Abdulah Sidran: PEN JE OTET BH PISCIMA I MORA IM BITI VRAĆEN

tačno.net
Autor 6.6.2014. u 09:29

Izdvajamo

  • (Ovo je neobjavljena, atorizirana, verzija razgovora koji je sa mnom vodila urednica 'Oslobođenja' Vildana Selimbegović. Priznajem – i to je moja golema krivnja - da se radeći na autorizaciji intervjua nisam uspio držati dogovora postignutog sa uvaženom novinarkom, pa se u spisateljskom zanosu događalo da tekst proširim, umjesto da ga skratim, da 'zaoštrim', tamo gdje smo se dogovorili da 'ublažim' i, povrh svega, ono što je u novinarskoj praksi nedopustivo – da ga stilsko-jezički udaljim umjesto da ga, u tome smislu, približim standardima čitalaca 'Oslobođenja'. Sa zahvalnoću, ovim se putem zbog pričinjenih neugodnosti g. Selimbegović javno izvinjavam. AS)

Povezani članci

Abdulah  Sidran: PEN JE OTET BH PISCIMA I MORA IM BITI VRAĆEN

(Ovo je neobjavljena, autorizirana, verzija razgovora koji je sa mnom vodila urednica ‘Oslobođenja’ Vildana Selimbegović. Priznajem – i to je moja golema krivnja – da se  radeći na autorizaciji intervjua nisam uspio držati dogovora postignutog sa uvaženom novinarkom, pa se u spisateljskom zanosu događalo da tekst proširim, umjesto da ga skratim, da ‘zaoštrim’, tamo gdje smo se dogovorili da ‘ublažim’ i, povrh svega, ono što je u novinarskoj praksi nedopustivo – da ga stilsko-jezički udaljim umjesto da ga, u tome smislu, približim standardima čitalaca ‘Oslobođenja’. Sa zahvalnoću, ovim se putem zbog pričinjenih neugodnosti g. Selimbegović javno izvinjavam. Abdulah Sidran)

Sarajevo, 2. juna 2014.

 

23. juna idete u Makedoniju po nagradu “Književno žezlo”. Znate li koja Vam je to nagrada po redu?

– Nemam pojma. Nije bilo važno, a možda ni moguće, sve to prebrojati. Kad se uračunaju filmske, za scenaristiku, kojih je bilo ko zna koliko, – jer se svaka nagrada dodijeljena filmu smatra istovremeno i nagradom za scenaristu – baš nemoguće. Nekad su te nagrade, te razne kipiće izlijevali u više primjeraka, u Veneciji, u Chanesu, ili Belinu, da svako ima svoj primjerak: režiser, scenarist, producent, itd. Nešto od toga sam sačuvao, nešto izložio u Spomen-sobi u Tešnju. To je znate, jedan veliki posao, ja se njime ne mogu baviti. Znam, naravno, da postoje ljudi koji to smatraju veoma važnim, dobiti nagradu, plasirati svoju knjigu u inozemstvo. Ali taj posao traži cijelog čovjeka, i posebnu vrstu talenta. U nas ima samo jedan takav: da je odličan pjesnik i još bolji vlastiti književni menadžer. Njeguje svoje sljedbenike, mazi kritičare, šminka biografiju – i ide mu od ruke. Ja to ne umijem, ponekad čak znam pokvariti i uprskati ono što mi je samo na tacni došlo, zaboravim otići na sastanak, odgovoriti na pismo. Vjerovatno mi je na taj način propalo nekoliko prevoda na Zapadu. Bude mi krivo, kad se sjetim. Srećom, ne sjetim se dok me neko ne upita.

Dakle Vas javna priznanja više ne uzbuđuju?

– Ne, nego su davno prestala biti razlog i motiv moga djelovanja. Ako su ikad i bila. Želim vjerovati da je glavni pokretač moga javnog angažmana ono što zovemo opći interes. Tačno je da snagu za takav angažman ponekad crpim i iz onoga što je lična emotivna stvarnost. Recimo: ja sam ozlojeđen što postoje zoološki vrtovi, smatram da je to potpuni kretenizam. Sve bi zoološke vrtove na svijetu trebalo ukinuti. Onaj ko je u stanju da napravi i održava prirodni rezervat, neka ga pravi, ali da se ikoja životinja drži u zaptu naših pionirskih dolina – u 21. stoljeću, kad djeca sve što požele mogu vidjeti na televiziji – to je i grozno i besmisleno.

Za vaše javno djelovanje ipak se veže neka vrsta uzrujanosti, naglašene emotivnosti?

Ne sporim, i takva moja ‘uzrujanost’ može biti snažan motivacijski faktor. Strašno mi je teško, i stvarno se uzrujavam, dok gledam kakve se sve nevaljaštine događaju u Sarajevu godinama, godinama, u tom našem žalosnom prostoru kulture. Ako smo bespomoćni u stvarima političkog života – stranke, izbori, parlamenti puni nepismena a bezobrazna svijeta, sve je to za mene jedno beznađe, i od toga sam digao ruke – pa, ako smo u toj sferi bespomoćni, hajde da barem vrisnemo na ono što vidimo u našoj kulturnoj sarajevskoj avliji. A ono što se u njoj najprije vidi, jeste svemoć jedne monopolističke grupacije, jednog sarajevskog kulturnog klana koji godinama upravlja svim polugama odlučivanja u svemu što je bitno za stanje i razvoj naših kulturnih potencijala.

Vratit ćemo se klanu svakako, jer je i ova nagrada došla u trenutku kad se vodi žestoka polemika zbog Vas. Otkud opet slučaj Sidran u PEN-u?

– Ne prihvatam da se govori o ‘slučaju Sidran’. To je tako lakše vama, novinarima, a u suštini se radi o ‘slučaju PEN Centra BiH’. Kao što su novinari, radi lakšeg i bržeg izražavanja, izmislili termin ‘slučaj Sejdić-Finci’ – a ne postoji takav slučaj, zašto bi dva čestita građanina BiH iz čista mira postali ‘slučaj’ – nego postoji slučaj diskriminatorskog i rasističkog zakonodavstva u dejtonskoj BiH – tako se govori o ‘slučaju Sidran’ i time vrši zamjena teza. Govorićemo o ‘slučaju Sidran’ da ne bismo govorili o pitanjima koja je on postavio. Govorićemo o privatnim odnosima i navodnim ‘sukobima među pjesnicima’ – da ne bi govorili o nevaljalštini u radu institucija na koje je pjesnik usmjerio svoj tužilački prst. Nijedna stvar u mome sporu sa rukovodstvom PEN-a nije personalne prirode. Oni bi voljeli, i takve podvale i čine, da javnost priča o sukobu između kolega pjesnika, od kojih jedan, naročito zloban, maltretira svoju divnu kolegicu. Bla-bla-bla. Da se ne bi govorilo o suštinama.

Možemo li po redu: zašto ste Vi izašli iz PEN-a?

– Ovako: 2000. godine u septembru mjesecu N.I., novinarka “Oslobođenja”, objavila je jedan spisak književnika sa prostora bivše Jugoslavije koji su, prema njenom shvatanju, ‘dali svoj doprinos zlu’, tj. bili sukrivci za ratove koji su se ovdje zbivali 1992-1995. Na tom spisku su se, uz Radovana Karadžića, Rajka Nogu, Gojka Đogu, Matiju Bećkovića, i još kojekakve četničke figure, te poneko hrvatsko, slovensko i makedonsko književno ime našla i imena Nedžada Ibrišimovića, Džemala Latića, A. Sidrana i A Izetbegovića. (I predsjednika države utrpala u književnike!). Kao član PEN-a, i jedan od jedan od osnivača – smatrao sam da je Uprava dužna energično reagirati, i zaštiti me od te strašne javne blamaže, i svakako osuditi taj fašistički, pogromaški pamflet. U Upravi PEN-a nisu smatrali ništa. To se njih nije ticalo, to njih nije doticalo. Predsjednik je bio prof. Zdenko Lešić, sekretarica Ferida Duraković. Šta sam mogao učiniti, nego podnijeti ostavku? Pa još kad sam saznao – stotinu bih ostavki podnio – da je novinarka, autorica tog fašističkog spiska za strijeljanje, uskoro dobila mjesto dopisnika u inozemstvu. To je već tuknulo na obavještajne načine rada, ‘odrađivanja’ poslova i primanje zaslužene nagrade.

Možemo li govoriti o PEN-u?

– PEN se tu pokazao kao kolaborant onih sila koje nastoje kompromitirati, ukaljati, dezavuirati i popljuvati sve ovdašnje ljude koji imaju određeni profesionalni ugled i moralni autoritet – a nisu dio njihovog klana, istog ‘svjetonazora’, odnosno – dio tala. Ako znamo da se PEN u javnosti energično oglašavao relativno često, kad se naprimjer dogodi da neko maltertira cuku koji se pokakio na sarajevskoj ulici; ako znamo da su ‘penovci’ prvi u borbenim redovima za prava manjinskih grupa, gender-prava itd. – njihova šutnja o toj mojoj nevolji bila je veoma znakovita i zabrinjavajuća. Šta u PEN-u imamo? S jedne strane, totalnu indiferenciju prema masovnim stradanjima ogromnih narodnih skupina, a sa druge: promptne reakcije, javnim saopštenjima, o marginalnim i ponekad smiješnim i izmišljenim problemima u našem životu. Oni godinama ne primjećuju da ih tako ponašanje dezavuira u svakom pogledu. Treba znati da je PEN internacionalna institucija, da ima svoju mrežu i po horizontali, i po vertikali, da jeste, ili bi trebalo da bude, najvažnija intelektualna grupacija građana u BiH. Najvažnija, jer praktično ima ono što se zove međunarodna licenca.

Oprostite, ali ja sam novinar i zaista nisam stekla dojam da se PEN sa tom svojom međunarodnom licencom ozbiljnije angažirao oko bilo kog važnog, intelektualnog, društvenog pitanja u BiH. Zašto je tako?

– PEN je razvio nevjerovatan stepen ravnodušnosti u odnosu na ono što jeste naša stvarnost. Tipični ‘penovac’ na naše živote gleda odnekud iskosa, i kao sa visine. Salonski intelektualac, nastao evolucijom, od salonskog komuniste. PEN možda više i ne postoji.

Otuđio se?

– On se na svaki način otuđio i postao privatna firmica grupe ljudi. Sitni šićar, krupniji šićar – u principu svejedno.

Koja je to grupa ljudi?

– Ja sam ih sve pobrojao, imenom i prezimenom, u feljtonu koji je izlazio u ovoj našoj novini, “Oslobođenju”.

Niste ih baš sve pobrojali.

– Sedamnaest imena i prezimena je pobrojano. Jednog sam čovjeka izostavio. Iz privatnih, sentimentalnih razloga.

Za tih 17 nešto se ne sjećam da su bili u PEN-u.

– Kako da ne!? Oni su svugdje! Ne bih govorio o monopolu, kad to ne bi bilo tako. Tamo gdje je lova, tamo su i oni. Dvojica aktuelnih potpredsjednika PEN-a isto to su bili u Društvu pisaca BiH i šefovali njegovim Sarajevskim danima poezije, deset godina ta dvojica rukovode Fondacijama pri Ministarstvu kulture i sporta. Nisu tu bogzna kakve pare, milion-dva bosanskih maraka! To su ljudi koji su akumulirali stotine funkcija, nema bez njih komisija ni žirija, radna su im mjesta sinekure – parkiraju auto ispred kancelarije, pa odoše po gradu sviđati važnije poslove!

Sve mi to zvuči vrlo poznato. Šta je tu novo?

Tačno, uvijek je bilo, i biće: klanovi se smjenjuju, sjaše Kurta, uzjaše Murta, ali je u našem primjeru marljivim djelovanjem skupine o kojoj govorim, PEN iznevjerio svoju suštinu i postao jedna problematična ustanova, s nelegalnim rukovodstvom i neizvjesnom sudbinom.

Kad to počinje?

– PEN-ovo posrtanje počinje pred kraj mandata prof. Hanife Kapidžić Osmanagić, a postaje očigledno za mandata Zdenka Lešića. Pod njegovim predsjedavanjem PEN ne želi da zaštiti svog uglednog člana od klevete da je ratni zločinac. Pod njegovim mandatom PEN se, dakle, pretvara u pozornicu na kojoj se događaju razni oblici specijalnog rata. Jedan od tih oblika ‘izbi oči’: rat za interpretaciju događaja 1992-1996. Ako pobjeđuje interpretacija koja jednog A. Sidrana smatra ratnim zločincem, a izricatelja monstruozne klevete tretira svojim favoritom i miljenikom – onda je đavo stvarno došao po svoje! Ne znam da li je to najvažniji, ali svakako jeste jedan od veoma važnih učinaka štetočinskog djelovanja grupe o kojoj govorim.

U čemu se još, prema Vašem mišljenju, ogleda to štetočinstvo?

PEN, između ostalih svojih poslova, po svojoj temeljnoj ideji, po svome međunarodnom statusu, ima mogućnost i snagu da pred Svijet iznosi i pokazuje sliku bosanskohercegovačke književnosti. On tu sliku i kreira, prema nahođenju svojih upravljača, za koje ja uvijek naglašavam da su uzurpirali vlast i apsolutno je otuđili od članstva. PEN – jest jednako Kancelarija PENA! Tvrdim da ta grupa ljudi, – jedan mladi pisac ih zove ‘penovska klika’ – godinama veoma brižljivo falcifikuje sliku ovdašnje književnosti i kulture.

Na koji način?

– Tako što umjesto stvarnih i ozbiljnih pjesnika, književnika, pisaca, dramskih pisaca, stvaraju svoje marionete, proizvode lažne pjesnike, od nedarovitih ljudi prave i po svjetskim književnim festivalima razašilju tobožnje književne zvijezde, da bi time zaklonili i potisnuli stvarne vrijednosti. Tako njihov bard, u okruženju patuljaka, izleda značajniji i veći. To je jedan veoma krupan štetočinski posao. Ako bi bosanskohercegovačka književnost bila to što oni strancima predočavaju – ona ne bi vrijedila pišane pare. Ako bi se samo njih pitalo, stranac nikad ne bi čuo za neke od najvećih naših savremenih pisaca. Ne može se od jednog novinara, koji je i kao takav jedva pismen, kampanjom i medijskim promovisanjem napraviti vrhunski pjesnik, pritom još i komentator i arbitar u važnim medijskim zbivanjima. Kad neki takav odnekud, sa nekog sajma knjiga, donese neku književnu nagradu, pravo pitanje nije: kako to? nego: otkud on tamo? Ko ga je poslo? Poslala ga Penova klika. Nagrada je obično zgotovljena ranije.

O kome sad pričamo?

Mi razgovaramo o pojavama. Osobe pominjemo samo iz nevolje, kad moramo. Ovoga će čitaoci prepoznati zato što sam u knjizi cijelu tu devijantnu društvenu skupinu imenovao neologizmom: buroidi. Žalosno je što oni, buroidi, nisu svjesni svoga štetočinskog djelovanja i manipulacije koja se pomoću njih čini. Svako ima pravo biti pjesnik, nije grijeh biti osrednji, slab ili nikakav pjesnik, ali je nedopustivo kad se od takvih, kanalima kojima penovci u cijelosti upravljaju, silnom medijskom manipulacijom, prave pjesničke ‘zvijezde’ i književni autoriteti.

I to zamjerate PEN-u?

Naravno. Znam, naprimjer, da pokraj Sarajeva u jednom selu živi jedan ne-član PEN-a, zove se Alija Dubočanin, i bolji je pjesnik od većine onih koje nazivamo ‘ponajboljim’. Imate u Tešnju ne-člana PEN-a Amira Brku. Predsjednik Društva pisaca BiH, nikad član PEN-a. Čekala gospoda da piše molbu i čupa za rukav ‘članove’, da se smiluju i napišu mu preporuku. Taj Brka, ako vam neko kaže da je veliki pjesnik i ozbiljan izdavač, znajte da je to tako. Hoćete li mi povjerovati da je ne-član PEN-a i neizmjerno važan leksikograf, hroničar i pjesnik Valerijan Žujo? Pa nekoliko njegovih knjiga vrijedi više nego opus desetorice PEN-ovih intelektualaca opće prakse! Nečlan Ozren Kebo. Nečlan Asmir Kujović. Faiz Softić. Fahrudin Zilkić. Goran Samardžić. Nabrajanje bi me odvelo daleko, zato mi dozvolite da se poslužim fudbalskim rječnikom: od bh. pisaca koji nisu u PEN-u mogu se, na jednu PEN-ovu, sastaviti dvije, možda i tri bolje i jače reprezentacije!

Jeste li možda i zbog toga izrazili želju da se vratite u PEN?

– Možda, ti će ljudi neminovno u dogledno vrijeme preuzeti upravljanje PEN-om, sad radimo na tome da ga spasimo. Ali je direktni uzrok moga htijenja da se vratim u PEN činjenica da sam ponovo teško oklevetan, od strane jednog njihovog člana. Kao što sam rekao, prije 14 godina na mene je bačena stravična kleveta i ‘moj’ PEN me ostavio na cjedilu. Istu klevetu, u još težem obliku, ponovio je, septembra 2012., povratnik iz Kanade, pjesnik Goran Simić, inače brat pokojnog četničkog generala Novice Simića. PEN se ponovo stavio na stranu klevetnika i nadamnom, s PEN-ovim pečatom, stoji optužba da sam ratni zločinac.

Možete li nam o tome reći nešto pobliže?

– Da. U jednom intervjuu, u ‘Slobodnoj Bosni’, avgusta 2012. rekao je da je Sidran u Sarajevu 92-96. pozivao na ubijanje sarajevskih Srba. Sedam dana kasnije, formulaciju je skratio na ‘podstrekač ratnih zločina’. Jer je on, navodno, strahovao da mu na vrata ne pokuca neko sa repetiranim mitraljezom u jednoj, a sa Sidranovim tekstom u drugoj ruci, tekstom koji je, prema Simiću, bio dovoljan alibi za ubijanje Srba u Sarajevu. Nikad nisam napisao niti objavio neki takav tekst, niti ikakav sličan, takav tekst ne postoji, ni jedno takvo slovo ne postoji, i tako nešto o meni kazati znači učiniti klevetu najteže moguće vrste. A cilj joj je nesumnjivo ratno-propagandnog karaktera i ratno-političke prirode. PEN Centri su i inače, svugdje po svijetu, veoma zgodni poligoni za rad najrazličitijih obavještajnih službi, nema tu ništa neobično.

Goran Simić je član PEN-a.

– Goran Simić je član, nakon 18 godina odsustva, po povratku iz Kanade, gdje se lažno predstavljao kao ugroženi književnik iz Sarajeva, niko mu nije tražio ni ‘preporuke’, ni članarine, niti je bio podvrgnut ikakvome ‘tajnom glasanju’. Dočekali ga, brate, kao svoga miljenika i favorita. Eno ga na svim njihovim književnim večerima, po novinama i televizijama, naročito onima pod kontrolom tzv. ‘lijeve’ političke opcije. A i to, da znate, spada u falcificiranje književne slike i sprdanje sa ljudskim moralnim i književnim duhovnim vrijednostima.

On je i sada izvan BiH?

– Ne znam, možda je to čovjek specijalnih zadataka. Sad ga vidiš, sad ga ne vidiš. Ali je član PEN-a i njihov favorit. On je na svim njihovim programima. I ponavlja svoje tvrdnje protiv mene. Moja tužba na sudu protiv njega dvije godine čami u nekoj ladici. Sudovi su zatrpani i – mada Bošnjaci imaju dovoljno razloga i istorijsko pravo na paranoju, ali ga nedovoljno koriste – ja ni na kakav način ne analiziram činjenicu da je kompjuter taj ‘moj predmet’ dodijelio sutkinji nebošnjačke nacionalnosti. To će za mene biti još bolje, kad dođem na red i čujem pravičnu presudu. Ako doživim.

Da se vratimo se PENU-u, ako se slažete…

-Dakle, jedna stvar: ja sam davno odbio da sudjelujem u osnivanju BANU (Bošnjačka akademija nauka i umjetnosti) i da budem u osnivačkoj grupi Svjetskog bošnjačkog kongresa i naširoko se zna da mene nikada nema tamo gdje se nešto institucionalizira kao jednonacionalno. Ne bih umio živjeti u akvarijumu. – Helem, uspio sam uvjeriti neke svoje kolege, pisce bošnjačke nacionalnosti, da odustanu od ideje konstituiranja nacionalnog, bošnjačkog PEN-a. Ta ideja možda ima neku svoju legitimnost, ali je za mene politički sporna. Prihvatili su moj prijedlog da se za PEN BiH kandidujemo u redovnoj prodecuri, oni za prijem u članstvo, ja za obnovu članstva. Postupak je u toku. Druga važna stvar: kako ne mogu biti siguran da ću živ dočekati sudsku satisfakciju, ponadao sam se da bi se ta stvar mogla okončati ekspertskom arbitražom u okviru PEN-a.

Zar nije malkice čudno da toliki značaj pridajete novinskim ogovaranjima, pa makar bila i klevetnička. Novine sve trpe, brzo se zaboravljaju?

-Ne! Ja to moram završiti za svoga života. Ta kleveta ne smije postati prtljag koji bi kroz svoje buduće živote nosile moje dvije kćeri, moj sin, moja unučad… Šta si radio u ratu, tata? Ništa osim dobra, djeco moja! Ništa osim dobra!  Moji su razlozi, dakle, veoma ozbiljni, daleko od privatnosti. Šta tu meni znači Ferida Duraković? Apsolutno ništa. Ali su PEN-ovi majstori mraka, koji upravljaju iz sjenke, po medijima zavrtili priču o personalnom sukobu između jednog pjesnika i jedne pjesnikinje. Pa još taj pomalo mahnit, pa joj svašta radi! Da se u jezgru ne događa moja porodična drama, i da stvar ne tukne na političko-policijsku montažu – bila bi to prava sprdačina: tri akademika, bivši predsjednici PEN-a, značajni intelektualci i pisci, i sadašnji predsjednik PEN-a, (za kojeg ne znam kako da ga atribuiram, jer pisac nije, a da li je kao intelektualac značajan ne znam) – njih četvero dakle pišu javni apel Abdulahu Sidranu da prestane mobingovati divnu i jadnu drugaricu sekretaricu?!

A vi još uvijek želite da se vratite. I u takav PEN, kako ga opisujete?

– Nije to stvar želje. Bliže je očaju. Istina o mome ponašanju u ratu – šta sam radio, šta pisao, kuda hodao, šta jeo i govorio – svakom je znana i lako dokučiva. Borim se protiv sila čijim interesima takva istina ne odgovara. To je zapravo rat za interpretaciju nedovršenog rata 92-96. Ko taj rat za interpretaciju dobije, čija interpretacija pobijedi, taj sa 20-godišnjom odgodom dobiva i onaj, nedovršeni rat.

I šta – kad Vas vrate u PEN ? Ili, možda, i ne vrate. Sve je moguće, zar ne?

– Ja ću svoje viđenje rada u PEN-u saopštiti u prvoj prilici, čim me pripuste mikrofonu. Svakako je prioritetna radikalna obnova članstva, uz hitne izmjene Statuta u dijelu koji regulira tu materiju. Sudu časti bih odmah uručio dokumentaciju u vezi sa klevetama G. Simića, i miran čekao rezultat ekspertize. Ako me ne vrate u članstvo? Veoma moguće. Ne bi me začudilo. Kad su već odlučili da me kao pisca i kao čovjeka ponižavaju i proceduralno šikaniraju, takva poenta jeste logična. U stvari, potpuno je nejasno O ČEMU ĆE GLASATI KAD BUDU O MENI GLASALI? O mojoj moralno-političkoj podobnosti? Za mene bi možda bilo i najbolje tako: da se izvučem iz obaveza društvenog aktiviteta, da se vratim životu derviša i jogina, iz kojeg su me, svojim zlopočinstvima, upravo oni istrgli; a da se oni, urbi et orbi, legitimiraju onim što jesu: privatna klanovska interesna skupina, lišena svih moralnih obzira i svakog osjećanja javne odgovornosti.

Samo trenutak: poželjeli ste da se vratite u PEN i dobili ste preporuke Ivana Kordića, Esada Durakovića, Dragana Marijanovića i Alme Lazarevske?

– Jesam. Dobio sam četiri preporuke. Traže se tri.

Jeste li bili iznenađeni spremnošću ovih četvoro ljudi koji su važna imena da Vama napišu preporuke?

– Ne, zašto bih bio iznenađen? Ja ih zamolio, oni mi učinili uslugu. Inače bi me penovska klapa eliminisala iz proceduralnih razloga. Takav je postupak, malčice tukne na kominternu, ali – šta je tu je. To se mora hitno mijenjati. Zbog toga je PEN u katastrofalnom stanju, ‘po pitanju ljudskih resursa’. Zar nije odvratno da, ako želite biti član svoje profesionalne udruge, morate za rukav povući i zamoliti tri osobe koje su već PEN-u, i još da sjednu i pišu tri komada ‘preporuka’. Jedan veoma ružan način prijema. Kancelarija PEN-a je dužna da prati savremenu književnost i da prepoznaje vrijednosti i kaže: Emire Imamoviću Pirke, sjajan ti je roman, dođi u kancelariju, potpiši jedan formular i bit ćeš član PEN-a. Selvedin Avdić, sad mu je u Londonu izašao roman, nije član PEN-a. Ja ću vam nabrojati 20 dobrih, ozbiljnih pisaca koji nisu ‘unutra’. Zašto nisu? Zašto Muharem Bazdulj, sa desetinom svojih knjiga, sa svojim znanjem jezika i svojim obrazovanjem, nije u PEN-u? Zato što to vrijeđa ljudsko dostojanstvo – čupati nekoga za rukav i tjerati ga ili moliti da piše preporuku. A na to sve, oni u ‘Sidranovom slučaju’ dodaju tajno glasanje, koje nije statutom predviđeno, osim iznimno, ako iz nekoga važnog razloga Skupština na licu mjesta donese takvu odluku.

Dobro, ali uprkos tim preporukama, Vi niste primljeni, čak se u stenogramu koji je objavljen na PEN-ovoj stranici jasno vidi da predsjednik Zvonimir Radeljković naprosto ignorira svaku debatu o vraćanju Vas u članstvo PEN-a. Zašto?

– Evo zašto, makar i ponovio: PEN je odavno postao privatna prćija trojice, četvorice, petorice ljudi. Njima je po svaku cijenu važno da Sidrana ne vrate unutra. Po svaku cijenu.

Koja su to četvrorica, petorica ljudi?

– Znaju to dobro i oni i preostali članovi Uprave, i cio grad to zna. Nema ih u Upravi stotina, nego devetoro, od toga su tri-četiri bezazlene književne kolegice. Što bih ja Ljubicu Ostojić vrijeđao? S njom sam cijeli život u najnormalnijim odnosima i nikad se ni oko čega nismo ni sporječkali. Ili kolegicu iz Banjaluke, koju i ne poznajem? Jasno je da se moja kritika PEN-a odnosi na ono što mladi pisac Mirnes Sokolović, u časopisu (SIC!) naziva ‘penovskom klikom’. Postoje, i veoma su važni, ljudi iz sjene. Jedan Slavko Šantić, naprimjer. Ili bivši predsjednik Zdenko Lešić. On je – oko one književne nagrade u Tuzli, 2012.) – doživio takvu blamažu, da ga se mora žaliti. Predsjednik je žirija, mora davati izjave, dani prolaze, a instrukcije iz komiteta dolaze sporo i na kapljice. Ponekad nije sasvim razgovijetno: je li to bila instrukcija ili direktiva? Mora govoriti, a to što govori, ni s maslom ni bez masla nikoji cuko ne bi pokuso: jesam pročitao, nisam pročitao, jeste roman, nije roman, jesam telefonirao, ali nisam telefonirao, nije to bilo ozbiljno, bilo je to onako, na izlazu sa ručka.... Neka ih je sviju sram i stid! U svoje književničko-nagrađivačke malverzacije upetljali čovjeka od 80 godina, akademika, i proizveli situaciju u kojoj mora javno da laže, u kameru i mikrofon. Strašno. A ovaj aktuelni predsjednik je nevažan. Ovih me dana desetine ljudi po ulicama Sarajeva zapitkuju: Ko je taj? Ko je taj? Nikad čuo! Nisam ni ja, jebiga. E, ali taj što za njega nikad niko nije čuo od Sidrana traži da mu se javno izvini, dok oni razmisle hoće li mu dopustiti da prođe kroz ‘šibu’ penovskog tajnog glasanja. Kakogod okreneš, oni premiru čim pomisle da bi se Sidran mogao vratiti u PEN. Premiru zato što znaju da znam sve njihove marifetluke i tu su upravu. Zato su smislili i na prevaru, izvan mandata, održali sastanak – Skupštinu. Sazvali to kao izvještajnu Skupštinu, pa je pretvorili u izbornu. Kad čitate zapisnik sa toga nelegalnog skupa, vidi se da su prevarili sve prisutne članove, osim one kojima su, možda, ranije, nešto krišom namignuli.

Iz zapisnika je zaista vidljivo kako su sami sebe izabrali. To je tačno. Ali je također vidljivo da Zdravko Grebo pokušava da otvori pitanje Sidranovog članstva u PEN-u, da pravi jaku razliku između Sidrana i njegovog doprinosa književnosti i nekog, barem sam ja tako pročitala, kome je članstvo u PEN-u vrh književne karijere?

– Što se tiče mene, Vildana, slobodno o toj temi napišite što god hoćete. Sidran unutra, Sidran – van, to je potpuno nevažno. Važno je da su oni na pola Skupštine prevarili svoje članstvo i sami sebi obnovili mandat na još četiri godine. I nikad nisu objavili ni vijest o tome da su sami sebi produžili mandat na naredne četiri godine. I predsjedniku i svim članovima Uprave. Mada im je jedan od njih, član Uprave Dragan Marijanović, sedam dana ranije (10.4.) poslao pismo sa ovom rečenicom: nama je, gospodo, istekao mandat i ja tražim da me skinete sa spiska. Marijanović je inače pisac i novinar kojega čitaoci ‘Oslobođenja’ znaju i pamte po seriji impresivnih putopisa na subotnjoj duplerici priloga ‘Pogledi’.

Dobro, a zašto oni tako rade?

– Evo zašto. Na idućoj Skupštini zakazanoj za juni – jer oni vjeruju da im je prevara uspjela i da će se nekako prešutno legitimirati ta samovoljna obnova mandata – njih više nije briga hoće li Sidran ponovo u PEN. Računaju da su dobili još četiri godine, i upravo toliko novoprimljeni član mora sačekati da bi mogao koristiti svoje biračko pravo! To je scenarij kojeg su sproveli. Ali – sve će to biti oboreno u jednostavnom i kratkom sudskom postupku. Oni će biti proglašeni nelegalnim, pa će se čupati i otimati za stolicu, kancelariju i ključeve. Jeste li pratili onaj cirkus sa Muzičkom školom na Ilidži? Pa otmi ključ, pa zaključaj, pa… Njima će se to dogoditi. I da ne bi bilo takvih blamaža, koje neće ići po mojim leđima, nego po njihovim, ja sam i javno i u privatnom razgovoru predsjedniku Nadzornog odbora PEN-a prof. Dr. Enveru Kazazu predložio da saradnički, zajedno, dakle i ja, i oni i još 20 nečlanova PEN-a, pripremimo vanrednu Skuštinu. Jer i okolnosti su vanredne, više se ne može govoriti o redovnom stanju ni normalnim okolnostima. Nema više legalnog organa upravljanja PEN-om. Mrvu legaliteta može imati samo taj Nadzorni odbor, uz kritičko distanciranje od nezakonitih postupaka bivše Uprave.

PEN je otet bh piscima i mora im biti vraćen! Ovi ga prevaranti vode direktno u propast i moramo ga spasavati. Već su ga upropastili. Kakva je to ekipa koja ne gleda u kalendar i ne zna da u određenom roku mora održati sjednicu? Ko to može sebi dozvoliti? Ko to za četiri godine nije u stanju pripremiti sjednicu? Organizirati normalan, demokratski kandidacijski postupak, liste sa više kandidata? Kako takav neko može i pomisliti da sam sebi produžava mandat? Pa im onda Sidran kriv!

Ja sam proučila zapisnik s te Skupštine: kada aktuelni predsjednik PEN-a govori o vama, spominje, spočitava Vam, moralnu dimenziju. Zašto?

– Ja sam se stvarno na književni način zezao na temu njegove književne beznačajnosti. On to literarno štivo naziva klevetom. Pa sam ja, naspram njega, klevetnik, a to naspram mene nije književni švercer G. Simić koji me javno nazivao ratnim zločincem. Uistinu, da nisam, zbog onoga o čemu smo pričali, iz PEN-a izišao 2000. godine, izašao bih 2010., onog dana i one sekunde kad su tog anonimnog i beznačajnog profesora anglistike izabrali za predsjednika Internacionalnog PEN Centra BiH. To je sramota za sve bh. pisce – da im najvažniju književnu udrugu vodi čovjek koji je u književnom pogledu nula. Mister Zero. Pa mi smo imali predsjednika Tvrtka Kulenovića koji je prvoklasni pisac, svjetski čovjek, erudita, osoba s naročitim smislom za drugoga, osoba koju ljudi vole, čitaju i znaju. Odjednom se pojavljuje neko – a ja sam i sa time pravio književnu igrariju – kome se ni ime ne može upamtiti. On je tu moju satiru, i u literarnom smislu superiornu zafrkanciju, nazvao klevetom. Ne. Kleveta je to ono što oni i ovih dana nada mnom rade. I više nego kleveta: udruženi zločinački poduhvat! Objaviti saopštenje u kojem mi se imputira da proganjam i maltretiram poštene i marljive sarajevske sekretarice?! Tu osobu ja ne viđam više od jednom u pet godina! Posljednji put, prije godinu-dvije, u jednoj buregdžinici u ulici Kralja Tomislava. Ispalo da se najnormalnije, gotovo srdačno, pozdravismo i umalo ne zagrlismo. Pa ipak smo ta sekretarica i ja, bili prijatelji. Bez moje saglasnosti, ne bi nikad ni bila izabrana za tajnicu PEN-a. Mada tada, u decembru 1992., niko nije slutio da će se njen mandat od dvije pretvoriti u mandat od 22 godine. Jebiga, štaćeš.

Je li tako bilo i prije ovog Vašeg ‘mobinga’, ti srdačni pozdravi, umalo pa zagrljaji?

– Molim vas, Vildana. Ne postoji nikakav mobing! Zar nije očigledno da iz Uprave PEN-a podmeću, varaju, skreću pažnju javnosti sa svojih nedjela, i to tako da čak ponižavaju i žrtvuju osobu za koju hine (foliraju) da je brane. Je li ona malodobna osoba? Maloumna? Pa se ne zna sama odbraniti? Ako bi odbrana ‘ugrožene tajnice’ bila stvarni motiv i istinita namjera, pa valjda bi se gospoda akademici i predsjednici obratili direktno meni, a ne hiljadama ljudi koji čitaju ove dnevne novine? Hoćete li da vam kažem tu žalosnu istinu? Boli njih, da izvinite, ona stvar za Feridom D. Ona je kurban, zamotan u novinske stranice, da bi se se obratili čitalačkoj javnosti samo s jednim ciljem: kompromitirati A. Sidrana koji previše zna o njihovim marifetlucima! A tajničina tobožnja ostavka, i njena tobožnja ugroženost samo su ‘dimne zavjese’ kojima se pokušavaju sakriti činjenice i skrenuti pažnja sa skandala koji su proizveli dovođenjem PEN-a u izvanpravno stanje, na rub nestanka. Koje činjenice? Evo koje: 1/ da je njihovoj Upravi mandat istekao 4. marta 2014. godine i da su sve odluke koje su nakon toga datuma donosili – pravno ništavne; 2/ da su, kao bivša Uprava, dakle bez mandata i bez legaliteta, organizovali tobožnju Izvještajnu skupštinu, za koju su pozive članovima uputili samo dva dana ranije, a zakazali je u nevakat, kad to niko normalan ne čini, u večernjim satima; 3/ da su tu izvještajnu skupštinu (već nelegalnu) pretvorili u izbornu, produživši sebi mandat, na prevaru, za još četiri godine! Iz zapisnika se vidi da među tačkama Dnevnog reda takva tačka nije ni postojala! Ni u pozivnici, ni u zapisniku, tj. stenogramu! O tome skupu nisu izvijestili nikakave medije, niti dali i jedno slovce ikakvog zvaničnog saopštenja.

Stalno mi bježite. Moram se vratiti na pitanje odnosa između Vas i gospođe tajnice, Feride Duraković.

– O tome sam kazao šta sam imao kazati. Divim se Vašoj upornosti i koncentraciji, ali meni, u ovome razgovoru, slučaj Feride Duraković može biti samo povod da razmišljamo, da pokušamo razumjeti i objasniti neke ovdašnje specifične pojave. Mislim najprije na ono što bi se gogoljevski nazvalo ‘ljudskim slabostima’. Otkuda to da naš čovjek – i žena, da me ne naruže genderkinje – kad jednom sjedne u neku fotelju, po 20 godina neće iz nje da iziđe? Hajdemo vjerovati rečenicama iz onog pisma 4 predsjednika, kojima se u nebesa uzdižu radne, moralne, intelektualne i ostale vrline gospođe o kojoj me tjerate da govorim više nego što želim – svako im je slovo tačno i zlatno! Ali da neko siđe sa funkcije koju obavlja 22 godine ne treba drugi razlog nego taj, te 22 godine! To je možda i rekord, u obzoru sarajevske kotline. Ali je pojava zastrašujuća! Jednom sam napravio spisak sa 12 drastičnih primjera kako ljudi neće iz fotelje, pa da ih ubiješ. Sve po 15-20 godina. Od lidera političkih partija, vjerskih zajednica, građanskih udruga, naučnih i kulturnih institucija, javnih i privatnih manifestacija i festivala. Imamo reprezentativan primjer u šefu SDP-a, koji ni nakon što je od njega otpalo najbolje što je u stranci imao – ne umije sići sa funkcije. U nas je, u ANUBiH, nekoliko predsjedničkih mandata držao dr. Božidar Matić. Pa nam je reis Cerić uzeo skoro dvije decenije. Pa nam je u ‘Helsinškom odboru za zaštitu ljudskih prava’ 20 godina odsjedio Srđan Dizdarević, je li i sad? Pazite, kažu da je dobar, izvrstan pozorišni režiser – mada je to u njihovom poslu često stvar marketinga – jedan gospodin 17 godina sjedi na funkciji direktora MES festivala! 17 ili 18 godina! Pa to je nepristojno! U normalno doba, najuglednije sarajevske teatarske ljude bilo je sramota ostajati više od dvije godine, pa su znali zamoliti kolegu: de ti sad obavi dvije godine, pa ću opet ja preuzet. Jurislav Juco Korenić, tvorac MESSA, tako je radio. Ovaj naš aktualni genije smatra da je nezamjenjiv 17 godina! U pozorišnom svijetu ćete čuti: Kad Dino Mustafić objavi program MES-a, vi znate gdje će on dogodine ići po Balkanu da režira. To je tako. U rukama pripadnika sarajevskog kulturnog klana – sve se pretvara u valutu i svime se trguje. Ja rijetko pišem o teatru, ali sam o predstavi ‘Žaba’, pisca Dubravka Mihanovića, napisao jedan prilično ozbiljan tekst. A gotovo da sam pao unesvijest kad sam čuo da ni tu predstavu, kao ni jednog od moja dva ‘Zvornika’, Dino Mustafić nije uvrstio u programe svoga MES-a! Nevjerovatno! Više nego skandalozno! Kulturni zločin! Ja mogu biti subjektivan kada se radi o ‘Zvorniku’, ali za ‘Žabu’ znam i glavu na panj stavljam da je najbolje što se u našem teatru dogodilo u zadnjih 50 godina!

Nije baš lako razumjeti kakvi bi mogli biti motivi da bilo ko nešto tako čini?

– Ja mogu samo pretpostavljati, novinari su dužni pitati, a Mustafić obavezan odgovoriti na to pitanje. Te dvije predstave već po 6 i po deset godina pune teatre u kojima se igraju – ali ih on ukida, eliminiše iz pozorišne istorije BiH. Čitaoci moraju znati da su festivali poput MES-a, kojeg je DM očito pretvorio u privatnu prćiju, svojevrsni oblik pisanja istorije. To Mustafić, kao školovan čovjek, veoma dobro zna i kulturni zločin koji čini on čini namjerno i svjesno. – Mi, dakle, golim okom vidimo da se događa kontinuirano falcifikovanje slike ovdašnje teatarske umjetnosti, baš onako kako ‘penova klika’ falcifikuje sliku ovdašnje savremene književnosti. Svi to znaju i svi šute. Car je, naravno, gologuz, ali to nema ko da kaže. Pri takvom stanju fakata i nije neko veliko iznenađenje naoko apsurdna činjenica da je, nedavnim izborom svoga novog poglavara, Islamska zajednica pokazala da posjeduje veći demokratski potencijal od svih prethodno pomenutih društvenih institucija.

‘Žaba’ je obišla svijet. Nije je mogla zaustaviti ignorancija jednog lokalnog direktora i regionalne režiserske zvijezde…

– ‘Žaba’ je bolja od ‘Zvornika’. Nad njom je načinjen zločin. Nije mi shvatljivo kako je to teatarski svijet mogao odšutjeti? Ko su ti kritičari, gdje su novinski komentatori? Ima li tu iko trunke obraza i morala? Ili me hoće natjerati da povjerujem u ono u što ne vjeruje niko: da se u svakom pomenutom i nepomenutom primjeru – od PEN-a do Ibrine ‘Sarajevske zime’ – radi o nezamjenjivim, genijalnim pojedincima (i ‘pojedinkama’), a da su sva naša ogorčenja, pobune i ljutnje – privatna stvar. Što nerava, što godina i zdravlja. – Šta je da je, ja priznajem da ne mogu gledati u lopovluk – i šutjeti. Vidjeti nepravdu – i slijegati ramenima. Zato što cio svijet misli da mora biti tako kako jeste, da je tako otkako je svijeta i vijeka, da ne može biti drukčije, da ne može biti pravednije i bolje, da mora biti baš tako kako jeste, naopako – ja kažem: Pa šta !? Još ću se žešće boriti. To mi daje snagu i podiže moral. Ako ne vjeruješ – pitaj Sizifa.

Zbog toga Vas bije glas da ste baš ukoljica?

– Vjerovatno. Krajnje je vrijeme da pametniji prestanu popuštati.

tačno.net
Autor 6.6.2014. u 09:29

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija