnja u eseju Dubravke Stojanović.

Danas, naime, s ovim vremenskim odmakom, promatrajući sve postjugoslavenske državne bijede i ovisnosti, uključujući i precijenjenost ostvarenosti Slovenije, na te davne jugoslovenske specifičnosti komentar može biti tek: malo li je (nekad bilo!)?

Dijagnostički neumoljiv naslov eseja –Traumatični krug srpske opozicije-autorica je artikulirala na sustavnim pretragama opozicijskoga tijela Srbije; anamneza srpske opozicije je opće mjesto- razlike su tek na razini nijansi- svih postjugoslavenskih državnih sklepotina i pozicija-opozicija u njima: desnica, centar, ljevica stupaju u istom stroju, desni marš. Iznimka u ultimativnom željeznom pravilu diktature desnoće, u Srbiji je, navodi Dubravka Stojanović, GSS:

Od svog nastanka, novembra 1992., Građanski savez Srbije je dosledno branio građansku opciju i antiratni stav, koji su kao postulati postavljeni u politici Udruženja za jugoslovensku demokratsku inicijativu, Saveza reformskih snaga Srbije i Republikanskog kluba… Takvim programskim opredeljenjima GSS se priklonio tankoj, ali dugoj tradiciji liberalne misli u Srbiji, koja je od svojih početaka, od Jevrema Grujića, kao politički prioritet postavljala sklad između unutrašnje i spoljne slobode, odnosno između nacionalne slobode i demokratije.

Taj politički pravac nikada u Srbiji nije preovladao, ali njegov dug kontinuitet (prek Ujedinjene omladine srpske, Svetozara Miletića, Vladimira Jovanovića, Dragiše Stanojevića, Svetozara Markovića, Slobodana Jovanovića, Jovana Skerlića) pokazuje da je taj koncept trajao kao alternativa tokom jednoipovekovnog razvoja srpske države (N.Popov, 1991.).

Nedostatno, ipak, za izlazak iz začarana traumatičnoga kruga nominalne opozicije:

Istraživanje srpske opozicije pokazalo se kao istraživanje zatvorenog, traumatičnog kruga… Tako je, paradoksalno, višepartizam učvrstio program koji će Srbiju odvesti u rat, jer su stranke koje su bile na različitim političkim pozicijama ponudile javnosti u osnovi isti projekat po kojem Srbi treba fizički da se odvoje od drugih naroda i formiraju čistu nacionalnu državu… Ideja „svi Srbi u jednoj državi“ ujedinila je srpsku levicu, desnicu i centar (ukoliko o takvoj razvijenoj političkoj podeli uopšte može biti reči), čime je dokazala svoju utemeljenost i snagu, ali i duboku krizu srpskog društva i njegove elite, koji u fatalnim vremenima za sve jugoslovenske narode nisu uspeli da formulišu program koji bi se zasnivao na modernim principima integracije prostora. Jedinstvo nacionalnih programa srpske opozicije i vlasti dokazuje da Jugoslovenski ratovi nisu postkomunistički fenomen, da su njihovi uzroci duboki i da se  njihova suština nalazi u borbi za dominaciju na ovim prostorima.

Autorice i autori Srpske strane rata bogato su honorirani- sukladno zajedničkim, svijetlim južnoslavenskim tradicijama izopćenja, izgona i eliminacija- u otadžbini Srbiji na istoku: uz titule brankovića, otpadnika, sebeždera, srboždera, izdajnika, autošovinista (autošovinizam, sveti gral svih naših ultradesničarskih inkvizitora od Vardara pa do Triglava!); uz marginaliziranje, harange i hajke, u paketu je išlo, dakako, i nasilje, te uzbudljiva optiranja najupečatljivijih egzekucija.

(POD)SJEĆANJE: NEBOJŠA POPOV, CONTRA FATUM

Na današnji dan, 7. travnja/aprila 2016. nakon što se otegao život– a ova sintagma više je nego vjerodostojna za nekoga tko je tko zna koliko života proživio u tih bioloških 77 godina- vratio je ulaznicu za ovaj svijet Nebojša Popov; nakon što je, čini se, potrošio sve pobune koje su mu bile na raspolaganju na ovom svijetu; uvijek u ime slobode, žive i opipljive, uvijek contra fatuma, protiv svih zadanosti zoon politikona i ljudske kobi.

Svojedobno je Teofil Pančić, kao in memoriam i opisujući ponešto iz prebogatih kronika u desetljećima proživljavanja i preživljavanja puta i putovanja Druge Srbije, pisao i o dragocjenome časopisu Republika i, naravno, o neumornom i nezaobilaznom Nebojši Popovu. I posve je u pravu Pančić kad kaže da je Nebojša Popov srpski Adam Michnik (osim što je Popov i jugoslavenski- južnoslavenski Michnik, dodao bih!).

To je, dakle, neupitno- onoliko koliko je neupitno da su Poljaci u Michniku dobili vlastitoga- Nebojšu Popova. Praxisovac koji se nije prodao i podao lukrativnome konvertitstvu i koji je uvijek plaćao punu cijenu, uz dodatne zelenaške kamate, blago kazano, nenaklonjenih režima, za svaki osvojeni pedalj i izboreni udisaj slobode; konkretne, zbiljske, kakve su bile i njegove borbe i pobune vođene društvenom solidarnošću i empatijom- za konkretne pojedince i skupine; samo se tako, vjerovao je, stvara res publica.

Da je samo („samo“?!)- piše Teofil Pančić- održao Republiku dvadeset godina, napisao Srpski populizam i priredio ključni zbornik SRPSKA STRANA RATA bilo bi više nego dovoljno.

Za Vesnu Pešić iznimnost života kao djelovanja i djelovanja kao života Nebojše Popova nedvojbena je:

U životu je sasvim nesvakidašnje da jedan čovek proživi ceo svoj život, od detinjstva do smrti, u strastvenom javnom angažmanu i dnevno delatnom aktivizmu, bukvalno od jutra do mraka. Za poslednjih 50 godina, gde god je sloboda promolila glavu i kad god se dogodilo neko slobodarsko pregnuće, Nebojša  je bio aktivan učesnik.

Niti kljenut srca niti klinička smrt, nisu ga zaustavili.

Vrativši se među žive, i kao jedva preživjeli rekonvalescent, bio je življi i nesmireniji od svih mladih i zdravih oko sebe- tad piše fascinantno hibridno djelo, sretan spoj diaristike, memoaristike i ozbiljne književnosti, začudnu knjigu pod naslovom Kako smo dospeli dovde.

Pred šest godina završio je ovozemaljski pobunjeni život Nebojša Popov: bio je perpetuum mobile rebelije koja teče; u ime slobode, nenasilja, mira; u ime potrage za, njemu, nikad izgubljenim vremenom ljudskosti: za sve pojedince i sve skupine, tamo gdje se živi zbiljska sloboda i kojom se uspostavlja istinska res publica. A mi još nismo pronašli odgovor na onaj upit: kako smo, doista, dospjeli dovde?