7 GODINA DO ISTINE

Tomislav Jakić
Autor 14.7.2016. u 13:05

Izdvajamo

  • Blair je mogao ostati zapamćen kao jedan od uspješnijih britanskih premijera, pa i svjetskih državnika, ali povijest će ga bilježiti kao američkog potrčka koji je, zanemarujući upozorenja i zdrav razum iz krugova koji nisu pripadali političkoj eliti, svoju zemlju, ali i čitav svijet, poveo u potpuno nepotrebnu, krajnje štetnu operaciju

Povezani članci

7 GODINA DO ISTINE

Odlijepivši se od Evropske unije, London će vjerojatno potražiti još jači oslonac u Washingtonu, makar je rezultate istraživanja što je trajalo sedam godina naprosto nemoguće ignorirati. A oni kažu kako je Washington poveo London putem katastrofe koju danas zovemo globalni terorizam, a da se (gotovo) nitko ne zapita kada su i  gdje, i kako, udareni temelji toga terorizma. Pa eto, mada se to u britanskome izvještaju tako doslovno  ne kaže (riječ je, rekosmo, samo o upozorenju na mogućnost porasta terorizma), globalni je terorizam koji je, bili mi toga svjesni ili ne, promijenio naše živote i naš način života, “čedo” politike prekrivene velom borbe za demokraciju i ljudska prava, a sračunate zapravo na ovladavanje područjima što su bilo od strateške važnosti, bilo vitalna u smislu zaliha energenata, ili energetskih puteva.

Piše: Tomislav Jakić, Forum.tm

Nova britanska premijerka Theresa May preuzela je funkciju tjedan dana nakon što je izvještaj što je pripreman punih sedam godina doslovno pokopao jednoga od njezinih prethodnika, Tonya Blaira. Doduše, novu stanarku poznate rezidencije u Downing Streetu broj 10 to i neće previše uzbuđivati, jer ona je konzervativka, a Blair je laburista. Da se nešto slično dogodi u Hrvatskoj, ne možemo a da to ne primijetimo, aktualni premijer i njegova vlada barem bi godinu dana živjeli od toga što bi “sahranjivali” svojeg svjetonazorskog protivnika. No, Velika Britanija je (ipak) nešto drugo.

Izvještaj o britanskome sudjelovanju u američkoj invaziji Iraka i svrgavanju režima Sadama Huseina vrlo će vjerojatno, sveprisutnome Brexitu usprkos, pokrenuti ozbiljnu raspravu o tome kakva je britanska vanjska politika i što zapravo znače “posebni odnosi” između Londona i Washingtona, termin skovan u vrijeme Drugoga svjetskog rata, kada su na kormilu dviju (od triju) ključnih zemalja antihitlerovske koalicije bili političari i državnici koje se po formatu ne može ni u primisli uspoređivati s jednim Blairom, ili jednim Bushom. Niti bi Roosevelt gurao Britaniju u neodgovornu i po zamislivim i predvidivim posljedicama krajnje opasnu avanturu, poput upada u Irak, niti bi Winston Churchill ikada na to pristao – pogotovo kada bi osnova zajedničkog širenja demokracije i ljudskih prava “ognjem i mačem” bile lažne tvrdnje i falsificirani dokumenti.

George W. Bush i Tony Blair bili su nešto drugo. Na žalost. Bush je – budimo objektivni – naređivao, Blair je izvršavao, dodajući – kako o njegovoj beskrajnoj i bespogovornoj lojalnosti ne bi bilo nimalo sumnje – u jednoj od poruka Bushu: “Uz Vas sam, ma što se dogodilo.”

Naravno, demokracija u svojem realnom obliku “ne jede” vlastitu djecu, pa je odmah po objavljivanju izvještaja na kojega se čekalo punih sedam godina objavljeno kako bivši  predsjednik vlade neće biti pozvan na kaznenu odgovornost, mada bi to obitelji barem nekih od gotovo 200 pripadnika britanskih oružanih snaga, poginulih u Iraku, itekako željele. Najveća kazna nekadašnjem “zlatnom dečku” britanskih laburista, čovjeku koji je na tu poziciju doveden ne primarno zbog svojih sposobnosti, nego zato što su tako savjetovali stručnjaci za PR, bila je to što je u jednome danu krasio naslovnice svih britanskih novina s nimalo laskavim tekstovima. Što nije nikako bilo bez razloga.

Jer, mada joj je trebalo sedam godina, britanska je komisija ustanovila bez imalo sumnje upravo ono što su neki, relativno rijetki, novinari i analitičari govorili ili odmah nakon početka invazije Iraka, ili najkasnije godinu dana nakon slavodobitnog preuzimanja kontrole u zemlji (ako se to može nazvati kontrolom) i nakon smaknuća Sadama Huseina, dotadanjeg diktatora kojemu su smjeli suditi irački suci, makar pod budnim okom okupatora. Onih koji su donijeli slobodu, demokraciju i ljudska prava, ili su barem tako govorili.

Britanska komisija je sada napokon ustanovila i objavila kako rat nije bio posljednje i jedino sredstvo kojim se mogla razriješiti situacija u Iraku. Dakle, moglo se i drugačije. Potvrdila je ono što se danas već zna širom svijeta: da Irak nije imao oružja masovnog uništavanja, niti je u trenutku kada je napadnut (uz obrazloženje da se invazijom brani svijet od tih oružja) imao program za njihov razvoj i proizvodnju. Obznanila je kako je Blair bio upozoren na moguće negativne posljedice vojnog upada u Irak, osobito na mogućnost porasta terorizma. I potvrdila kako režim Sadama Huseina nije imao nikakve veze s teroristima Al Quaide, u to vrijeme američkog neprijatelja broj 1, a ne tako davno “američkog  izuma” za borbu protiv Sovjeta u Afganistanu.

Nesporno je da je Irak nakon invazije i praktično okupacije od strane vojnih snaga tzv. Koalicije voljnih na čelu sa Sjedinjenim Državama, postao neviđeno poprište terorističkih napada na koje se, međutim, svijet ubrzo navikao do te mjere da deseci, pa i stotine mrtvih na ulicama iračkih gradova, Bagdada pogotovo, u medijima ne zaslužuju više od kratke vijesti. Medijski tretman žrtava terorističkih napada u Iraku i onih u nekoj evropskoj zemlji, to tek usput, najbolje svjedoči o neizmernoj dozi licemjerja i cinizma s kojima razvijeni svijet koji se voli nazivati demokratskim tretira “svoje” i “njihove” mrtve.

Blamaža Tonya Blaira, da upotrijebimo najblaži mogući izraz, poslat će čovjeka koji je mogao ostati zapamćen kao jedan od uspješnijih britanskih premijera, pa čak i svjetskih državnika (sjetimo se njegovih misija na Bliskom istoku) u povijest kao američkog potrčka koji je, zanemarujući upozorenja što ih je na vrijeme dobivao, kao i glasove zdravog razuma iz krugova koji nisu pripadali političkoj eliti (ali jesu analitičkoj i misaonoj), svoju zemlju poveo u potpuno nepotrebnu, krajnje štetnu operaciju što je jednu do tada stabilnu zemlju (mada na čelu s okrutnim diktatorom) pretvorila u teren za ogledne vježbe terorista, potičući vjerski rat u njoj i postavljajući jedan od kamena temeljaca današnje nestabilnosti što karakterizira cijeli Bliski i Srednji istok. Osobito nakon američkog prekrajanja političke karte tih regija u čemu je Britanija (sada na čelu s dojučerašnjim konzervativnim premijerom Davidom Cameronom) i opet oduševljeno sudjelovala.

Zato je realno očekivati da objavljivanje izvještaja koji je zabio posljednji čavao u politički lijes Tonya Blaira potakne i raspravu o tome tko zapravo i s kojim ciljem vodi vanjsku politiku Velike Britanije. Odlijepivši se od Evropske unije, London će vjerojatno potražiti još jači oslonac u Washingtonu, makar je rezultate istraživanja što je trajalo sedam godina naprosto nemoguće ignorirati. A oni kažu kako je Washington poveo London putem katastrofe koju danas zovemo globalni terorizam, a da se (gotovo) nitko ne zapita kada su i  gdje, i kako, udareni temelji toga terorizma. Pa eto, mada se to u britanskome izvještaju tako doslovno  ne kaže (riječ je, rekosmo, samo o upozorenju na mogućnost porasta terorizma), globalni je terorizam koji je, bili mi toga svjesni ili ne, promijenio naše živote i naš način života, “čedo” politike prekrivene velom borbe za demokraciju i ljudska prava, a sračunate zapravo na ovladavanje područjima što su bilo od strateške važnosti, bilo vitalna u smislu zaliha energenata, ili energetskih puteva.

Hoće li britanska politika i njezin novi šef diplomacije, Boris Johnson, živopisni nekadašnji gradonačelnik Londona, i o tome razmisliti, teško je reći. Trebalo bi se nadati – zbog Britanije, ali i zbog svijeta. Ali, da bi britanski izvještaj koji neizravno, ali krajnje jasno potvrđuje teze svih onih, ma kako rijetki bili, koji su svojevremeno upozoravali da Hrvatska ne treba bespogovorno u svemu slijediti SAD, službeni Zagreb trebao ozbiljno razmotriti, to je sigurno. Pogotovo u kontekstu (protuustavno!) izražene spremnosti da se pripadnike Oružanih snaga Republike Hrvatske pošalje na istok Evrope, u granično područje s Rusijom, a u kontekstu sve zaoštrenijih odnosa Zapada i Rusije, odnosa koje forsira Zapad i njegov vojni savez, Atlantski pakt. Oni koji donose takvu odluku, odnosno izražavaju spemnost da je donesu, neka razmisle: možda će nakon sedam godina i o njihovom djelovanju biti sačinjen objektivni izvještaj koji će ih prikazati takvima kakvi jesu. Kakvi? Pa, zna se! No, neka o tome razmisle i oni koji se spremaju da ih zamijene na kormilu zemlje. Mada odgovor na pitanje hoće li im to uspjeti ne glasi: zna se.

Tomislav Jakić
Autor 14.7.2016. u 13:05

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija