Afrička šljiva s populističkog stabla

Marijan Vogrinec
Autor 10.5.2018. u 13:26

Izdvajamo

  • Neće, valjda, biti da su samo dvojica čelnih Ivana iz Živog zida toliko promućurni, pa jedini vide kako državni vrh podanički gura RH o trošku vlastitih poreznih obveznika u tuđe ratove, a ne zna im osigurati minimum životnih uvjeta da glavom bez obzira ne bježe iz vlastite domovine? A onda će krivci za ratove oktroirati izbjegličke kvote svima koji nisu na vrijeme registrirali da tuđa nesreća nikad neće biti njihova - sreća.

Povezani članci

Afrička šljiva s populističkog stabla

Foto Jurica Galoić / PIXSELL

Zašto se premijer, ministri i predsjednica RH nisu djelom, protupopulistički iskazali pred građanima za koje su, tvrde, preuzeli odgovornost? Retoričko farbanje tunela populistička je voda na mlin tzv. populistima. Da su bili jaki na djelu, kao što nisu, a mogli su i morali biti, sada im se ne bi tresle gaće zato što Živom zidu raste – rejting, dakako – a njima mlitavi i pada, čak uz afričku šljivu posebno angažiranih PR-ovaca. Ali ne, građanima je poskupjela struja, benzin je skuplji od 10 kuna za litru, na redu je poskupljenje plina, domaće jabuke su skuplje od južnoameričkih banana i avokada, 10 posto poskupljuju cestarine, liječenje postaje nedostupnije i skuplje, svaki četvrti žitelj RH je gladan, od građana se traži solidarna kuna za kupnju medicinske opreme, pomoć siromašnim obiteljima, liječenje u inozemstvu teško oboljele djece, RH više nema 50 posto vlastitog mlijeka, jaja, povrća, voća, mesa svih vrsta… 

Marijan Vogrinec

Pukla bruka medijskom provalom u povjerljive e-mailove vladine potpredsjednice i ministrice gospodarstva RH Martine Dalić i aktera afere Agrokor koji su dosad već, navodno, izvukli pola milijarde kuna iz posrnulog koncerna. Samo za konzultantske usluge! Na presici čelnika Živog zida u srijedu, Ivan Vilibor Sinčić pozvao je premijera Andreja Plenkovića i cijelu vladu da podnesu ostavke i time omoguće izvanredne parlamentarne izbore. Stanje u Bijednoj Našoj više je nego kritično, tvrdi, a saborski zastupnik Peđa Grbin kaže da bi ministrica Dalić morala biti prepraćena izravno s vlasti – u zatvor. Vlast je korumpirana, riječ je o veleizdaji, izjavljuju iz oporbe. Vlast sve opovrgava i prikazuje kao režiran tzv. populizam političkih adolescenata i izbornih gubitnika, ali se u javnosti ipak osjeti rastuća nervoza i premijera Andreja Plenkovića i njegove šarolike koalicijske družine. Na stanovitu pritajenu radost oponenata u samoj vladajućoj stranci, gdje se nakon Istanbulske konvencije malo slegnula prašina.

No, Hrvatskom se i prije e-mail ekscesa već proširila umjetno inducirana histerija. Bauk tzv. populizma. Jer, Živom se zidu javni rejting (12,7 posto) opipljivo diže, a HDZ-u (26,4) i SDP-u (20,7) vidljivo mlitavi i pada. Afrička šljiva više ni u kojem promidžbeno-ideološkom pakiranju nije rješenje, a nemilosrdna voajerska konkurencija kojekakvih bogobojaznih maratonaca u srednjovjekovnu prošlost – udara brigu na veselje. Najveće populističke profitere u državi, HDZ i SDP, koji se s koalicijskim uhljebima ciklički smjenjuju na vlasti, ozbiljno trese panika: „domoljublje“, ustaše i partizani, Srbi i  izmišljene ugroze svake vrsti prestali su biti kurentna rejtinška roba. Građane zanima zašto u vlastitoj domovini ne mogu živeti kao ljudi. Zašto vlast dopušta da ih se neljudski tretira na poslu i pred državnom administracijom, zašto su im plaće i mirovine male pa nemaju za platiti režije, pristojno nahraniti i obući djecu, liječiti se i školovati kako žele, doći do krova nad glavom, planirati svoju i budućnost obitelji, osjećati se ugodno, bez straha i dnevnih tortura kojekakvih samozvanih skupina nastrane svijesti i namjera…

plenkidalic

Foto: Tomislav Miletic/PIXSELL

Iz stražnjice u glavu

U 28 godina upravljanja tzv. Suverenom, Neovisnom i Slobodnom, HDZ i SDP nisu pokazali ni minimum grizodušja zato što (ne)svjesno nisu dali ključne odgovore na ključna životna pitanja svojih građana i elementarna razvojna pitanja zemlje. Doduše, hrvatska puška se stjecajem režiranih okolnosti našla na hrvatskom ramenu, ali samo zato da hrvatska lisnica ne bude u hrvatskom, već u zapadnom džepu te, za nagradu „domoljubima“ koji su to omogućili – da hrvatski lopovi ne budu u hrvatskoj Lepoglavi. Otud gromoglasna protupopulistička dreka: „Drž’te lopova!“. Nekoga možeš prevariti jedanput, pa i nekoliko puta, ali ne možeš od njega stalno praviti budalu. Dođe tako čas kad i najvećem hlebincu dođe iz stražnjice u glavu, pukne mu film i tad je gotovo.

Već su prošli redovni i izvanredni parlamentarni izbori – ali i predsjednički (2014.) na neki način – bili jasan znak da je dvotrećinskoj Hrvatskoj navrh glave i HDZ-a i SDP-a, njihove demagogije, obećanja bez pokrića, nesavjesnosti, neznanja, srebroljublja i uvlačenja zapadnim gazdama – dok zemlja propada u beznađe. Otprilike svaki drugi birač apstinira na izborima, HDZ i SDP su prokockali povjerenje za samostalno ili bar logično/prirodno koalicijsko obnašanje vlasti. Najdrastičniji primjeri su aktualna HDZ-ova vlast s buljukom političkih marginalaca, prebjega, otpadnika te notornih političkih trgovaca i uhljeba na samoj granici od 76-77 zastupničkih ruku, ali i valjda najgora i najsmješnija u povijesti RH koalicijska vlast (2016. godine) HDZ-a i Mosta nezavisnih lista s buljkukom proustaških desničara i izmišljenim u Kanadi premijerom Tihomirom Oreškovićem. Na tim se ruševinama osovio na noge eurobirokrat  Andrej Plenković.

Razumljivo je zašto su se sada „protupopulistički“ uhvatili podruku HDZ i SDP, iako zasad javno odbijaju mogućnost tzv. velike koalicije, njemačke slamke „spašavanja države“ od ugroze populista opasnih namjera. Živom zidu se diže, a njima mlitavi i pada. Mislimo na rejting među biračima, dakako. Nikom u hrvatskom političkom kokošinjcu ne ide tako dobro kao polit-zabavljačkoj ekipi Sinčić-Pernar-Bunjac, koja je neki dan dodatno isprepadala stranačke središnjice na Trgu žrtava fašizma i Iblerovom trgu respektabilno žutom prepunom mladošću zagrebačkom Koncertnom dvoranom Vatroslava Lisinskog. Ima nas, poručio je živozidni kongres, prvi u sedam godina. Ulja je na vatru dolila rejtinška agencija Promocija plus CRO Demoskopom. Andrej Plenković i na početku svibnja, kao mjesecima dosad, suvereno drži vrh liste najnepopularnijih političara u zemlji, a 74,5 posto građana drži da njegova vlada ideoloških rogova u vreći (školska ocjena 2,2) vodi RH u pogrešnom smjeru, u sprezi s Hrvatskim saborom, ocijenjenim s 1,95. U toj „eliti“ najbolje kotira predsjednica Kolinda Grabar-Kitarović, školski ocijenjena čvrstom trojkom i anketnom potporom 16 posto građana, što je jadno u odnosu na političara „Nitko“ ispred nje, s potporom 25,1 posto (u travnju 19 posto), te agnostičkog joj prethodnika Ivu Josipovića (SDP), sa 75 posto potpore birača u istom komadu mandata.

HDZ je pod Andrejem Plenkovićem nastavio slobodan pad potpore i s 26,4 posto je na najnižoj je razini od parlamentarnih izbora. Glavni konkurent SDP je na jalovih 20,7 posto (u travnju 21,1 posto) i dozlaboga posvađan unutar sebe, pa zapravo više i nije respektabilna oporba. Kraj takvog SDP-a, HDZ može raditi što ga je volja, pa i sramotiti se Plenkovićevom prijetnjom da „neće dopustiti Živom zidu doći na vlast“. I da nije „veliki demokrat europske širine“, kakvim se prikazuje javnosti, nedopustiva je ta vrst poimanja demokracije i međustranačke borbe. Živi zid drži i HDZ i SDP istim zlom za hrvatsko jučer, danas i sutra te se kune da ni s jednima neće koalirati, treća je jakosna politička (i konfuzna ideološka) opcija u RH, s izborom 12,7 posto birača (u travnju 11,2 posto). Ne sviđa se to ni Plenkoviću niti Davoru Bernardiću. Zborno pušu u iste diple: „To su šuplji demagozi, populisti, kad bi došli na vlast uzeli bi vam mirovine, plaće, srozali životni standard…“ Što bi bilo kad bi bilo?

Plenković kratko razgovarao sa Bernardićem u Saboru

Foto: fah

Istina, najvidljiviji živozidaši – Ivan Vilibor Sinčić, Ivan Pernar i Branimir Bunjac, sva trojica na debelim zastupničkim plaćama ni za kakav saborski koristan rad – govore točno ono što dnevno muči građane bijesne na neprijateljsku im vlast i što žele čuti makar kao nekakvu treperavu nadu. Premijer je Plenković već u prvoj godini svog mandata mogao, da se usudio i želio, razoružati mrskog populističkog neprijatelja, a sebi osigurati aureolu nad glavom. Aureolu savjesnog prijatelja svog naroda, a ne anemičnog poslušnika Bruxellesa i Washingtona, što mu na opće odobravanje sve slobodnomisleće Hrvatske ubitačnom preciznošću serviraju iz Živog zida.

Recimo, novcem za rashodovanu borbenoleteću izraelsku starudiju američke proizvodnje, hrvatsku vojsku u Afganistanu, Poljskoj, Litvi, Kosovu, Libanonu…, nove automobile dužnosnicima, pametne telefone, plaće za neodrađene zastupničke sate u svaki dan praznoj sabornici, bezvezne državne reklame na HTV-u, beskorisna svako malo putovanja predsjednice RH globusom, čergarenje njezina ureda i vladinih sjednica po zemlji, izgonom korupcije iz javne nabave, itd., itsl., – plus 2,75 milijardi kuna uzetih lani poreznim obveznicima i nepotrošenih (?) – moglo se makar zakrpati najkritičnije socijalne rupe i ljudima olakšati život. Moglo se platiti dobar dio, ako ne i sve štete postradalima od katastrofalnih požara lani u Dalmaciji, od poplava širom zemlje ili enormne troškove zbog odrona zemlje u Kostajnici i čišćenja snijega u Gorskom kotaru. Nitko nije dobio ništa. „Kad nam se dogodilo zlo, dolazili su političari iz Zagreba s televizijama, pred kamerama su nam svašta obećavali; poslije više nitko za nas nije ni pitao“, kažu ogorčeni stradalnici.

Zašto se premijer, ministri i predsjednica RH nisu djelom, protupopulistički iskazali pred građanima za koje su, tvrde, preuzeli odgovornost? Retoričko farbanje tunela populistička je voda na mlin tzv. populistima. Da su bili jaki na djelu, kao što nisu, a mogli su i morali biti, sada im se ne bi tresle gaće zato što Živom zidu raste – rejting, dakako – a njima mlitavi i pada, čak uz afričku šljivu posebno angažiranih PR-ovaca. Ali ne, građanima je poskupjela struja, benzin je skuplji od 10 kuna za litru, na redu je poskupljenje plina, domaće jabuke su skuplje od južnoameričkih banana i avokada, 10 posto poskupljuju cestarine, liječenje postaje nedostupnije i skuplje, svaki četvrti žitelj RH je gladan, od građana se traži solidarna kuna za kupnju medicinske opreme, pomoć siromašnim obiteljima, liječenje u inozemstvu teško oboljele djece, RH više nema 50 posto vlastitog mlijeka, jaja, povrća, voća, mesa svih vrsta… Tristo trideset tisuća građana, s članovima obitelji oko milijun ljudi, blokirano je zbog 43 milijarde kuna duga bankama, teleoperaterima, komunalnim tvrtkama…, a HDZ-ova vlada ne želi izbaciti lihvare iz, trenutno, oko osam milijuna ovrha – javne bilježnike, odvjetnike, faktoring društva… Koji jednu kunu zaduženja nabildaju na 10 kuna duga. Strašno.

Smiješna demagogija

Građani ne žele Hrvatsku šake enormno bogatih „domoljuba“ – čiju je prekonoćnu imovinu zakonom zabranjeno propitivati i čije porijeklo ne moraju dokumentirati – te više od četiri petine životarećih od danas do sutra. Nisu živozidaši otkrili toplu vodu tvrdnjom kako RH plaća Uniji trostruko više godišnje članarine, nego što joj se vraća iz EU-fondova, odnosno da hrvatske porezne obveznike neusporedivo više košta članstva RH u NATO-u, nego što od njega imaju koristi. Zapravo, nemaju nikakve. Hrvatski novac za EU i NATO u samo bi jednoj godini zbrisao ukupan zdravstveni dug (blizu devet milijardi kuna), dug za autoceste (još pet milijardi) i uklonio potrebu za velikim dijelom kritičnih socijalnih potreba. Smiješna je i premijerova demagogija o tome kako bez EU-a ne bi bilo Pelješkog mosta, jer RH ne bi skucao tih 375 milijuna eura za gradnju. Brus. Ta svota je deseti dio hrvatskih uplata Uniji, a povučeno je tek sedam posto novca na koji „imamo pravo“.

Koliko bi se peljeških mostova i autocesta još izgradilo po balkanskom kifliću, koliko dječjih bolnica, škola i vrtića, napunilo rodilišta, izgradilo stanova mladim obiteljima, otvorilo radnih mjesta… kad bi kuna za EU i NATO ostala u hrvatskoj lisnici, a Banski dvori, Sabor i Pantovčak imali savjesne i mudre, autentične narodne izabranike kojim je opće dobro preče od osobnog ulizništva radi unosnih međunarodnih sinekura? U tim populistički idealnim okolnostima, naravno, ne bi bilo mjesta za obrazac političara tipa Kolinde Grabar-Kitarović i Andreja Plenkovića, jer tada ne bi imalo smisla farbati tunele naivnim Hrvatima kako bi pasli travu i grizli kamenje da nema EU-a i NATO-a. Kad završi Brexit i eurobirokrati skockaju 14-15 milijardi eura kraći proračun, bit će druga priča i za RH. Neugodnija. Ne samo zato što Hrvatska nije zemlja prve ili druge brzine, nego možda ni treće, pa…

Živi zid nije jedini koji na tzv. euroskeptičnom plotu politički kukuriče prije zore, ali je trenutno najvidljiviji na javnom radaru. Splitski sociolog Dražen Lalić, predsjednik Hrvatskog politološkog društva, retorički se u HTV-ovom „Otvorenom“ pitao tko su ti iz Živog zida i što bi oni da dođu na vlast. Bi li to bio sumrak demokracije u RH? Toj bi opciji „odgovarala velika koalicija HDZ-a i SDP-a“, jer mnogi iz Živog zida su „aktivisti i neki jako dobro kumuniciraju na društvenim mrežama. Znaju oni da su nespremni za vlast, ali računaju da dolazi njihovo vrijeme. Velika koalicija bi bila udar na našu demokraciju, a otvorila bi prostor ovakvim izazivačima“. Bi li se oni, da su na vlasti, ponašali drukčije, nego što su se svih 28 godina dosad ponašali HDZ i SDP?

Šef Živog zida Ivan Vilibor Sinčić je, recimo, nedavno kupio zemljište za gradnju kuće u podsljemenskoj (elitnoj) zagrebačkoj zoni, a kredit je uzeo baš u banci protiv koje se bori njegova stranka zbog ovrha i deložacija prezaduženih građana. Indikativno? Možda. Pa, i čelnik derutnog Mosta Božo Petrov se u naponu trule koalicije s HDZ-om 2016. investicijski isprsio za milijun kuna u Metkoviću, gdje skroman stambeni prostor mora biti dostatan i za dio bliže rodbine, pa… Što ti je tzv. populizam, ha. Ima i svoju jezičavu inačicu, kojoj publikum plješće dok ga dlanovi ne zapeku, ali i šuškav ekvivalent što brzinski nabuja u sasvim pristojnu stambenu okaminu. Za početak, jer obitelj negdje „mora disati“ (Plenković), a kad „prodiše“, može ranč kao planinarski dom, jahta, privatni otok, helić, lude cestovne jurilice, dizajnersko intimno rublje za boli glava iznos, 100.000 eura džeparca u ženskoj torbici, i tako to… Ne manjka ih „domoljuba“ kojima se privatni bankomat zove RH, ali sposobno nacionalno sudstvo ni jednom nije pronašlo da je – lopov i veleizdajnik. I zato se ljudi iseljavaju iz RH, a one što nemaju kamo otići bjesomučno ubija migrena. Plenković ima, a ne dâ lijek.

HDZ je s desničarskim partnerima 21 godinu, a SDP sa svojom tzv. lijevo-liberalnom družbom bio sedam godina na vlasti. Ako se podvuče crta, a građani je podvlače svaki dan i međusobno i na društvenim mrežama spominju političarima bližu rodbinu, nema izgleda da će tzv. populizam doskora jenjati. Kao ni u sklerotičnoj staroj Europi i šire u svijetu, gdje su se birokratski izlizale stare polit-ekonomske matrice i drastično sukobile sve manji i bogatiji sa sve većim i siromašnijim svijetom. To napetost mora puknuti. Dvije glavne političke stranke RH, koje se uopće nisu snašle u tom okrutnom okružju, sinergijski su (na)činile međunarodnu sprdnju od Hrvatske. Naslijedile su iz SFR Jugoslavije industrijski i poljoprivredno srednjerazvijenu europsku zemlju, čiji su građani mogli bez vize i s bilo kojom čvrstom valutom putovati u 168 država.

Danas RH više nema iole važniju industriju ni poljoprivredu, nema hrane i energije za vlastite potrebe, nema svoje velike banke (osim još zakratko HPB-a; ostale su davno dokapitalizirane s 87 milijardi kuna, a darovane strancima za pet milijardi kuna, sic!), nema svoj telekomunikacijski sustav, na prezaduženim autocestama u Hrvatskom zagorju, Istri i čak tunelu kroz Učku ubiru vrhnje francuski i austrijski koncesionari, više nema svoju proizvodnju lijekova, inzulina, seruma protiv ugriza zmija i paukova, uništeni su tekstilni i obućarski divovi, tvornice namještaja, u turizam su uvelike ušli strani vlasnici… Još samo treba u bescjenje – kao banke: – prodati vode, obradivo zemljište, šume i željeznicu te dotući izdišuću brodogradnju u Rijeci, Puli i rudimente u Splitu, kutinsku Petrokemiju, Inine rafinerije u Sisku i Rijeci, naftna i plinska polja, pa se šaka još neiseljenih Hrvata može komotno iseliti na Kepler-452b. Ako netko u međuvremenu izmisli raketu bržu od svjetlosti i Hrvatima ne zabrani naseljavanje.

Populisti raznih stranačkih boja i ambicija trče počasni krug. Uključivo HDZ i SDP koji se javno izruguju populizmu Živog zida, upravo načinu podilaženja biračkom tijelu što ga sami prakticiraju u svim svojim izbornim kampanjama, od lokalnih i parlamentarnih do predsjedničkih i europarlamentarnih. Živi zid sada ima itekakvog štofa za obračun s opcijama „koje su upropastile Hrvatsku“. Politički raison d’être je „uspeti se i čim dulje održati na vlasti, pogodovati zapadnom financijskom/korporativnom kapitalu te ugađati moćnicima u Bruxellesu i Washingtonu, a ne bolji život građana“.

Kontraproduktivna galama

S obzirom na negativna iskustva građana i s HDZ-ovim i SDP-ovim vladama, koji bi to bio jaki razlog da im birači opet ukažu povjerenje? Nema ga, a do riječi ne drže. Ni do papira. A koji bi to jaki razlog bio za dovesti Živi zid na vlast? Tko jamči da neće na vlasti biti puka reinkarnacija HDZ-a ili SDP-a i da – kad Sinčića, Pernara i Bunjca o „pakračkom dekretu“ RH Uniji i NATO-u pitaju za zdravlje Angela Merkel, Emmanuel Macron, Jean-Claude Juncker, Donald Trump, Jens Stoltenberg i takvi – naglavačke odbrzati u Atenu pitati Alexisa Tsiprasa kako je on to Zapadu pokazao grb kad mu je inatljivom sveo penziće na bankomatima na 60 eura dnevno i ostavio ponosne Grke na korici starog kruha i čaši vode. Sam kriterij populizma, uči iskustvo, skliska je riba, a birači se svaki put iznova razočaraju, jer ju nisu uhvatili ni za glavu niti za rep. A tako su bili sigurni da jesu. Kako sada postupiti? Je li orijentir utemeljena kritika loših praksâ HDZ-a i SDP-a, koji su oba nastali iz bivšeg Saveza komunista, te Sinčiću i družini potpisati bjanko mjenicu za premijera i ministre, pa što bude? Pomiriti se sa slobodnim padom RH u režiji HDZ-a/SDP-a? Nije pametno ni jedno niti drugo, a treće je – golub na grani. Još neko vrijeme. Nedvojbeno.

Populizam ili ne, treba uvažiti realitete: apriorna je galama kontraproduktivna, jer će ionako točku na i staviti baš sinergija armije izbornih apstinenata i izdrilani, interesni ešalon ZNA SE čijih uhljeba. Što reče ruralni „domoljub“ iz mjesta u Dalmatinskoj zagori, čije ime je sinonim za prišt: „Kad bi HDZ i tovara stavio na izbornu listu, mi ćemo glasati za njega“. Dugima se dan ili sat-dva prije izlaska na birališta pošalje SMS ili netko nazove iz stranačkog stožera: „Nemoj zaboraviti tko te zaposlio“. Ako je tako, a jest, upravo je smiješno da se premijer samopozove u Središnji dnevnik HTV-a (prošle subote) gdje će – pa baš ustrtarenom trećerazrednom novinaru Damiru Smrtiću, bivšem dopisniku iz Međimurja, promoviranom za HDZ-ove vlasti u zvijezdu političkog programa (npr. „Otvoreno“) – recitirati svekolike protuživozidne „adute“, što ih samo on i kimoglavni sugovornik vide kao velike premijerove, vladine i HDZ-ove „uspjehe“ u upravljanju državom.

plenkismrticfotovladarh

Foto: vladaRH

Što mu je trebalo odgovarati na nekritički afirmativna pitanja koja kao da je pisao sam sebi – tko jamči da možda nije? – i to Smrtiću, a ne, recimo, pravoj profesionalki Maji Sever? Za razliku od apologetskog Smrtića, Maja Sever zna i ne libi se pitati ono što zanima građane, ispreskakati sugovornika potpitanjima, podsjetiti ga na odgovornost na javnoj dužnosti i zauzeti se za opće dobro. Ovih dana joj je, degradiranoj na HRT-u, struka odala priznanje: Hrvatsko novinarsko društvo ju je u povodu Svjetskog dana slobode medija proglasilo novinarkom godine. Ona ne bi ustrašeno kimala glavom premijeru i pustila ga neometano mlatiti po – tuđem populizmu. Zapravo, otkud u Andreja Plenkovića toliki strah od trojice saborskih obadâ iz Živog zida?

U državi kojoj ništa ne ide kako treba, a sve ide kako ne treba – gdje baš zato ubrzano raste potpora tzv. populističkim opcijama (najviše Živom zidu, rejtinški već trećoj političkoj stranci u RH), koje se borbeno protive neokolonijalnom položaju RH, ekonomskim diktatima Zapada što masovno guraju građane u dužničko ropstvo te nekorisnom članstvu zemlje u Uniji i NATO-u – javni će medijski servis, baš zato što je javni, a ne privatni ni stranački, sučeliti premijeru darovitog novinara od imena i prezimena, kojem javnost vjeruje. Ne Damira Smrtića. On ne zna ili nema petlje pitati bitno prvog čovjeka države, koji se i osobno javno hvali kako je preuzeo odgovornost za vođenje RH, time i za sudbinu svakog građanina ponaosob. Stoga su im i premijer i HRT – za pretplatničkih oko 1,3 milijarde kuna godišnje – odgovorni odgovoriti na odgovorna pitanja. A to izostaje, što daje za pravo kritičarima vlasti i kloričnu hranu tzv. populizmu svake vrsti.

Intervju-lakirovka zdravstvrnog kartona Bijedne Naše povlači jaku sumnju u to da je naručen u trenutku kada se i premijer Plenković i HDZ ipak osjećaju jako neugodno, jer su u ozbiljnom škripcu zbog kritično narušenog unutarnjeg stanja u zemlji i stranci  te ozbiljnih vanjskopolitičkih spoticanja. Tu su latentan sukob s predsjednicom RH Kolindom Grabar-Kitarović – sada mu prijeti vlastitim demografskim mjerama, iako nema ovlasti za provedbu niti ih vlada mora uvažiti – pa izmakla kontrola nad HDZ-om, što se vidjelo pri saborskom glasanju o ratifikaciji Istanbulske konvencije, spor s Katoličkom crkvom i „boljom prošlošću“, za vratom mu je Agrokor kao Damoklov mač koji samo što se nije obrušio, ne zna što će s urušavanjem brodogradnje, otkupom Ine od mađarskog MOL-a, kutinskom Petrokemijom, LNG-om za ukapljeni plin, ulaskom ruskog kapitala i političkog utjecaja preko RH u sami trbuh EU-a, što će s reformama, kompromitiranim pravosuđem, kurikulnim školstvom u humanističkim predmetima, kolapsom zdravstvenog sustava, javne i državne uprave, granicama s BiH, Slovenijom, Srbijom i Crnom Gorom, itsl.

Iz oporbe, osobito Glasa i tzv. Amsterdamske koalicije, opet je zaoštreno pitanje tzv. Vatikanskih ugovora, kojima se iz džepa poreznih obveznika prelijeva Crkvi oko 900 milijuna kuna godišnje, pa Plenković s razlogom nema miran san. Kako se postaviti prema NATO/SAD-ovim ratobornim prohtjevima za bildanje vojnog proračuna (do najmanje dva posto BDP-a), uključivo slanje naših vojnika na potencijalna/aktualna strana ratišta: u Afganistanu, Litvi, Poljskoj, Kosovu, Libanonu…? Kome se prikloniti – čelnicima EU-a Emmanuelu Macronu, Angeli Merkel i Jean-Claude Junckeru ili Donaldu Trumpu – u nerazumnom, imperijalnom pritisku američkog korporativnog interesa uduženog s jastrebovima u Saudijskoj Arabiji i Izraelu na Iran? Pod totalno neuvjerljivim izgovom o iranskom „nepridržavanju“ međunarodnog antinuklearnog sporazuma. Divljezapadno nastrojeni, bahati državni tajnik SAD-a Mike Pompeo besramno izvikuje po Bliskom istoku notornu laž: „Iran je baza terorista i opasan je za susjede i svijet“. Kako čovjeka nije sram tako govoriti, a zna da nije istina.

Pod tom istom angloameričkom mantrom su temeljito razoreni Afganistan, Irak, Libija i još se razara Sirija, gotovo odreda zemlje koje plivaju na najkvalitetnijoj nafti na globusu. Pod tom istom mantrom su izmišljena trovanja kemijskim agensima za masovno uništenje dvostrukog ruskog špicla Sergeja Skripala i njegove kćeri Julije u   Englekoj, zalihe takvog oružja u Iraku, terorizam u Libiji… Zbog crnog zlata je i Iran – teroristički. Gdje će miš-zemlja RH s vanjskom miš-politikom, za Plenkovića i Grabar-Kitarović uopće nije hamletovsko to be or not to be. Zna se, sve je vjerodostojno, i u tom je duhu zna se i vjerodostojno premijer zadovoljio Smrtić-HRT-ovu znatiželju. Tko šiša hrvatski državni i interes građana!? Sami su si krivi, jelte, što su takve birali na vlast, a ovi sebi poslušne za voditi tzv. javni medijski servis. Koji se servis i u srijedu navačer, u prime timeu, na Prvom programu otvorio premijeru da pred četvero novinara tzv. mainstream medija podeblja mantru kako njegova vlada uspješno radi, a sve što radi – radi za dobrobit građana. Sic. Kod kuće i u svijetu.

Kimoglavno novinarstvo

Neće, valjda, biti da su samo dvojica čelnih Ivana iz Živog zida toliko promućurni, pa jedini vide kako državni vrh podanički gura RH o trošku vlastitih poreznih obveznika u tuđe ratove, a ne zna im osigurati minimum životnih uvjeta da glavom bez obzira ne bježe iz vlastite domovine? A onda će krivci za ratove oktroirati izbjegličke kvote svima koji nisu na vrijeme registrirali da tuđa nesreća nikad neće biti njihova – sreća.

„Vjerujem da će građani, u trenutku kad izađu na izbore, znati napraviti razliku između onoga što je dobro i što nije dobro, što je odgovorna politika, a što populistička“, kazao je Plenković Smrtiću, a ovaj je s razumijevanjem potvrđivao glavom, što je valjda pravilo na HTV-u; da novinar najprije sam odgovori na pitanje koje će postaviti i potom potvrđuju kimnjem glave je li sugovornik točno reproducirao što je već rečeno. „Volio bih da povjerenje birača dobiju velike stranke jer imaju programe, ljude i sposobnost upravljanja Hrvatskom (velika je stranka još samo SDP, a šef HDZ-a joj priznaje sposobnost upravljnja Hrvatskom? Pa što onda on još radi u Banskim dvorima kad Hrvatskoj sve ide naopako? Ili najvješćuje tzv. veliku koaliciju?  – op. a.). „Protiv sam populizma, demagogije i programskih ideja na razini bizarnosti. Mi smo na vlasti i normalno je da nas svi kritiziraju. To je takav sport, to je utakmica, tu smo da izdržimo i napravimo odličan posao za Hrvatsku.“ A to nikako dočekati, jer se sva ta retorika svodi na obećanja i „vjerujte mi na riječ“.

„Velik broj projekata je usmjeren na razvoj projekata prometne infrastrukture“, mudro će premijer Plenković. „Ako se realiziraju ti projekti, Split će prodisati (kao što mu „moraju disati“ rođaci i kum, zbog čijeg je unosnog zapošljavanja fasovao prijavu Povjerenstvu za odlučivanje o sukobu interesa? – op. a.). Puno je projekata koji se tiču darovanja državne imovine, poboljšanja zdravstvene zaštite… Slično je bilo u prosincu u Osijeku kad je milijarda kuna išla samo za Osječko-baranjsku županiju, a potpisano je još niz ugovora za druge slavonske županije. Slična situacija je bila i u Kninu, Sisku i Vukovaru. Nastavit ćemo s tom politikom. To će potaknuti ukupan gospodarski rast.“ Na svim se tim mjestima potpisivalo hrpe papira i razbacivalo milijardama kojih – nema. Niti će ih biti. A onda je problem tuđi tzv. populizam.

Marijan Vogrinec
Autor 10.5.2018. u 13:26