Adio, Bela!

Goran Sarić
Autor 27.3.2014. u 11:09

Adio, Bela!

   Ovih se dana u Holandiji događaju uzbudljive stvari: “nuklearni top” svjetskih prodavača magle, novi rasistički ispad Geerta Wildersa u vezi s Marokancima, žestoka polemika oko puštanja Volgerta G., ubice Pim Fortuyna na slobodu… Ma, jebeš to! U pravom životu ima mnogo važnijih stvari. Evo o čemu se radi.

Piše: Goran Sarić

Juče se vratio sa prelijepe posjete zavičaju. Torba puna otisaka: cigara, rakije, kobasica, čvaraka … I knjiga. Moja nova knjiga! Pošto ste o izvanrednoj promociji u mostarskom Pavarottiju zacijelo već nešto čitali, neću više o tome. Hvala svima.

   Nego, izgrlio se i izljubio sa svojima, malo ohanuo, sjeli za sto da večeramo, kad supruga reče: “Imamo jednu tužnu vijest.” Podignem glavu, mislim da me zeza, kad vidim: oči pune suza.

    “???”

   “Moramo dati da nam uspavaju Belu.”

   “Šta kažeš?”

   “Opet joj se otvorila rana na stomaku. Nema joj spasa.”

   Ostatak objeda proveli smo šuteći, glava duboko “zabijenih” u tanjire sa supom. Kao na pogrebu. Čuje se samo tiho srkanje.

   Iste večeri došli nam stari prijatelj Frits, i najstariji sin sa djevojkom i njenim roditeljima. Iako se Bela – malo, lijepo psetance pametnih očiju i krznom boje meda – šetkala oko nas, vidjelo se da to nije ona, naša Bela. Tromi, usporeni pokreti, svako malo trči do korpe da legne i liže ranu.

   Frits plače k’o dijete. Kako i ne bi, stara je to ljubav. Jednom ju je, rizikujući vlastiti život, spasio od bjesnog labradora. Doslovce skočio na njega, i oteo mu je iz čeljusti.

    I Yasmin, naša akobogda nevjestica, skroz mokrih obraza. Ta ona bi i za bumbarom suze ronila, a nekmoli za cukom koga poznaje, i voli, evo već dvanaest ljeta!

 Belu nam je, kao jednogodišnjeg psića, poklonio prijatelj, Iranac Mahmut. On je, zapravo, nikada nije nešto gotivio. Nije navikao na psa u kući, veli. Kćerkama ju je nabavio iz Italije – otud joj lijepo, mediteransko ime. Pa kad su se curice izdovoljile psićem, i počele zanimati za druge stvari, jedva dočekao da mu dozvole da je nekome “proslijedi”.   Taj neko smo, eto, bili mi. Kako i zašto, možete pročitati u mojoj “holandskoj” knjizi Iz zemlje lala i kanala, u priči koja nosi njeno ime. Elem, Tibor, najmlađi od braće, je odrastao uz nju. Ona mu je, uz loptu, bila i do dana današnjeg ostala najdraža igračka. No, ni starija braća je nisu mrzila – naprotiv! Jedino je u početku malo “škripalo”  sa suprugom, pošto ni ona nije bila svikla na cuku u kući. No, brzo se i taj led otopio, pa nam je Bellissima uskoro postala punopravni član porodice. U svemu, osim na glasanju. I pored velike naklonosti kućnim ljubimcima, niskozemci im, začudo, još nisu dali pravo glasa. Jednoga dana, ko zna…

   No, za našu će Belu, ako do toga ikada i dođe, to doći prekasno.

Tri brata su još iste večeri u vrhu našeg dvorišta iskopali malu, ali duboku rupu. Grob za Belicu. Opcija da damo da je spale, recikliraju njene organe, ili da leži negdje daleko od nas ni za trenutak nije dolazila u obzir.

   Kad su svi gosti otišli, još smo je malo milovali i “častili” psećim poslasticama. A kad smo vidjeli da se umorila, pustili na miru i šutke otišli na spavanje.

Sutra ujutro sam uzeo slobodno, dječaci i supruga su takođe ostali kod kuće. Dan lijep, prohladan i bez vjetra. Naša uličica pusta i mirna, kao stvorena za eglene, ili rastanke.

    Odvezli smo je, svo četvoro, do veterinara koji joj je dosad, zbog raka na stomaku, već dva puta operacijom produžavao život. Nismo mi tek tako našeg cuku dali preko Lete. Ta, tek joj je trinaesta. To znači, da je čovjek, Beli bi danas bilo tek nešto preko sedamdeset. Nisu to neke strašne godine, zar ne?

   Elem, naš Dr. Dolittle se pravio da ne vidi, i ne čuje kapanje suza po podu ordinacije. Poslije detaljnog objašnjenja onoga što će uraditi, brzo i stručno je obavio ono što mora. Dok je Bela, na malenom stolu, lagano tonula u vječiti san, mi smo je grlili i tepali joj, pa i onda kad nas više, kaže dotur, nikako nije mogla čuti.

   Otišla je mirno, bez zadnjih trzaja, uobičajenih kad je kino-eutanazija u pitanju.

   “Hoćete li da pozovem službu da je odnese, ili ćete je sami pokopati”, upita veterinar.

   “Ide s nama”, odvratim, pomalo nervozno, kao da je on kriv što je, eto, već više nema. “Hoćemo da nam, za lijepa vremena, u vrtu pravi društvo, čuva leđa od vrana i mačaka.”

   Sat-dva kasnije tu smo je, u mrtvoj tišini, uvili u lijepu krpu boje trule višnje, i spustili u zemlju. Poslije ćemo nabaviti lijep, jednostavan nadgrobni kamen. Mali spomenik za našeg cuku, hajvana boljeg od mnogih insana.

 PS Upravo kad sam završavao ovaj tekst, na vratima se pojavila mostarska prijateljica Ida Čolić sa ogromnim buketom cvijeća. Margaritama za Belicu.

 


 

Goran Sarić
Autor 27.3.2014. u 11:09

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija