Ajatolah Glavaš i Teheran, nepokoreni grad

Boris Dežulović
Autor 23.1.2015. u 17:01

Ajatolah Glavaš i Teheran, nepokoreni grad

foto: šg

Ustavni sud Glavaševu je presudu poništio, između ostalog, i temeljem zanimljive pravne redefinicije Domovinskog rata, po kojoj prije međunarodnog priznanja Hrvatske 8. listopada 1991. nije moglo biti ni Domovinskog rata kao međudržavnog sukoba, ni ratnog zločina kao kršenja Ženevske konvencije, nakon čega se Glavaševi zločini u zabavnom obratu ispostavljaju kao obična građanska ubojstva, bizarna „Božja kazna“, nešto poput gušenja u igri selotejpom ili, štajaznam, neumjerenog opijanja sumpornom kiselinom.

Sve nesporazume oko islamskog i katoličkog šerijata, oko kojih se ovih dana – u jeci rafala iz kalašnjikova u redakciji Charlie Hebdoa – spore najveći teološki umovi našega doba, otklonio je na kraju čovjek od kojega se to najmanje očekivalo.

Branimir Glavaš – pravomoćno osuđen na osam godina zatvora zbog ratnih zločina, pa iznenada oslobođen odlukom Ustavnog suda – objavio se tako na Facebooku zanimljivim statusom: pod propovjedničkim „Ne reci lažna svjedočanstva, jer stići će te Božja kazna“, velečasni Glavaš postavio je fotografiju petorice nepoznatih muškaraca kako se okruženi znatiželjnim mnoštvom klate na vješalima.

Otvorenije prijetnje svjedocima nije lako naći ni u pravosudno mnogo ležernijim kulturama od hrvatske. Ni meksički narko-bossovi, ni kolumbijski karteli, ni afrički trgovci djecom kad prijete svjedocima, ne rade to tako izravno, otvoreno i nedvosmisleno, pod punim imenom, prezimenom, matičnim brojem i fotografijom iz policijske kartoteke. Čak i svirepi kadije Islamske države, kad prijete u svojim video-porukama, rade to dobro zamaskirani crnim potkapama.

Branimir Glavaš nema tih problema. Istog časa kad je saznao da će na slobodu, nekadašnji osječki gospodar života i smrti hladnokrvno je na društvenu mrežu postavio fotografiju javno obješenih ljudi, poručujući „lažnim svjedocima“ da će ih stići „Božja kazna“. U pravosudno uređenijim kulturama od hrvatske, državni bi odvjetnik već protokolirao krivičnu prijavu protiv B. G. (58): izravnijom prijetnjom od ove bilo bi još samo da je svaki svjedok ratnih zločina u Osijeku 1991. poštom dobio dopisnicu s tekstom, recimo, „čim se vratim iz zatvora osobno ću te objesiti o kandelabar na Starčevićevu trgu“, vlastoručno potpisanu s „dipl. iur. Branimir Glavaš, ime oca Ljubomir, JMBG 2309956300109“.

Jedan detalj, međutim, baca posve novo svjetlo na ovu nedvosmislenu prijetnju, i baca ga iz nekoliko podjednako zanimljivih kutova: to je onaj trenutak, tako omiljen među gospodarima života i smrti, kad prijete „Božjom kaznom“. Kako ne bi bilo nesporazuma takve vrste, Glavaš prijetnju potkrijepljuje obrazloženjem nadležnog suda i osmim paragrafom Božjih zapovijedi – „ne reci lažna svjedočanstva“. Zato, eto, uz presudu nije priložio fotografiju bilo kakve smrti – neke recimo bizarne, od gušenja u susjedinom ormaru, ili u jurećem Lamborghiniju omotanom oko bandere, od onih kakve „Božjom kaznom“ nazivamo tek kolokvijalno – već upravo egzekucije izvršene „u ime Boga“, dakle „Božje kazne“ u vrlo pravnom smislu.

Čak i površni čitači novinskih vijesti, oni što gledaju samo slike, znaju naime da je fotografija iz Glavaševa statusa na Facebooku upravo amblematski prizor javnog vješanja u Islamskoj Republici Iranu, u zemlji dakle gdje se smrtne kazne dosuđuju „u ime Boga milostivog“.

Osvijetljena iz tog kuta, Glavaševa prijetnja nudi, rekoh, zanimljivo teološko tumačenje slučaja, ekumenski izjednačujući „njihovog“ i „našeg“ Boga, oba – odnosno, svejednog – nulte tolerancije na grijehe poput lažnog svjedočanstva. Ili su barem takve, dakle nulte tolerancije Njegovi ovlašteni zemaljski opunomoćenici: u Teheranu, na primjer, Iranski revolucionarni sud, a u Osijeku Branimir Glavaš.

Kad se slučaj pažljivo gleda iz tog kuta, moguće je vidjeti i dva manja problema. Prvo, ni u hrvatskom kaznenom pravu ni u katoličkom šerijatu za lažno svjedočanstvo ne postoji smrtna kazna. Iz tog kuta, dakle, Branimir Glavaš se nudi kao hrvatski ajatolah u progonstvu, spreman da svrgne zagrebačkog šaha – ili šahisticu, svejedno – i zavede Islamsku Republiku. Otprilike onako kako je takvu jednu zgodnu malu „islamsku republiku“ s „revolucionarnim sudom“ uredio ranih devedesetih u Osijeku.

Drugi problem je sama fotografija. Slučajno ili ne – pretpostavimo ipak da je slučajno, po pravnom načelu da se u dilemi uvažava okolnost povoljnija za optuženog – Glavaš je presudi za svjedoke priložio fotografiju koja uopće ne prikazuje javnu egzekuciju zbog lažnog svjedočanstva. Slučajno, naime, smrtne kazne za lažno svjedočenje nema čak ni u Iranu: ima je za ukupno osam krivičnih djela – od otmice do ubojstva – ali nema za lažno svjedočanstvo. Slučajno, naime, fotografija koju je Branimir Glavaš postavio pod svoju prijetnju prikazuje javno vješanje petorice muškaraca u Mashadu, na sjeveroistoku Irana, 1. kolovoza 2007. godine: slučajno, naime, tu je petoricu Iranski revolucionarni sud osudio, a dželati na mashadskom gradskom trgu javno objesili – upravo zbog otmice i ubojstva.

Slučajno, dakle, muškarci što se na Glavaševoj Facebook stranici njišu na vješalima osuđeni su za potpuno iste zločine zbog kojih je i sam Glavaš bio u zatvoru.

Iz tog kuta, slučaj poprima obrise zabavnog pravosudnog karambola: Ustavni sud Glavaševu je presudu poništio, između ostalog, i temeljem zanimljive pravne redefinicije Domovinskog rata, po kojoj prije međunarodnog priznanja Hrvatske 8. listopada 1991. nije moglo biti ni Domovinskog rata kao međudržavnog sukoba, ni ratnog zločina kao kršenja Ženevske konvencije, nakon čega se Glavaševi zločini u zabavnom obratu ispostavljaju kao obična građanska ubojstva, bizarna „Božja kazna“, nešto poput gušenja u igri selotejpom ili, štajaznam, neumjerenog opijanja sumpornom kiselinom.

To što vama, međutim, i ne izgleda tako zabavno, stvar je perspektive: iz tog kuta – onog zabavnog – na slučaj zastrašivanja svjedoka gleda, naime, samo Branimir Glavaš. Vama je namijenjen mnogo bolji pogled: onaj odozgo, s kandelabra na osječkom Trgu Ante Starčevića. Odakle iznenađeno svjedočite kako u tom pravosudnom karambolu Glavaš nije jedan od petorice na vješalima, već onaj što vam – jasno, zbog lažnog svjedočenja – izmiče stolac pod nogama.

Globus

Boris Dežulović
Autor 23.1.2015. u 17:01