A onda te jednoga dana pošalju…

Jelena Paunović
Autor 13.2.2014. u 12:04

A onda te jednoga dana pošalju…

AP Photo/Amel Emric

A onda… Jednog dana te pošalju da od naroda čuvaš zgradu Vlade kantona Sarajevo. Držiš štit u rukama, a ruke se znoje. U tebi se miješaju bijes i želja da zaplačeš.

Piše: Jelena Paunović

Mnogo je toga napisano o policajcima u zadnje vrijeme. Priča koja slijedi je izmišljena, ali je zasnovana na stvarnim događajima. Priču sam napisala nakon što sam pročitala pasus jedne kolumne u kojoj se kaže da se među narodom na protestima mogu vidjeti policajci u civilu koji „sa prezirom“ gledaju na obični puk. Smatram da se niti jedna skupina u društvu ne može generalizirati. Svako od nas ima svoju priču, svoj jad i svoje breme koje nosi na leđima. Ovo je priča o običnom malom čovjeku koji se u bosanskom ludilu bori da preživi. A svi smo takvi. Taman bili i policajci.

Iz drugog ugla

Znate li kako je kad nakon srednje škole vidite svoje roditelje kako plaču jer vam nisu u stanju finansirati dalje školovanje? Tačno je da kao redovan student plaćate tek nekih stotinjak maraka godišnje školarine, ali ko će finansirati život i literaturu?

Znate li kako je radit’ po kafanama, čistiti stanove, a ispite spremati na tramvajskim stanicama kad od fakulteta do „posla“ kradeš par minuta za čitanje „Fenomenologije kiča“?

Znate li kako izgleda život u studentskom domu? Ono kad načisto smrznut učiš, nemaš dinara, naizmjenično oblačiš dvoje farmerki iz srednje i imaš samo jedne dotrajale čizme.

(…)

Onda nekad i završiš taj fakultet, a ujutru u ogledalu brojiš sijede u ranim dvadesetim. I taman kad misliš da si nešto završio i da ćeš sad konačno od plate vratiti kredit koji si digao da platiš tešku operaciju svoje majke, zapravo se hvataš u koštac sa pravom bitkom.

Posla nema!

E, onda ideš putem traženja štele- jedne, druge, treće. Roditeljima i mlađoj braći i sestrama šalješ po stoju mjesečno da prežive, a radiš u lokalnoj birtiji u kojoj svaki majmun svoj bijes iskaljuje na tebi.

Naveče kontaš kako se ove stare čizme mogu nositi još jednu zimu ako preko čarapa navučeš kese, a u Robotu  su na sniženju riža i makaroni pa ćeš  uz malo kečapa imati šta jesti naredni mjesec.

A godine prolaze.

„Sine, kako si?“- čuješ glas majke s druge strane slušalice. Suze suzdržavaš. Valjda novine neće objaviti da je sinoć u birtiji u kojoj radiš bila pucnjava.

„Dobro je mama. Sinoć smo bili na koncertu. Pustili nas na vratima bez karte. Poslat’ ću ti 100 maraka“- odgovaraš.

Knedlu u grlu više ne možeš progutati.

Tu-tu.. Poziv završen.

A onda su na vijestima rekli da počinje upis na Policijsku akademiju na Vracama. Da biste postali policajac trebate na Akademiji provesti godinu dana, ustajati u pet sati svako jutro, ići na časove rukovanja oružjem, imati svaki dan časove kao u srednjoj školi, vratiti se u vrijeme učenja osnova engleskog i tečno znati reći „I am a policeman“.

Akademija traje godinu dana, a mjesečno dobijate i 100 maraka. Ali! kažu da odmah po završetku dobijate i posao.

Kontate kako vrijedi truda. Ako ste mogli pošteno da se jebete tokom 16 godina školovanja, možete vala odrobijati još jednu godinu, zar ne?

I, počelo je. Rano ustajanje, trčanje, treninzi, učenje. I tako cijelu godinu. Poželiš nekad Milku sa keksom, ali kao mlad i obrazovan neko ko se „snašao“ u velikom gradu, svaki mjesec onu stoju šalješ mami. A onaj kredit koji već imaš preklapaš za prvim, drugim,…, desetim za-refinansiranje.

Brzo prođe godina. Šta je godina odricanja kad cijeli život živiš već neku krizu? Kad ti još pred očima često bljesnu raskomadani ljudi iz ’92-e? Jebeš Milku. I keks. A i Milku sa keksom. Jebote sad imaš posao! Sad imaš od čega kredit vraćat’, a staroj i bolesnoj majci slat i dvije stoje! Sad jebote možeš kupit’ čizme i za sebe i za brata i za sestru!

Bacaš u kantu stare čizme skupa sa kesama. Počinješ da se smiješ. Na koncert ulaziš tako što kupiš kartu. A nije da imaš platu kao parlamentarac i nije da je to jednostavan posao. Samo  ne možeš da vjeruješ da eto u isto vrijeme imaš para i za kafu, i za mamu, i za koncert omiljenog muzičara- u isto vrijeme.

A onda…

Jednog dana te pošalju da od naroda čuvaš zgradu Vlade kantona Sarajevo. Držiš štit u rukama, a ruke se znoje. U tebi se miješaju bijes i želja da zaplačeš.

U masi prepoznaješ onu raju sa tramvajskih stanica, one koji kunu i psuju a znaš ih s fakulteta… Skrivaš pogled od majke sa bebom u kolicima i misliš na svoju mamu. Kontaš hoćeš li dobiti platu, platiti ratu, poslati mami, kupiti sestri i bratu knjigu bez koje ispit neće položiti. A narod je tako gnjevan. A i ti si. Ruke oznojene, a duša ozlojeđena. I mama opet mora na privatnu kliniku. A banka kaže da opet daje neke pogodnosti ako sve kredite pokriješ jednim.

„Sine, kako si?“- pita mama.

„Super. Ništa ne brini“- odgovaraš „Sve je dobro. Ima dosta povrijeđenih, ali ja sam dobro“.

Plačeš. Slomljena noga, slomljena ruka, napukla rebra.

Rekoše da nam trebaju neki gumeni meci. Plačem.

Sada zaista želim da umrem. A kako će mama, brat, sestra…

„Vrijeme za terapiju. Popijte ovo.“- kaže medicinska sestra i pruža tabletu protiv bolova.

„Hvala“- odgovaram kratko.

Sa tabletom pijem punu čašu vode. A čini se da ni godinama iza još ne možeš progutati onu knedlu kada sam prvi put lagao majci.

Jelena Paunović
Autor 13.2.2014. u 12:04

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija