Nikola Vučić: Društvo opčinjeno lažima mora osjetiti posljedice

Izdvajamo

• Zato je misao Latinke Perović s početka ovog teksta o društvu koje jedino možete kultivirati (učiniti boljim i razvijenijim) ako govorite istinu o njemu uravnotežena, ako hoćemo, i sa religijskim principima o obavezi vjernika na "istinu", ma koliko gorka bila. No, da li su ova društva uopće vjerujuća, kakvim se predstavljaju, ili je tmina obavila i umove onih koji s vjerom na usnama laž bez straha kazuju.

Povezani članci

• Pantovčak u Grškovićevoj
• Solidarnost iz vremena Josipa Broza
• Slobodan Dukić: Delije na falusu
• Stožeri – Vapaj za opozicijom
• „Domoljubna“ politika mržnje, podjela i razdora
• Jovan Nikolaidis: “Što će nam identitet ako smo – zločinci?”

Foto: Aida Redžepagić

Govoriti istinu ne smije biti tek jedna od prihvatljivih upotreba jezika u javnom prostoru, što je valjda čini ravnopravnom s laži. Društva da bi se oporavila od nacionalističkog bunila trebaju istinoljubivo da se suoče s vlastitom nacionalističkom pragmom koja korijenje pušta duboko u mitsku prošlost.

Piše: Nikola Vučić

U neprestanom traganju za istinom, ovih dana posebno u sjećanje prizivamo veliku jugoslavensku historičarku Latinku Perović, koja nas je fizički napustila 2022. godine, ostavivši u nasljeđe imperativ kritičkog mišljenja kao osnovnu pretpostavku traganju za rješenjima u beskrupuloznim društvima kakva su se formirala na krhotinama bivše Jugoslavije.

Bespućima društvenih mreža, koje ovih dana iznova podsjećaju na opasnost od lakomislenosti, probija se Latinikina misao o tome kako “društvo možete kultivisati jedino ako mu se obraćate sa istinom o njemu”. Ali šta bi bila istina o društvu (ili društvima) na koje se osvrtala za svog života Latinka Perović, pokušavajući ih “pripitomiti” istinom dok su ona bez ikakvoga kompasa teturala tranzicionim frustracijama? Teško je reći da li samo jedna istina postoji kao relevantan simptom za dijagnostiku prenapučenosti posvemašnjeg zla koje puca po šavovima izlivajući se javnim prostorom bez bilo kakve kontrole nad njim. Ali istina je da svaka zapuštenost dođe po svoje, a naša društva jesu školski primjer Zapuštenosti.

“Nismo li željeli demokratiju?” – upitat će cinično oni koji demokratske slobode, artikulaciju misli, uvjerenja i identiteta, doživljavaju kao prostor bez odgovornosti. I takav cinizam upravo dolazi kao generacijski ceh na naplatu jer se odgovornost vječito tražila drugdje.

Proces traženja istine mogli bismo usporediti sa penjanjem uz društveno-evolucijske stepenice čime osiguravamo, prihvaćamo i razumijemo svaki napravljeni korak, ali i ostavljamo taj korak iza sebe dok se penjemo. Međutim, u ova društva uloženo je toliko novca, vremena, historiografskih podataka i istraživanja, ali i međunarodnih sudskih presuda, no koračanje stepenicama na putu istine i kritičke autorefleksije ide teško. Ili ne ide nikako.

Institucije vladinih sistema u regionu Zapadnog Balkana imitiraju interes za suočavanjem sa istinom o prošlosti na temelju dostupnih relevantnih ukaza na nju. Ponekad ni to ne čine, bahato i arogantno očiglednujući rukom pred odmahim znacima upozorenja i pozivima na otrežnjenje.

Govoriti istinu ne smije biti tek jedna od prihvatljivih upotreba jezika u javnom prostoru, što je valjda čini ravnopravnom s laži. Društva, da bi se oporavila od nacionalističkog bunila, trebaju istinoljubivo da se suoče s vlastitom nacionalističkom pragmom koja korijenje pušta duboko u mitsku prošlost. Vrijednosti o kojima se tako često, panično i bjesomučno zbijaju mudrosti ovih dana ugrožene su upravo na onim mjestima na koja “odmetnutu djecu” pozivaju da se vrate – u tradicionalnim porodicama.

Baš te, naizgled uzorne tradicionalne porodice, više nego ikad su prostori tinjajućih nesreća iz kojih se rađaju društvene i političke frustracije. Istina o konceptu takve porodice je, kao i mnoštvo drugih istina, neprihvatljiva za uši onih koji se u njih kunu jer nisu u stanju suočiti se sa hipokrizijom koja se nataložila u te odnose uzdignute na pijedestal društvenih vrijednosti. Porodicu, dakle, treba preispitati ne bi li se spasila od sebe same. Pogrešno je pronalaziti uzroke za krizu porodice izvan tih vrijednosno oštećenih koncepata koji su sami sebe doveli do autodestrukcije. Ponovo, umjesto samokritike, neprijatelji i uzroci pronalaze se izvan problemskog prostora.

Društvo opčinjeno lažima, laže gdje stigne i ne mari za posljedice. Ali neminovno ih mora osjetiti.

Zato je misao Latinke Perović s početka ovog teksta o društvu koje jedino možete kultivirati (učiniti boljim i razvijenijim) ako govorite istinu o njemu uravnotežena, ako hoćemo, i sa religijskim principima o obavezi vjernika na “istinu”, ma koliko gorka bila. No, da li su ova društva uopće vjerujuća, kakvim se predstavljaju, ili je tmina obavila i umove onih koji s vjerom na usnama laž bez straha kazuju.

Tekst je nastao u saradnji sa forumZFD u Bosni i Hercegovini.