Abortirana kontrarevolucija

Marinko Čulić
Autor 30.11.2015. u 13:42

Izdvajamo

  • Pa nije Karamarko pokušao svoju kontrarevoluciju silom je namećući HDZ-u, nego se stranka podatno prepustila tome, što znači da je kriv ne samo on nego i ona. Još aktualni šef HDZ-a to zna, pa je počeo hitnu akciju napuštanja mjesta nesreće, valjda se nadajući da za nju neće biti optužen on nego netko drugi. Rezultat se odmah vidio u Vukovaru, gdje je napokon održana mirna, neincidentna kolona sjećanja, uz dosad nezabilježenu izjavu tamošnjeg gradonačelnika da su i Srbi sudjelovali u obrani grada. Jasno, u ovom navrat-nanos pokušaju spašavanja neizbježne su i greške i paceraji, pa je Karamarko obećao da će i idućih godina u Vukovaru biti ovako mirno, iako je time zapravo potpisao autorstvo svinjarija iz prijašnjih godina. Ali dobro, poslije propalih političkih avantura svatko ima pravo skupljati mrtve kako hoće, tim više što je ovo šefu HDZ-a lako jedan od posljednjih ovako važnih istupa.

Povezani članci

Abortirana kontrarevolucija

Bez obzira na pojavu Mosta i sve napetosti koje s tim u vezi sada traju, najvažnije što su donijeli ovi izbori jest propast Karamarkove konzervativne kontrarevolucije. Propala je zato što od Mosta i sličnih inicijativa nije preuzela ono dobro, zazor prema proustaškom radikalizmu, nego ono najgore, vjersku isključivost na rubu katoličkog fundamentalizma

Sigurno ste primijetili da je Tomislav Karamarko poslije izbora sasvim uvukao pandže i sada izgleda umalo kao prijatan, da baš ne kažem mio čovjek. Da parafraziram jednog ciničnog kolegu, gotovo bi čovjek otišao s njim na kavu i ispričao mu se što nije glasao za njega. Istina, i sada ponekad malčice podigne glas, kao kada kritizira SDP što je zbog tri glasa navodno obećao Istranima regiju, ili kada se ljuti na nacionalne manjine što su se svrstale uz lijevu koaliciju. Ali to je mila majka u odnosu na dosadašnju grmljavinu, kada je Milanovićevu stranku optuživao malne za nastavak jugokomunističke okupacije Hrvatske, a Pupovčevu da ‘ponižavajuće’ koaliranje s njom više nikada ne dolazi u obzir. Što se u međuvremenu promijenilo može se objasniti s dva lako shvatljiva razloga. U vrijeme dok traju pregovori o sastavljanju nove saborske većine, Karamarko ne bi htio iritirati Most, koji iz onoga što se o njemu zna čine vrlo religiozni ljudi, ali koji nisu nabrušeni nacionalisti i ovakva retorika im je odbojna. Drugo, još važnije, jest to da je na ovim izborima abortirana Karamarkova troipolgodišnja konzervativna kontrarevolucija, a to je, bez premca, najvažnija činjenica koju su ti izbori donijeli. Sve se drugo može maknuti u stranu, čak i pojava Mosta koji izgleda kao dosad najozbiljnija prijetnja da će biti srušen dva i pol desetljeća uhodavan stranački duopol, samo ovo, pobačaj Karamarkove konzervativne kontrarevolucije, ne.

Zašto kontrarevolucija? U većem broju novinskih analiza naići ćete na pojam ‘konzervativna revolucija’, što također nije sasvim netočno, jer sugerira pojavu nečeg novog, što dosad nismo imali. I stvarno, novo je to da se na političkoj sceni pojavio niz dosad nepoznatih udruga i inicijativa, koje su u rasponu od raznih hrastovsko-obiteljaško-grozdovskih i sličnih prvi put utrle put desnici na nevladinoj civilnoj pozornici. S tim se onda splelo i dosta udruga šatoraško-stožeraškog tipa koje su napola militarizirale tu pozornicu, i premda s onima prvima nisu u izravnoj vezi, a ponekad se s njima i razilaze, to je stvorilo dosad neviđeni ideološko-svjetonazorski desničarski sklop. Da, to je zaista novo. Zašto onda ovdje ipak govorimo o kontrarevoluciji? Jednostavno zato što se netalentirani i potkapacitirani Karamarko pokazao nesposobnim da iskoristi taj val zdesna. S jedne strane dopustio je da mu taj val diktira shemu političkih tema, umjesto da je on nameće njemu, a s druge je desnu civilnu scenu htio upregnuti u kratkoročne političke ciljeve koje dio nje nije htio prihvatiti. To se posebno odnosi na manje-više otvorene pokušaje reustašizacije ili, ako hoćete, renacifikacije zemlje, što se provodilo najviše kroz dijabolizaciju Srba i njihovog manjinskog pisma.

No spomenute udruge, uključujući Most kao najeksponiraniji i najuspješniji dio ovog miljea, nisu to htjele prihvatiti, iako s njihove strane nema ni otvorenog protivljenja. Ali Karamarko je magarećom upornošću nastavio s time, iako su mu mjesecima stizali razgovijetni signali da tako riskira fijasko na izborima, između ostalog stizali su i iz ove nove mostovske političke potkulture. Ali badava. To korisno što je od nje mogao pokupiti nije pokupio, ali je zato spremno pristao da mu ove udruge nametnu predmoderni koncept odnosa države i crkve, konzervativnu agendu braka, odbacivanje zdravstvenog i građanskog odgoja, antiemancipacijski položaj žena… Ukratko, Karamarko je od konzervativnih udruga i stranaka preuzeo ono najgore, otvoreni nasrtaj na tekovine moderniteta proistekle iz francusko-američke građanske revolucije. A zauzvrat im je pokušao nametnuti nešto jednako loše, ili i lošije, a to je nasrtaj na antifašističke tekovine današnjeg svijeta. I to je to. Zato konzervativna kontrarevolucija. Most i njima srodne udruge ne pripadaju, strogo uzevši, toj kontrarevoluciji, ali to ne znači da se smije podcijeniti opasnost koju donose. Oni su tvrdi, najtvrđi desničari u ekonomskim pitanjima (traže radikalno porezno rasterećenje hrvatskih kapitalista, daljnju fleksibilizaciju radničkih prava, privatizaciju zdravstva itd.) i to je sasvim dovoljno za zazor prema njima.

Tim više što su nositelji izrazito konzervativnog svjetonazora katoličkih laika, otprilike kao izrazito ortodoksne, napola fundamentalističke kršćanske zajednice u Sjedinjenim Državama (odakle preko povratnika iz hrvatske dijaspore, po svemu sudeći, i crpe snažan utjecaj). Ipak, mostaši i pripadajuće društvo nisu, kako rekoh, nabrušeni nacionalisti, a prema ustaštvu imaju i neku vrstu kulturalne odbojnosti. Naprosto, ne kače se na te teme, a nasrtaje na ćirilicu popratili su, uz manje izuzetke, umalo pa s gadljivom nadmoćnošću. To nije njihova priča. Zato bi se moglo reći da Most leži na dva stupa. S jedne strane on bi mogao biti zamašnjak snažne retradicionalizacije Hrvatske, što s obzirom na bliske odnose s katoličkim klerom može dovesti, da se ne lažemo, i do vjerskog zatupljivanja zemlje. A ona je i bez toga u teškoj svađi s mnogim ključnim dijelovima moderniteta. No s druge strane on bi mogao biti i jedan od pokretača ideološke rekompozicije HDZ-a, sada kada se vidi da Karamarkova kontrarevolucija nije uspjela i da će biti abortirana sve kada bi on i bio izabran za premijera, što izgleda nevjerojatno. Ali Most tu nije dovoljan. Nasušno je potrebno da ovi procesi krenu i unutar HDZ-a, bez toga kruha neće biti.

I zaista, nešto se kreće, spominju se dvojica HDZ-ovaca koja bi mogla preuzeti stranku, Andrej Plenković i Davor Stier, ovaj drugi i s već najavljenim programskim smjernicama nove stranke koja bi napustila bojovni nacionalizam i profilirala se u modernu konzervativnu stranku. Ali je li to dovoljno? Pa nije Karamarko pokušao svoju kontrarevoluciju silom je namećući HDZ-u, nego se stranka podatno prepustila tome, što znači da je kriv ne samo on nego i ona. Još aktualni šef HDZ-a to zna, pa je počeo hitnu akciju napuštanja mjesta nesreće, valjda se nadajući da za nju neće biti optužen on nego netko drugi. Rezultat se odmah vidio u Vukovaru, gdje je napokon održana mirna, neincidentna kolona sjećanja, uz dosad nezabilježenu izjavu tamošnjeg gradonačelnika da su i Srbi sudjelovali u obrani grada. Jasno, u ovom navrat-nanos pokušaju spašavanja neizbježne su i greške i paceraji, pa je Karamarko obećao da će i idućih godina u Vukovaru biti ovako mirno, iako je time zapravo potpisao autorstvo svinjarija iz prijašnjih godina. Ali dobro, poslije propalih političkih avantura svatko ima pravo skupljati mrtve kako hoće, tim više što je ovo šefu HDZ-a lako jedan od posljednjih ovako važnih istupa.

portalnovosti.com

Marinko Čulić
Autor 30.11.2015. u 13:42

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija