AGONIJA KOJA TRAŽI TREĆEGA

Tomislav Jakić
Autor 27.6.2014. u 10:51

Izdvajamo

  • Tako da se ovogodišnji predsjednički izbori pretvaraju tek u usputnu, perifernu stanicu na putu do onih za Hrvatski sabor. No, ponovimo još jednom: sve "pod plaštem" teze o zagušenosti i političkog, a pogotovo medijskog prostora za bilo koga drugoga (trećega zapravo), osim za socijal-demokrate i HDZ i njihove predsjedničke kandidate. A pri tome Hrvatska upravo očajnički treba trećega. Ako ga ne nađe, i stranku, i predsjedničkog kandidata, postat će zarobljenik, talac zapravo, neutemeljene teze o neizbježnosti bipolarizma na političkoj sceni. A to je koliko zastrašujuće, toliko i opasno. Jer, što nam se nudi? I tko nam se nudi?

Povezani članci

AGONIJA KOJA TRAŽI TREĆEGA

Više od 20 godina hrvatski građani biraju od dva zla manje. Trebaju nam izbori na kojima glasač neće reći: ove, ovoga ili ovu neću, nego: ove, ovoga ili ovu hoću! I da zna zašto hoće. Treća se stranka, možda, već nazire. Trećeg kandidata treba tražiti. U protivnome sadašnje će se mrcvarenje nastaviti, a Hrvatskoj osuđenoj na dugu agoniju bez perspektive ozdravljenja ostat će zaista samo da pjeva pjesmu “Bože, čuvaj Hrvatsku”, ne kao himnu HDZ-a, nego kao posljednji vapaj utopljenika. 

Piše: Tomislav Jakić, Novossti

        Hrvatska je osuđena na dvije velike stranke i na dva predsjednička kandidata. Za druge nema mjesta. S tom se tezom sve glasnije i sve češće susrećemo. A je li doista tako? Ili je mnogo bliže istini tvrdnja kako je hrvatska javnost, pa i takvom tezom, sve više uvučena u nepodnošljivo dugu predizbornu kampanju uoči parlamentarnih izbora? Mada će ti izbori biti tek sljedeće godine, sve su oči – i onih koji o tome govore i onih koji o tome šute – uprte u njih. Tako da se ovogodišnji predsjednički izbori pretvaraju tek u usputnu, perifernu stanicu na putu do onih za Hrvatski sabor. No, ponovimo još jednom: sve “pod plaštem” teze o zagušenosti i političkog, a pogotovo medijskog prostora za bilo koga drugoga (trećega zapravo), osim za socijal-demokrate i HDZ i njihove predsjedničke kandidate. A pri tome Hrvatska upravo očajnički treba trećega. Ako ga ne nađe, i stranku, i predsjedničkog kandidata, postat će zarobljenik, talac zapravo, neutemeljene teze o neizbježnosti bipolarizma na političkoj sceni. A to je koliko zastrašujuće, toliko i opasno. Jer, što nam se nudi? I tko nam se nudi?

         Stranka koja se naziva socijaldemokratskom i njezino vodstvo, uključujući predsjednika (koji je i premijer) nema sa socijaldemokracijom praktično nikakve veze, sa strankom iz koje je poniknula, nekadašnjim Savezom komunista Hrvatske – još manje (mada ju se upravo za to uporno optužuje). Dakle: u Hrvatskoj lijeva opcija praktično ne postoji (ako za trenutak zanemarimo OraH koji ima potencijal da se u nju pretvori). Tzv. socijaldemokrati koji vode sadašnju vladajuću koaliciju neobičan su i provjereno neuspješan spoj preostalih članova nekada jedine i vladajuće Partije koji, sami sebe varajući, misle da je to ipak i dalje njihova stranka, potom onih iz mladog ešalona “stare garde” koji su se uspješno prilagodili novim vremenima, često i pod cijenu otvorenog odbacivanja i negiranja svega što je bilo prije 1990., zatim relativno umjerenih nacionalista (ako ta kategorija uopće postoji), te karijerista i oportunista kakvih se uvijek nađe u strankama što su na vlasti, ili vrlo blizu vlasti. Uz to, socijaldemokrati su opasno podijeljeni, sve do ruba političkog samoubojstva, a svi oni koji sa sadašnjim šefom stranke i Vlade nisu zadovoljni i koji bi radije danas, no sutra zauzeli njegovo mjesto, kalkuliraju, bojeći se povući odlučujući potez prema promjenama kako vrha stranke, tako i politike što je ona (krajnje bezuspješno) vodi već dulje od dvije godine. I tako “programiraju” vlastiti poraz na parlamentarnim izborima. U takvoj situaciji aktualni Predsjednik ide na pokušaj ponovnog dobivanja petogodišnjeg mandata, računajući na podršku upravo te stranke, jer je iz nje i došao, a da pri tome ni on sa socijaldemokracijom nema baš nikakvih dodirnih točaka. To, međutim, ne smeta desnici da ga smatra “komunjarom”. Svi njegovi pokušaji da se dodvori i onima na drugome kraju političkog spektra (a nagledali smo se i naslušali takvih pokušaja i više nego dovoljno) na tome neće promijeniti ama baš ništa. Ivo Josipović izaći će na izbore kao kandidat (još) vladajuće stranke, obilježene unutarnjim raskolom i bit će percipiran isključivo kao kandidat te stranke (mada će mu podršku vjerojatno dati još neke). Osim činjenice da je na položaju šefa države proveo pet godina, na dan izbora on se neće imati pohvaliti ni sa čime. Od predizbornog slogana o novoj pravednosti nije ostalo ništa (a što bi to uostalom i bilo: nova pravednost?), kao političar iskazao se jedino u vještini ekvilibriranja između različitih pogleda i stanovišta, ostavljajući građane u vječitoj dilemi: a što on zapravo misli? Izravno i jasno reagirao je samo kada bi bio osobno tangiran, odnosno kada je mislio da će mu to podići postotak popularnosti. Kao državnik nije zaradio ni jedan poen, dapače onih nekoliko poteza koji su imali potencijala da postanu državnički, uspio je relativizirati i pretvoriti u jeftine dnevno-političke kombinacije. Perspektiva pobjede takvoga kandidata takve stranke u najmanju je ruku zastrašujuća.

         Njegova protukandidatkinja, Kolinda Grabar-Kitarović ima na prvi pogled impresivnu političku biografiju. Ministrica vanjskih poslova, veleposlanica u SAD, pomoćnica glavnoga tajnika NATO. Ali, riječ je ipak o nekome koga je Ivo Sanader “izvukao iz šešira” kada mu je trebala figura na čelu ministarstva vanjskih poslova, dakle: figura, a ne osoba s političkim znanjem i iskustvom, što KGK tada zaista nije imala. Takvu je ministricu taj isti Sanader, uz šutnju cijele stranke, ali i nje same, posve neceremonijalno otjerao iz ministarstva kada mu je počela ići na živce ministričina popularnost, točnije rečeno: stalna prisutnost u medijima. Njezino se školsko znanje ne može dovoditi u pitanje, nedostatak političkog iskustva notorna je činjenica. Na tome ni nastavak karijere nije ništa bitno promijenio. Kao veleposlanica bila je blijeda, o njezinoj aktivnosti javnost jedva da je nešto saznavala, a – istini za volju – morala je dijeliti sudbinu svih hrvatskih ambasadora koji “plivaju” u zrakopraznom prostoru, jer hrvatske vanjske politike (osim u razdoblju 2000. do 2010. na razini šefa države) i nije bilo, ako – naravno – vanjskom politikom ne smatramo povlađivanje Washingtonu i Bruxellesu. Sama je (no, svakako ne i bez utjecajnih prijatelja, ali ne iz Hrvatske) izlobirala svoj izbor na zvučnu poziciju u Atlantskome paktu, sklanjajući se tako nekoliko godina iz domašaja zbivanja na hrvatskoj političkoj sceni. Ni u jednome trenutku, međutim, ni sa čime nije dovela u pitanje svoju odanost Hrvatskoj demokratskoj zajednici, pa će – logično – u kampanji biti percipirana isključivo kao kandidat te stranke (mada će i nju podržati još neki iz kluba desnih). A Hrvatska demokratska zajednica ostala je ono što je uvijek i bila. Nema ni drugoga, ni drugačijeg HDZ-a, što znači da Hrvatskoj osim ljevice nedostaju i konzervativci, ne regidni desničari, nego upravo konzervativci. Na to nas podsjećaju saborski zastupnici te stranke, nerijetko nas vraćajući u grubu stvarnost svojim istupima koji pretvaraju u karikaturu priče o HDZ-u kao narodnjačkoj stranci, odnosno demokršćanima. Oni, naime, uz sebe legitimiraju i stranku koja ih je dovela u Sabor kao udrugu što uvjerenih (zadrtih dapače), a što “priučenih” desnih militanata, netolerantnih, nerijetko šovinistički i otvoreno klero-nacionalistički orijentiranih, povijesnih revizionista i tvrdih negatora svega onoga što nije valjalo u proteklih više od dva desetljeća, a čemu je upravo HDZ “kumovao”. Od kriminalne privatizacije i pretvorbe, preko kažnjivog uništavanja hrvatskoga gospodarstva, predavanja i financijskog sektora i nekih ključnih tvrtki (Pliva, INA) u ruke stranoga kapitala, sakrivanja ratnih zločina počinjenih na hrvatskoj strani uz glorificiranje njihovih počinitelja, sabotiranja rada Haaškog suda, pa do poticanja, odnosno toleriranja korupcije i organiziranoga kriminala, o čijim razmjerima svjedoči i nepravomoćna presuda HDZ-u kao stranci, ali, pored procesa bivšem premijeru, i niz drugih afera koje su sve poznate javnosti, a od kojih se pravosuđe uhvatilo u koštac samo s rijetkima (pokazne vježbe?). I mogu se HDZ-ovci derati do neba kako samostalna Hrvatska postoji samo zahvaljujući njima. Činjenice, međutim, govore kako zahvaljujući njima danas živimo u (gotovo) nesamostalnoj, osiromašenoj i opljačkanoj Hrvatskoj s poniženim i obespravljenim radnicima, golemim brojem nezaposlenih i umirovljenicima koji su nerijetko osuđeni na prekapanje kontejnera s otpacima, te mladom generacijom koja perspektivu vidi u napuštanju vlastite zemlje. Od 20 i malo više godina samostalnog života, Hrvatskom je uvjerljivo i neporecivo najveći broj godina upravljao upravo HDZ, stranka Kolinde Grabar-Kitarović. Pa ako joj u startu i ne treba poreći dobre namjere, ona ipak izlazi na izbore kao predstavnica takve stranke, i to poslušna i bespogovorna predstavnica. Pa se stoga njezin izbor nužno čini potencijalno opasnim.

         Što nas vraća na tezu kako je Hrvatskoj potreban netko treći. Najprije na predsjedničkim izborima, a potom i na parlamentarnim. Javnost ne bi smjela nasjedati na floskule tipa: Predsjednik ionako nema praktično nikakve ovlasti, pa je (gotovo) svejedno koga ćemo izabrati, odnosno: trebamo neutralnoga Predsjednika, koji će osigurati jedinstvo naroda. Upravo je suprotno istina: Predsjednik ima po važećem Ustavu nekoliko desetaka ovlasti, od kojih su najvažnije na polju vanjske politike, obrane i nacionalne sigurnosti: I to da nije ništa? Da, Predsjednik treba (zbog Račanovih kancelarskih ambicija) supotpis premijera praktično na svemu o čemu odlučuje, ali i premijer treba potpis Predsjednika, što znači da onaj tko sjedi na Pantovčaku mnoge stvari može u najmanju ruku spriječiti, ili zaustaviti. Osim toga Predsjednik ima ulogu onoga tko se brine za usklađeni rad državnih institucija (slobodna interpretacija), a da se može u kritičnim trenucima pokazati kao “jezičac na vagi” (korektivni faktor), to je Josipovićev prethodnik – za razliku od njega – ne jednom dokazao (čemu napr. treba zahvaliti što pripadnici Oružanih snaga RH nisu sudjelovali u uništavanju Iraka i nisu tamo ginuli). I – drugo – onaj (ili ona) tko dobije najveći broj glasova na predsjedničkim izborima zaista mora biti Predsjednik (ili Predsjednica) svih građana, ali niti mora, niti može biti predsjednik(ca) svih političkih opcija. Drugim riječima: mora imati i jasan, definiran stav o ključnim problemima s kojima se ova zemlja suočava, uključujući i odnos prema prošlosti, onoj najnovijoj i onoj malo daljoj. Napokon, kandidat za Pantovčak mora imati i znanje, i iskustvo (političko, i ne samo političko) što ga najviša funkcija traži, a što znači da mora biti u stanju i prepoznati i čvrsto zastupati nacionalne interese zemlje kojoj je na čelu, ne prihvaćajući šutke i pognute glave da te interese vidi samo u okvirima koje nam nameću drugi, te da mora i znati i shvaćati koji su interesi Hrvatske u regiji, u Evropi i u svijetu. Postoji li takav kandidat, taj treći kojega Hrvatska treba? Nedvojbeno postoji, i to ne samo u jednoj osobi, mada ne nužno i u redovima stranaka. U njihovim redovima najmanje.

A zašto takve osobe nema u izbornoj utrci i zašto se predsjednički izbori pretvaraju u usputnu stanicu u predizbornoj kampanji dviju kompromitiranih i neuspješnih stranaka, na to pitane neka sam sebi odgovori svatko tko ne želi obnavljanje poznate politike HDZ-a, ali koji je i nezadovoljan nesposobnošću SDP-a da ispravi pogubne rezultate te politike, svatko tko šuti, a svoju će rezignaciju izraziti negodovanjem “u četiri zida” i time što neće izaći ni na jedne, ni na druge izbore. Neizlazak je najgore rješenje, a negodovanje u uskom krugu nije dovoljno. Mora, naprosto mora postojati i treća stranka i treći predsjednički kandidat. Više od 20 godina hrvatski građani biraju od dva zla manje. Trebaju nam izbori na kojima glasač neće reći: ove, ovoga ili ovu neću, nego: ove, ovoga ili ovu hoću! I da zna zašto hoće. Treća se stranka, možda, već nazire. Trećeg kandidata treba tražiti. U protivnome sadašnje će se mrcvarenje nastaviti, a Hrvatskoj osuđenoj na dugu agoniju bez perspektive ozdravljenja ostat će zaista samo da pjeva pjesmu “Bože, čuvaj Hrvatsku”, ne kao himnu HDZ-a, nego kao posljednji vapaj utopljenika.

Tomislav Jakić
Autor 27.6.2014. u 10:51

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija