Maroko: I Titani plaču, zar ne?

Povezani članci

• Advokati zločina
• Zaposlilo ga, Almin Kaplan
• Marinko Čulić: Ekshumacija jednoumlja
• FIFA: Jedino BiH nije ponudila na prodaju svoje dresove za Mundijal
• Slavo Kukić: Kalkulacije političkih bogova
• Velež očekuje pobjedu na svom stadionu

foto: Twitter

Jedina neevropska i nelatinoamerička reprezentacija koja još uvijek igra na Svjetskom prvenstvu je Maroko, a u četvrtfinalu igraju protiv Portugala. Oni hoće da igraju kao Portugal, ali ipak nemaju taj individualni potencijal. Mnogi vjeruju da ne mogu preko vode, ali nije se jednom desilo da oni koji su učili nadigraju one koji su ih podučavali. Ko su ti marokanski titani i zašto igraju sa strašću koja je veća od Džabal Tubkala, najvišeg vrha Atlasa?

Piše: Amer Obradović

Niko nikada nije dobio da nosi teži teret od jadnog Atlasa. Kada je poput njemačkog oficira, jednookog Clausa von Stauffenberga (koga u filmu Valikira igra Tom Cruise), izgubio u pobuni protiv bogova s Olimpa, titan Atlas je, prema drevnoj helenskoj mitologiji, za kaznu bio prisiljen da na svojim plećima vječno nosi čitavi dunjaluk. Doduše, pokušao je jednom podvaliti Heraklu da ga zamijeni, ali mu nije prošlo. Planinsko gorje Magreba koje nosi ime po ovom antičkom divu, okamenjeno i uzdignuto, milenijima razdvaja Mediteran i atlantsko primorje od Saharske pustinje. To je praktično granica između života i smrti. To natovareno Atlasovo breme u Kataru nosi reprezentacija Maroka i njeni titani. Jedini su van Evrope i Južne Amerike ostali na Mundijalu i brane čast ostatka svijeta u kojem je fudbal vječno u potrazi za dokazivanjem. Marokanske titane vodi selektor Walid Regragui. Posao je preuzeo od našeg tersa koji u imenu umjesto slova ”l” ima ”h” – Vahida Halilhodžića – koji je otjerao svakoga ko nije trpio njegov autoritet. Ali Vaha je Marokancima (vidi se ta ruka) ugradio organiziranost i taktičku ozbiljnost, što je mahana skoro svake afričke i azijske ekipe. No, Regragui im je očito dao dodatnu energiju i strast kojoj svjedočimo na Svjetskom prvenstvu. Ko su ti marokanski titani i zašto igraju sa strašću koja je veća od Džabal Tubkala, najvišeg vrha Atlasa?

Prvi, Achraf Hakimi. Ovaj titan je kao dijete migranata rođen u Madridu 1998. godine. Otac mu je bio ulični prodavač, a majka čistačica. Strašan talenat su zapazili i u Realu, gdje je igrao u omladinskim selekcijama, ali nije došao u prvi plan zbog Danija Carvajala i Nachoa. Ali u svakom belaju i neki šićar, jer je na posudbu uzela Borussia Dortmund, klub u kojem je igračka vještina najvažnija vrijednost, a iza leđa vam certifikat za pravog fudbalera daje čuveni Žuti zid, famozna navijačka tribina BVB-a. Kada je u februaru 2020. godine, u meču protiv Union Berlina, u trku dostigao brzinu od 36,48 km/h, čime je postavio rekord Bundeslige, bilo je jasno da će Markonac izrasti u jednog od najboljih vingbekova svijeta. Njegovo porijeklo i težak životni put uticali su i na njegov javni angažman: nakon što je dao gol Paderbornu, skinuo je dres kako bi otkrio natpis s porukom “Pravda za Georgea Floyda”. Nakon Dortmunda, Hakimi je igrao za Inter, da bi ga sezonu poslije uzeo moćni PSG. Za reprezentaciju Maroka igra od 2016. i nakon što je mini-panenkom dao odlučujući gol protiv Španije u osmini finala SP-a, posao je marokanski titat zauvijek.

Ako je Hakimi onaj dobri titan, drugi je malo problematičan, a zove se Hakim Ziyech. I on ima migrantski background, a rodio se u malenom gradu Dronten, u centralnoj Nizozemskoj. Ziyech je igrao za omladinske selekcije Heerenveena i Twentea, da bi spazili skauti Ajaxa. U tom kultnom klubu je dobio nadimak Čarobnjak, jasno zbog svoje tehnike, majstorskih driblinga i izvođenja slobodnih udaraca. Legendarni Marco van Basten je za njega rekao da je ludi dječak i da je budala što je izabrao Maroko umjesto Nizozemske. Njegov temperament je teško krotiti, zbog čega ga je i Halilhodžić odstranio iz reprezentacije. Svi ga pamtimo po onim sjajnim utakmicama u dresu Ajaxa u Ligi prvaka. Naročito iz 2018/2019., kada ih je u polufinalu izbacio Tottenham. Poslije je potpisao za londonski Chelsea, gdje i nije pokazao sav svoj potencijal, ali vjerovatno je taj njegov nemirni duh koji ga sputava da bude samo šaraf u mašini nekog kluba. Van Basten nagovara aktuelnog menadžera Manchester Uniteda Ten Haaga da ga dovede u klub, jer ga poznaje iz Ajaxa. Sama činjenica da je izabrao Maroko umjesto Nizozemske, kao i ove sjajne partije u Kataru, Ziyecha su već učinili vječnim titanom u domovini.

Treći veliki titan Maroka je golman Yassine Bounou, ili samo Bono, kako mu piše na dresu. On je, dakako, postao titan na stadionu Education gdje je odbranio dva penala Špancima, a i natjerao je Sarabiju da pogodi stativu. Bono je u Kataru, uz onaj ples od stative do stative, odsvirao najljepšu marokansku pjesmu. Onako visok i izgleda poput titana. Jedan je od najboljih golmana u La Ligi i brani za Sevilju. Bono također dolazi iz migrantske porodice – rodio se u Montrealu u Kanadi. Za njega se veže još jedna zanimljivost na ovom Mundijalu. Naime, pred početak meča protiv Belgije, Bono je bio u postavi tokom intoniranja himne, međutim kada je utakmica počela, drugi golman Munir je bio između stativa. Dok su brojne teorije kružile društvenim mrežama, mediji su pisali da je Bono patio od vrtoglavice tokom zagrijavanja i odlučio je da sačeka do posljednjeg mogućeg trenutka da vidi da li će biti sposoban da stane među stative. Pošto se ništa nije promijenilo, Bono je prepustio svoje mjesto drugom golmanu. Srećom, nije bilo vrtoglavice protiv Španije. Majstor Bono je poslao ”furiju” kući i zaradio status heroja.

Četvrti titan o kojem mediji malo govore je Sofyan Amrabat. Rođen je također u Nizozemskoj, za koju je igrao u mlađim kategorijama. Dovoljna je bila samo jedna utakmica, u kojoj je ovaj razarač ”povaljao” Gavija, Pedrija i Busqetsa i stekao titulu – marokanskog titana. Amrabat je karijeru započeo u Utrechtu. Igrao je i za čuveni Feyenoord, kao i za Club Bruggeu, odakle je otišao na posudbu u Italiju u Veronu. Trenutno je igrač Fiorentine, ali nakon ovog Svjetskog prvenstva i njegove čudesne partije protiv jedne od najjačih veznih linija u svijetu, jasno je da će mu cijena na tržištu vrtoglavo rasti. U reprezentaciji igra i njegov brat – Nordin.

Maroko je sa svojim fudbalerskim titanima postao hit Mundijala. Ali ono što je posebno dirnulo jesu reakcije selektora i igrača nakon odigranih utakmica. Zagrljaj i suze Hakimijeve i majke selektora Regraguia više su od fudbala, naročito onog industrijskog. To poštovanje majke podsjetilo me na onu scenu iz Alhemije Balkana kada Mustafa Šantić majci pjeva uz harmoniku, a u offu Goran Milić govori: ”Moćna je u Bosni i Hercegovini ta sjeta, taj respekt, ta ljubav prema majci. Koliko pjesama ispjevano staroj majci, broja im se ne zna…” Marokanski titani su pokazali da ta ljubav prema majci može biti snažna poput fudbala. A to je golemo. Veće i od Atlasa.