57 godina poslije: Proboj u novi život

tačno.net
Autor 23.4.2013. u 10:37

Lea se rodila kao srpsko-hrvatsko-muslimanska Njemica ili njemačko-hrvatsko-muslimansko-srpska Bosansko-Hercegovka? Ili možda “samo” kao čovjek, stanovnik ove planete Zemlje?

 

Piše: Sergio Šotrić

Dana 22. aprila / travnja 1945. godine dogodio se proboj logoraša iz koncentracijskog logora „Jasenovac“. Ovo je priča o njima, ali i o onima koji iz raznih razloga nisu učestvovali u ovom proboju.

Moj djed (sa majčine strane) VASO IVELJA iz Mostara (iako logoraš u logoru „Jasenovac“) nije učestvovao 22. aprila 1945 u proboju logoraša iz koncentracijskog logora „Jasenovac“. On je toga dana već odavno bio „odsutan“ a njegov „proboj“ iz logora „Jasenovac“ je uslijedio tek 57 godina kasnije.

Ali vratimo se u 1941. godinu u grad Mostar, gdje je „proboj“ moga djeda Vase doživio svoj početak, ali ne i kraj.

Moga djeda Vasu su ustaše već 1941. godine odvele iz njegove porodične kuće u Mostarskom naselju “Bjelušine” i deportovale u logor “Jasenovac”. Razlog za odvođenje i deportaciju moga djeda, ustaše su vidjele u njegovom „pogrešnom“ imenu (Vaso), kao i u pripadnosti jednom „pogrešnom“ narodu. Niti moj djed, a niti ustaše iz tog vremena nisu mogli niti naslutiti, da će krajem 20. vijeka opet iznova u gradu Mostaru nedužni ljudi sa istim ili sličnim „greškama“ biti odvođeni, deportovani i ubijani,– naime zbog „krivice“ da su se rodili kao Muslimani, Srbi, Hrvati. Ili još gore, zbog „krivice“ da se nisu rodili kao Muslimani, Srbi, Hrvati, nego kao neki „ostali“ sa nekim „pogrešnim“ genom. A često se u periodu 1992-1995 jednostavno radilo o ljudima, koji su se u pogrešno vrijeme našli na pogrešnom mjestu – naime u gradu Mostaru.

Međutim, te 1941. godine moga djeda nisu mučile misli visoke politike sa kraja 20. vijeka / stoljeća. Moj djed je sa „ličnom pratnjom“ momaka u crnim košuljama krenuo na „putovanje“ ka Jasenovcu. Odmah po dolasku u logor „Jasenovac“ moj djed Vaso je bio „objeručki prihvaćen“, a ubrzo poslije toga ubijen. Bilo mu je 26 godina. Tačan datum njegovog ubistva te 1941. godine nije poznat, kao ni mjesto posmrtnih ostataka. Oko pogreba se porodica „nije morala brinuti“. Sve je završeno bez troškova i komplikacija u samom logoru „Jasenovac“.

Moj djed Vaso je znači na sam dan proboja logoraša 22. aprila/travnja 1945. godine već 4 godine „stanovao“ pod jasenovačkom travom i to je sigurno jedini razlog zbog čega je moj djed bio „objektivno“ spriječen da toga dana učestvuje u proboju logoraša iz koncentracijskog logora „Jasenovac“.

Iza moga djeda Vase u Mostaru su ostali: njegova mlada supruga Borika Ivelja (moja baka) i troje djece – Milan, Milena i Jelena (moja majka, koja je tada je imala jednu godinu). Moja baka Borika je u to vrijeme toliko bila zaokupljena borbom za život njene djece (koja su ostala bez oca), a često se morala sa djecom skrivati u zbjegovima po okolnim brdima (kojih u Hercegovini na svu sreću ima dovoljno), da je to sigurno osnovni razlog zbog čega je i ona bila „objektivno“ spriječena da da tog 22. aprila/travnja učestvuje u proboju logoraša iz koncentracijskog logora „Jasenovac“.

Starija kćerka moga djeda Vase (sestra moje majke / moja tetka), koju nisam imao priliku upoznati MILENA (VASE) IVELJA (1928. Mostar – 1945. Umoljani), poginula je u 16. godini kao partizanka 10. hercegovačke brigade. Ona je učestvovala u proboju za oslobođenje grada Mostara. Poginula je nekoliko dana kasnije u pripremnim operacijama za oslobođenje Sarajeva. Tetka Milena je učestvovala u mnogo proboja, ali do Jasenovca došla nije, tako da je i ona nažalost bila „objektivno spriječena“ da učestvuje u proboju logoraša iz koncentracijskog logora „Jasenovac“ 22. aprila / travnja 1945. Ona se „na vrijeme preselila“ na Partizanski Spomenik u Mostaru, još u vrijeme dok je isti bio ponos antifašističke tradicije slobodnog svijeta.

Mlađa kćerka moga djeda Vase (moja majka) JELENA (rodj. IVELJA) ŠOTRIĆ (1940. Mostar – 2002. Mostar) je čitav svoj životni i radni vijek (sa izuzetkom studija u Beogradu i izbjeglištva 1992-1996) provela u Mostaru. Radila je u “Sokolu”, “Opštini”, “Narodnoj Banci” itd., a smrt ju je zadesila 2002. godine kao potpredsjednicu “Građanske Demokratske Stranke” BiH i kao člana parlamenta u Domu naroda FBiH. Na zidu sobe (u kojoj je 8 zadnjih mjeseci pred smrt ležala u postelji) njenog stana u Mostaru (koji je u zadnjem ratu bio otet i bespravno useljen, a nekoliko godina nakon potpisivanja sporazuma u Dayton-u ponovo vraćen) u ulici “Mahe Đikića” (ime ulice je u ratu promjenjeno u ulicu “Kralja Tomislava”, a nakon potpisivanja sporazuma u Dayton-u nije ponovo vraćeno), visila je uokvirena fotografija njenog oca, moga djeda, Vase Ivelje. Moja majka je 1945. godine bila dijete od 5 godina, tako da je i ona iz tog razloga bila „objektivno“ spriječena da tog 22. aprila 1945. učestvuje u proboju logoraša iz koncentracijskog logora „Jasenovac“.

Ja, unuk moga djeda Vase (pisac ovih redova), sam zajedno sa roditeljima posjetio njegovu zadnju adresu – koncetracioni logor „Jasenovac“- i položio cvijeće ispod spomenika. Pošto sam ja rođen tek 1965. godine, to je i osnovni razlog zbog čega sam i ja bio „objektivno“ spriječen da učestvujem u proboju logoraša iz koncentracijskog logora „Jasenovac“, tog kišnog 22. aprila / travnja 1945. godine. Ja sam se ipak 1992. godine sa suprugom Sanjom uspio „probiti“ iz grada Mostara u srce „neprijateljske teritorije“ na sami Zapad Savezne Republike Njemačke. Tu sam i danas „zarobljen“ poslom, obavezama i porodicom.

U Njemačkim arhivama danas mogu da pročitam, da je KZ – Logor „Jasenovac“ na teritoriju tadašnje NDH (Nezavisne Države Hrvatske), vazalne tvorevine fašisticke Njemačke, bio NAJVEĆI LOGOR u II svjetskom ratu na teritoriji okupirane Jugo-Istočne Evrope. Logor „Jasenovac“ JE BIO JEDINI koncentracijski logor u II svjetskom ratu u kojem je planski i sistematski ubijano BEZ UČEŠĆA NIJEMACA. Logoru „Jasenovac“, koji se nalazio 95 km jugoistočno od Zagreba i kojim su upravljale ustaše, pripadala su i 3 logora za djecu: KZ (koncentracijski logor) „Sisak“, KZ „Gornja Rijeka“ i KZ „Jastrebarsko“. Zbog njegove veličine, Nijemci su logor „Jasenovac“ zvali „Auschwitz des Balkans“ (Balkanski Aušvic).

U Logoru „Jasenovac“ nije bilo gasnih komora niti je primjenljivana njemačka metoda takozvanog „industrijskog masovnog uništenja“. Ovdje je na djelu bio isključivo „ručni rad“! Na početku su ustaše „radile“ vatrenim oružjem, a kasnije prije svega noževima, makazama, sjekirama, čekićima itd. Prema Njemačkim pisanim izvorima, ovaj logor je zbog primjenjivane tehnike (ručnog) ubijanja ubrzo više ličio na ogromnu klaonicu za stoku nego na KZ (koncentracijski logor) po Njemačkim „standardima“.

Nijemci su zapisali i podatke, da je čak i određeni broj katoličkih svećenika bio na odgovornim i/ili izvršnim funkcijama u Logoru „Jasenovac“. Među njima su napr. svećenici: Brkljačić, Matković, Matijević, Zvonko Brekalo, Celina Lipovac itd. Bivši visoki franjevački svećenik Miroslav Filipović (kod Nijemaca poznat pod nadimkom „Bruder Teufel“ – brat đavo) je za period od četiri mjeseca (od juna do oktobra 1942.) preuzeo komandu i rukovođenje logorom „Jasenovac“. On je 1946. godine obješen u Zagrebu. Katolički svećenik Ivica Brkljačić je u ljeto 1943. postao komandant Logora „Jasenovac“. (Njemački podaci)

Svi logori u NDH su bili pod vrhovnom nadležnosti Eugena Dide Kvaternika. Logor „Jasenovac“ je bio nadležnost Vjekoslava Maksa Luburića, koji je istovremeno bio i osnivač ovog logora. Nijemci su mu dali nadimak „der Metzger“ (mesar), a zbog daljeg usavršavanja Luburić je bio i na „školovanju“ u njemačkom logoru SS KZ „Sachsenhausen“.

Broj žrtava u logoru „Jasenovac“ je godinama bio predmet polemike. Dok je napr. Titov general Franjo Tuđman „uspio izbrojati“ samo oko 40.000 žrtava, neki drugi izvori ovog „prebrojavanja“ su navodili oko 1 milion žrtava. Danas se može više-manje precizno reći da je u ovoj masovnoj klaonici ubijeno između 77.000 – 99.000 ljudi (izvori: Simon-Wiesenthal-Zentrum – Jerusalem, enciklopedija holokausta državnog „United States Holocaust Memorial Museum“, historičar Slavko Goldstein itd.).

Muzej i spomen obilježje „Jasenovac“ su objavili (još nekompletnu) „listu žrtava logora Jasenovac“ sa stanjem istraživanja do 18. Aprila 2010. godine. U toj listi su do sada registrovani biografski podaci, imena i prezimena 80.914 ljudi (46.000 Srba, 16.000 Roma, 13.000 Jevreja, 4.000 Hrvata itd.), koji su u ovom „Balkanskom Aušvicu“ ubijeni u periodu 1941-1945.

Al´vratimo se ipak danu proboja logoraša iz koncentracijskog logora „Jasenovac“, tog kišnog 22. aprila / travnja 1945. godine.

Nakon savezničkih bombardiranja logora „Jasenovac“ u ožujku i travnju 1945. u kojima su uništeni mnogi objekti unutar logora, Vjekoslav Maks Luburić, naredio je da se eliminiraju svi zatočenici, a logor i mjesto Jasenovac, do temelja sruši i spali kako bi se prikrili svi tragovi zločina. Od preostalih zatočenika jasenovačkog logora formiraju se radne grupe koje rade na iskopavanju i spaljivanju leševa ranije ubijenih zatočenika.

Posljednja grupa žena likvidirana je u predvečerje 21. travnja.

U noći 21. na 22. travnja 1945. natiskani u mračnoj zgradi postolarske radionice, posljednji muški zatočenici mogli su birati između izvjesne i skore smrti i neizvjesnog pokušaja proboja. Ustaška straža ispred vrata, brisani prostor do logorske žice i stražara s mitraljescem do logorskih vrata, bio je put prema životu dijela zatočenika i istovremena potvrda njihovog ljudskog dostojanstva u odabiru vlastite sudbine. Prema brojnom stanju, te je večeri bilo 1.073 zatočenika.

Nakon što su u večernjim satima izdvojeni i odvedeni svi grupnici, panika i strah među zatočenicima bivali su sve veći. Tijekom noći, nekoliko zatočenika se objesilo. I dok su logorom odjekivale eksplozije, nekoliko desetaka zatočenika među kojima Ante Bakotić, Čedomil Huber, Dragutin Škrgatić, Pavao Kulaš i dr. Krstić dogovorili su se o pokušaju proboja iz logora. Usvojili su plan prema kojem bi se na svaki od četiri izlaza postavile desetine najodlučnijih ljudi, koje će istovremeno provaliti na sva vrata i bježati prema izlazu iz logora. Dogovoreni su sastavi desetina i koja će desetina napasti koja vrata.

U kišovito nedjeljno jutro 22. travnja 1945. u oko 10 sati ujutro na povik Ante Bakotića: “Naprijed drugovi”, desetine su provalile vrata. Oko 600 zatočenika pojurilo je prema 150 metara udaljenim logorskim vratima. Mitraljeska vatra s logorskog zida svakim je trenom smanjivala broj onih koji su trčali prema slobodi. Mile Ristić, uhapšen kao partizan na Kozari, golim je rukama zadavio jednog od stražara, oduzeo mu mitraljez i otvorio vatru po ustašama, štiteći ostale zatočenike. U metežu bijega Edo Šajer presjekao je telefonsku žicu i time spriječio dolazak ustaškog pojačanja.

Od njih 600, proboj su preživjela 92 zatočenika. Svi ostali našli su smrt na putu od logorske zgrade do logorskih vrata, na cesti, u hladnoj nabujaloj rijeci Savi, na livadama oko logora i prilazima šumi kod Košutarice. Iscrpljeni od teškog rada, neishranjeni i umorni od iščekivanja predstojeće smrti, bili su lak plijen ustaškim strojnicama. Oko 470 bolesnih, starih i nemoćnih zatočenika nije sudjelovalo u proboju. No, niti jedan nije preživio da svjedoči o njihovoj sudbini.

Moj djed Vaso je tog kišnog 22. aprila/travnja 1945. godine “stanovao” već 4 godine “u tišini ispod trave” Jasenovca i time bio “objektivno” spriječen da se odazove pozivu Ante Bakotića i njegovom – “naprijed drugovi”- i krene u proboj logoraša iz koncentracijskog logora „Jasenovac“. Uz iskreno žaljenje, da nije bio u mogućnosti jurišati u proboj te davne 1945. godine, moj djed Vaso se 57 godina nakon proboja logoraša iz logora „Jasenovac“ „odlučio“ da ipak krene u svoj lični/osobni proboj. Ali ovoga puta se radilo o proboju druge vrste, o proboju u novi život…

Uz moju saglasnost i saglasnost moje supruge Sanje, djed Vaso je krenuo u proboj iz logora „Jasenovac“ u pravcu Savezne Republike Njemačke. Ovaj put nije bilo Ante Bakotića da uzvikne – “naprijed drugovi”, ali ta činjenica nije imala uticaja na uspjeh moga djeda Vase u njegovoj misiji da se probije do Njemačke i nama donese nekoliko od njegovih „pogrešnih“ gena u cilju stvaranja novog života – njegove praunuke.

57 godina nakon proboja logoraša iz koncentracijskog logora „Jasenovac“, tačnije u martu 2002. u Njemačkoj se rodila praunuka moga djeda Vase (moja i Sanjina kćerka) – Lea Šotrić. Lea u sebi nosi Srpske gene (djeda Vase), ali podjednako i hrvatske gene (oca moje supruge Sanje – Nike Boškovića), kao i muslimanske gene (majke moje supruge Sanje – Sahe Bošković Kajtaz).

Lea se rodila kao srpsko-hrvatsko-muslimanska Njemica ili njemačko-hrvatsko-muslimansko-srpska Bosansko-Hercegovka? Ili možda “samo” kao čovjek, stanovnik ove planete Zemlje?
Kako god uzmete – rođenjem njegove praunuke uspješno je izvršen i proboj Mostarca Vase Ivelje iz logora “Jasenovac” u Njemačku – proboj u novi život.

I tako je svako naše rođenje istovremeno i proboj naših djedova u naše živote, a svaka naša smrt istovremeno i početak naših proboja u budućnost.

Tako je bilo, tako će i biti – U Mostaru, u Jasenovcu, u Njemačkoj…

NAPRIJED DRUGOVI!

 

tačno.net
Autor 23.4.2013. u 10:37

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija