Ako ne može „preko noći“, može li „preko dana“?

Autor/ica 👤Marijan Vogrinec 25.7.2018. u 11:12

Izdvajamo

Bijedna Naša jest država - doduše, ovisna o svemu i svačemu izvana, o Bruxellesu i Washingtonu ponajprije, vanjskopolitički apstraktna i diplomatski promiskuitetna do bola - koja će se očitovati i tim fenomenom, što izravno proturječi frazi da se nešto ne može preko noći. Ne može se, jelte, samo kad je u općem interesu i na zajedničko dobro, a itekako može preko noći kad je posrijedi privatan, klijentelistički, nepotistički ili bilo koji drugi koruptivan interes. Ista ta HDZ-ova nakaradnokoalicijska vlast, koja ne može preko noći - jer čeka sljedeću, predizbornu godinu - sniziti PDV barem za jedan posto, povisiti minimalnu plaću i sramotno niske mirovine, zauzeti se za bolji položaj radnika i socijalnu državu, može i preko noći i preko dana tjerati dužnosnički luksuz, bildati izdatke za vojsku, NATO, branitelje, tzv. Crkvu u Hrvata, itsl. I dok arči sirotinjsku kunu preopterećenih poreznih obveznika, kadra je prešutjeti prekonoćno premještanje osječkog suđenja za lažno svjedočenje Mamićevom bankomatu Luki Modriću u Zagreb. Ili, suglasiti se s DORH-ovim nalazom o tome da „nitko nije kriv“ za trovanje 90.000 ljudi u/oko Slavonskog Broda zagađenom vodom za piće.

Povezani članci

foto: sportsoftheday

Poštenom građaninu, koji sizifovski trpi da ga veslaju oni što ne mogu preko noći, a ne znaju i ne žele preko dana, jednostavno se stropošta roleta guste noći preko organa vida i u takvoj pravnoj državi, dok mu ne dođe iz guzice u glavu, morat će čekati da mu – svane. A ne može svanuti, uvjeravaju ti što spuštaju rolete – preko noći. Ma lažu, debelo lažu i znaju da lažu. Baš kao što zagrebački suci znaju da debelo laže „hodajući mrtvac“ (kako ga ironizira ugledni Ante Tomić), koji propisno ušahovničen puca od zdravlja, skače i slavi na ruskim tribinama, a dan-dva kasnije izigrava pred pravosuđem u domovini teškog bolesnika i jedva pokretnog nedužnika. Zna hrvatska pravda da „nedužnik“ laže, ali mu svejedno ništa neće. Kako bi preko noći, kad ne želi – preko dana?

Marijan Vogrinec

U neka bolja prošla vremena, kad se živjelo siromašnije, sigurnije, druželjubivije i socijalno postojanije, s dnevno osjetnim pomacima životnog standarda nabolje i međunarodno uvjerljivije, cijenjenom je Vjesnikovom redaktoru u rubrici unutarnje politike Jakši Mimici jednog dana puknuo film. „Ne može preko noći“, bila je istorodna demagoška mantra za nerad/neuspjeh u „komunističkom mraku“ – zbog koje je vrijednom Mimici prekipjelo – aktualnim u kapitalistički „rasvijetljenom hrvatskom Betlehemu“ strukturnim reformama (bez reformi, sic), strateškom partneru ili pravnoj državi u kojoj institucije rade svoj posao. Vjesnikov redaktor, koji nije pisao, nego samo profesionalno uljuđivao tuđe tekstove po regulama struke i zdrave pameti, nabrušen je zbog bujajućeg mentaliteta moja brigo prijeđi na drugog zasukao rukave i bacio se na još dobrodržeću Olivetticu Letteru 32. „A može li preko dana?“ – pitao je.

Redom je inteligentni Jakša Mimica, ne zazirući od partijskog Big Brothera – kakav ni danas usred „danjeg svjetla demokracije“ ne propušta upravo sadistički mijesiti već metastazirajuću profesiju – nanizao najvažnije, što se navodno „ne može preko noći“. Gotovo kao telefonski imenik. Ili avangardna refleksivna poezija u slobodnom stihu. I zaključio glosu od samo kartice teksta pitanjem: „A može li preko dana?“ Jer, logično, zašto ne bi moglo danju to što se ne može noću? Pouku o noći i danu, iz koje politika ni tada nije ništa shvatila, pa se ni vječno budan partijski Big Brother nije našao baviti redaktorom u tada vodećem dnevnopolitičkom listu u SR Hrvatskoj, čije se stajalište nije smjelo razlikovati od jednopartijskog/državnog, itekako bi se moralo opetovati – danas. Radi onog što će uslijediti sutra. Ne kao mȁna s neba, nego našim obiteljskim uzdanicama i njihovim uzdanicama kao bumerang posred čela.

Nerad, nesposobnost, kvaran mozak, podla usta i patološka savjest političkih vođa – što je urušilo bivšu 24-milijunsku zajedničku državu naroda i narodnosti u šest manje-više samoneodrživih bantustana s kosovskim čardakom ni na nebu ni na zemlji – pukom su nesrećom preživjeli, „domoljubno“ reciklirani u politikantske mimikrije za nasmijavanje svakog s dva zrna soli u glavi. Jer, ovi s vlasti – basnoslovno plaćeni zato što su „preuzeli odgovornost“ (sic transit) – „poduzimaju mjere“ za pokretanje strukturnih reformi „o kojima ovisi bolja budućnost zemlje“, „transparentno“ traže strateškog partnera sa svježim kapitalom ili donose „zakonske okvire“ (sic, okvire?) da institucije pravne države rade svoj posao… Dio ministara, pa i sam njihov šef Andrej Plenković, više ne izbjegavaju ni sparušen već smokvin list iz „komunističkog mraka“, što ga je u neka i žurnalistički bolja vremena ironizirao Vjesnikov redaktor Jakša Mimica. Naime, ta je velika redakcija – kao i sve manje profesionalne medijske sredine u Hrvatskoj, uključujući tada Radio Zagreb i Televiziju Zagreb – zapošljavao fakultetski obrazovane i redaktore i lektore, pa se samo iznimno moglo dogoditi da urednik objavi polupismen/nepismen tekst.

„Novohrvatski“ samo za „domoljube“

Danas je standard jezična nekompetencija u medijima. A upravo je jezik, uz nešto općeg akademskog znanja i poštenja, glavni alat u struci, bez kojeg se nitko ne bi smio baviti novinarstvom. Pa ni HRT-ov Davor Meštrović kojem nitko na hrvatskoj dalekovidnici ne zna reći kako ne smije opetovano govoriti „ove kolege“, jer je imenica kolega muškog roda, pa će u množini biti „ovi kolege“. Njegove kolegice i kolege, a nije riječ samo o egzemplarima, ne bi se smjeli „nadovezivati“, „slaviti protiv“, „praviti skauting“, „vršiti prihranu“, govoriti „po redu“ iza rednog broja (npr. treći, peti…), „više od nekoliko“, „vezano za“, „odvijao/odvio se“ (sastanak), govoriti „na temu“, raspravljati „u smjeru“, razbacivati se pleonazmima „no međutim“, mucati i ekati iza svake druge riječi, magareći kimati glavom dok sugovornik odgovara na pitanje, itsl. Neprofesionalnost i jezična nekompetencija, a zbrojeno – medijski shit. Ni javni nastupi političara koji – uglavnom nekompetentni za ono za što tvrde da su „preuzeli odgovornost“ – ne razlikuju se od takve i larpurlartistike tipa „cestovni pravci“ (a svaka je cesta krivulja) ili „hotelski kapaciteti“… Što nedostaje dobrim i razumljivim imenicama cesta i hotel? Nitko se ne bi smio baviti novinarstvom i politikom, ako bar korektno ne vlada standardnim materinskim, u RH imenovanim kao – hrvatski jezik.

Ne bi smio, u tom smislu, ministar zdravstva Milan Kujundžić soliti pamet javnosti o stanju u svom katastrofalno disfunkcionalnom resoru, a ne znati razliku između pojmova potrebno i potrebito. Naime, potrebito nije, kako on pogrešno upotrebljava, hrvatska inačica za valjda nehrvatsko – potrebno. A Kujundžić nije jedini koji bi zborio „novohrvatski“, kao svaki pravi „domoljub“, ali avaj, stručan je za liječenje bolesnika. I to, specijalistički, u gastroenterologiji i hepatologiji. U jeziku je samouk budući da više ne priznaje sve što su ga učili na nastavi materinskog jezika u školama bivše države, od lingvističke literature čita valjda samo neologističke inačice kakvima se služe tek učenici profesora Stjepana Babića u časopisu „Jeziku“ i agitpropovci Željke Markić na portalu Narod.hr. A to nije to kad je posrijedi neostrašćena jezična kompetencija za koju ne vrijedi to da se – ne može steći preko noći. Ni ne treba, stječe se preko dana.

Ali, evo, Kujundžić se sjetio i davnašnje, a sada reinkarnirane invalidske štake za nerad, nesposobnost i neučinkovitost obnašatelja neke od javnih vlasti/upravljanja te se svom svojim impozantnim korpusom oslonio na nju – ta, ne može preko noći. Ne kaže može li preko dana. Eeeee, u Bijednoj Našoj – baš kao u Bivšoj Zajedničkoj – ne može ni preko dana! Komentirajući novinarima činjenicu da je hrvatsko zdravstvo u prošle dvije godine, u njegovom mandatu, palo sa 16. na 35. mjesto među europskim zemljama, čak ispod Srbije, Crne Gore i Makedonije, Kujundžić je lakonski odgovorio: „Idemo korak po korak, brzih rješenja nema. Liste čekanja u bolnicama ne mogu se riješiti preko noći“. Kamo to korak po korak? Nizbrdo. Gubici zdravstva premašili su 8,5 milijardi kuna, veledrogerije oštro prijete obustavom isporuke lijekova bolnicama, jer ih ove ne plaćaju i po tri godine, sustavu prosječno već nedostaje 35 posto kadra, liječnika i medicinskih sestara (na potezu od Osijeka do Zagreba više nema ni jednog ortodonta), ulaganja u opremu su ispod svake kritike… A Milan Kujundžić, koji slovi za najgoreg ministra u tom resoru otkad je RH, ide korak po korak, što njegov gazda u vladi Andrej Plenković stoički trpi. Sic transit.

Foto: Hrvoje Jelavić/pixsell

Javnost je upravo zgranuta Kujundžićevim prijedlogom – već s podužom bradom – da se drastičnim poskupljenjem duhanskih proizvoda i alkohola, spominje se i za više od 50 posto, uprihodi u državnoj blagajni dodatnih dvije milijarde kuna. Uz to ide skuplje dopunsko zdravstveno osiguranje, a pacijentima bez njega i skuplja participacija za svaki posjet liječniku. Iako „srebrno“ nogometno ludilo još medijski luduje – doduše, jenjava, ali… – a godišnjeodmorsko ljeto puca od euforije dolazaka/noćenja, vladajući su spremili set iznenađenja osiromašenim građanima za koja računaju da će proći ispod radara javne pozornosti. Ako baš ne, bit će po onoj da ne može sve preko noći, odnosno da se „o tome još moramo dogovoriti, čuti mišljenje koalicijskih partnera te upriličiti javno savjetovanje (terminološka novoizmišljotina za javnu raspravu), a onda idemo pred saborsku većinu“. Noć i dan hrvatske zbilje? Itekako.

Samozatajan i uvijek smiren ministar financija Zdravko Marić sazvao je u ponedjeljak socijalne partnere – sindikate i poslodavce – ne bi li ih izvijestio o epohanim vladinim mjerama s menija strateških reformi, snižavanja PDV-a, doprinosa na plaće i daljnjih poreznih rasterećenja, no pozvani su izašli sa sastanka razočaran. „Nismo čuli ni jedan konkretan prijedlog, nego općenite fraze o tome što treba učiniti“, kazali su. No, ministar je ipak bio malo nervozan u izjavi novinarima: teški se problemi, a većina ih je, kaže, naslijeđenih, ne mogu riješiti preko noći: „Već mi je malo neugodno stalno govoriti o tome da vlada radi na rasterećenju plaća, poboljšanju standarda građana i reformama. Konkretne mjere? Strpite se još malo…“ I Marićeva državna blagajna ide korak po korak, tako i socijala/demografija neuspješne ministrice Nade Murganić, pa resor regionalnog razvoja ministrice Gabrijele Žalac inkasiranjem europskog novca (zapravo povratom dijela članarine RH Uniji), itsl.

Ministar Zdravko Marić se i nedavno domišljato poslužio prekonoćnom štakom na vrlo skliskoj hrvatskoj gospodarskoj, društvenoj i moralnoj nizbrdici kad je, jamačno u premijerovo ime, bio prisiljen upozoriti zajapurenu, socijalno iznenada probuđenu predsjednicu RH Kolindu Grabar-Kitarović – za jednog od uistinu rijetkih dana kad nije izbivala iz zemlje – da egzistencijalno obilje i jata roda nad rodilištima jednostavno nisu mogući – preko noći. Te se noći dan-dva kasnije, jer se trenutna gazdarica bivše Titove vile na Pantovčaku nikako nije dala isključiti iz etera, sjetio i sam Plenković, pa urbi et orbi objavio da se radi o dugotrajnim negativnim trendovima, što ih je njegova vlada naslijedila u svoj njihovoj negativnosti, da ih želi preokrenuti, ali to ne ide preko noći, nego postupno, korak po korak prema boljitku. „Sve što se kvarilo svih prošlih godina i za svih prošlih vlada, mi ne možemo ispraviti – preko noći“, kaže.

Ali nije sasvim u pravu, jer lista prioriteta njegove momčadi u Banskim dvorima – na kojoj je upravo iskrsnulo 1000 novih automobila (220 milijuna kuna!) za predstavnike vlasti, o čemu ministri redom, „ništa ne znaju“ – dokazuje da ključni problemi zemlje i svakog pojedinog građanina nije moguće, ne želi ili nije sposoban riješiti ni – preko dana. Ni za svih dana svih godina makar i dvostrukog mandata. Noći se, jelte, ionako ne računaju. Jest da je Plenković naslijedio zapuštenu državu, ali to nije alibi. Nitko od njega ne traži da se muči za svoj narod po noći, bit će dostatno raditi savjesno i tih osam radnih sati – preko dana. Ali raditi, ne odgađati odluke, izbjegavati ih, skrivati se iza kojekakvih povjerenstava za svaku iole škakljiviju stvar, dodvoravati se ratnim veteranima, tzv. Crkvi u Hrvata te nekritički povlađivati Bruxellesu i Washingtonu…

Kad je neki dan novinar Nove TV Mislav Bago ispreskakao u Središnjem dnevniku vinkovačku ekonomisticu Gabrijelu Žalac, samodopadno figurirajuću na mjestu ministrice regionalnog razvoja i europskih fondova, javnosti je grubo servirana tužna istina da Hrvatska iz omotnice s 10,7 milijardi eura iz financijske perspektive 2014.-2020. godine povukla iz EU-a samo 15,03 posto novca. Zašto ne znatno, znatno više? Jesu li bili smetnja dan ili noć? Financijska pak perspektiva 2020.-2026. bit će Bijednoj Našoj omča oko vrata. Zbog Brexita, u EU blagajni bit će petnaestak milijardi eura manje zbog izostanka članarine Velike Britanije, a Hrvatska je već svrstana u kritičnu skupinu zemalja s Poljskom, Slovačkom, Češkom, Mađarskom, Bugarskom i Rumunjskom kojima će se smanjiti omotnice za pomoć iz zajedničkih sredstava. Ako su dosad bili problem stručna priprema i aplikacija programa, rokovi, ekipiranost te kvaliteta administracije koja na tome radi, vlastita nesnalažljivost i lijenost, što slijedi u odnosu na financijsku perspektivu 2020.-2026.? Žalac tvrdi da „napredujemo“.

Traži se strateški partner

Za razliku od kolegica i kolega u vladi, ministrica Žalac valjda radi i – noću. Dakako, ne mislimo na njezino troje djece već u mladoj dobi čime je, demografski osviještena, svijetao primjer ostalima u vladi, posebno demografskoj kolegici Murganić (jedno dijete; kćer), ali i pronataliteno strašno (larpurlartistički) zauzetoj gaf-predsjednici RH Grabar-Kitarović (dvoje djece; kćer i sin). Rádimo ljudi, ne laprdajmo u leru! Itekako se puno, jako, jako puno dobroga dade napraviti upravo – preko noći. Tim više, što je noć gušća. Eto, vlada je preko noći skucala pola milijarde kuna poreznih obveznika za sanaciju totalno posrnule brodogradnje (pulskog Uljanika), a gotovo isto toliko za spas od utapanja kutinskog giganta za proizvodnju umjetnih gnojiva Petrokemije. No, nema vajde bez – strateškog partnera. Hoće li se naći? Navodno hoće, ali se još ne zna koji je ni odakle je. No, strateški partner mora dojahati preko dana, na bijelom konju lipicancu i s punim bisagama šuškave kešovine. Inače, piši kući – propalo je.

Bijedna Naša jest država – doduše, ovisna o svemu i svačemu izvana, o Bruxellesu i Washingtonu ponajprije, vanjskopolitički apstraktna i diplomatski promiskuitetna do bola – koja će se očitovati i tim fenomenom, što izravno proturječi frazi da se nešto ne može preko noći. Ne može se, jelte, samo kad je u općem interesu i na zajedničko dobro, a itekako može preko noći kad je posrijedi privatan, klijentelistički, nepotistički ili bilo koji drugi koruptivan interes. Ista ta HDZ-ova nakaradnokoalicijska vlast, koja ne može preko noći – jer čeka sljedeću, predizbornu godinu – sniziti PDV barem za jedan posto, povisiti minimalnu plaću i sramotno niske mirovine, zauzeti se za bolji položaj radnika i socijalnu državu, može i preko noći i preko dana tjerati dužnosnički luksuz, bildati izdatke za vojsku, NATO, branitelje, tzv. Crkvu u Hrvata, itsl. I dok arči sirotinjsku kunu preopterećenih poreznih obveznika, kadra je prešutjeti prekonoćno premještanje osječkog suđenja za lažno svjedočenje Mamićevom bankomatu Luki Modriću u Zagreb. Ili, suglasiti se s DORH-ovim nalazom o tome da „nitko nije kriv“ za trovanje 90.000 ljudi u/oko Slavonskog Broda zagađenom vodom za piće.

Foto: Ivica Galović/PIXSEL

S obzirom na nogometno ludilo koje je poput tsunamija zgromilo cijelu zemlju, a u utorak i Livno, rodno mjesto izbornika Zlatka Dalića, te Luka Modrić ispao zaslužniji za drugo mjesto hrvatske reprezentacije na SP-u 2018 u Rusiji od vratara Danijela Subašića – bez kojeg Hrvatska ne bi ni privirila u četvrtfinale Mundijala – „normalno je“ osloboditi kapetana „vatrenih“ svake sumnje, nedajbože krivnje za navodno lažno svjedočenje u sporu protiv Zdravka Mamića (prvostrupanjski osuđenog na 6,5 godina zatvora; pobjeglog u BiH) i družine, kojima su Modrić i Dejan Lovren bili bankomat za pranje više od sto milijuna Dinamovih kuna. Koji će se sudac nakon općenarodnog kvadratičastog crveno-bijelog ludila, na pravdi boga, usuditi „nacionalnim herojima“ odrezati (ne)zasluženu kaznu? Netom prije kraja SP-a 2018, bivši je nogometaš Joško Jeličić, stalni komentator utakmica u HTV-ovom studiju Zabivake zdvajao kako Modrić (valjda i Lovren) „mora igrati pod ogromnim psihološkim opterećenjem zbog pravosudnog sumnjičenja u svojoj domovini“.

Kao, treba ga pustiti na miru, jer on zabija golove za RH, kolateralno milijune uredno sprema u privatne džepove, a zakon i pravna država ništa su prema tim „zaslugama“. Kretenizam na entu. Taj isti Modrić već je platio i milijun eura kazne u Španjolskoj da ne mora u zatvor zbog utaje poreza. Što je prema toj svoti sitna milijunska provizija za uslugu Mamićima, etc.!? Bagatela za koju prosječan radnik odvali cijeli radni vijek. I još ne zaradi toliko. Pitanje za drugi milijun eura: kako će u Zagrebu proći Luka Modrić pred čuvarima zakona i pravne države? Lišo, dakako. I Lovren također, bez obzira gdje se i kako okonča istraga. Službeno objašnjenje za hlebince glasilo je da se pravosudni predmet protiv Luke Modrića vraća iz Osijeka u Zagreb zbog „blizine njegova prebivališta i nižih troškova“, a prešućen je upravo ključan razlog preseljenja sudskog postupka protiv Zdravka Mamića i družine iz Zagreba u Osijek. Htjelo se izbjeći ili maksimalno otežati možebitnu sudsku pristranost zbog klijentelističkih ili političkih pritisaka sa strane. Sada se pritisci i pristranost više ne spominju, a je li hrvatsko pravosuđe reinkarnirana Djevica Marija osobno, svatko može zaključiti sam za sebe, jer je dokaza napretek.

Za pravosudnu sramotu do neba u Slavonskom Brodu, čijem se bezobraznom ishodu gorko izruguje cijela zemlja i zbog kojeg je jedino mogući krivac bez stida tužio sudu gradonačelnika Mirka Dusparu, jer je prijavio „nepoznatog počinitelja, premijer pak Plenković bešćutno kaže da je DORH utvrdio kako nitko nije kriv za kontaminiranje ugljikovodicima lokalnog vodovoda, a on – vjeruje DORH-u. Njegov ministar zaštite okoliša i energetike Tomislav Čorić – bez ikakvog srama pred obitelji, rodbinom, prijateljima, 90.000 oštećenih građana, koji su tjednima pili vodu iz cisterni ili je kupovali u prodavaonicama, te pred cijelom zemljom!? – nabusito je, s iritantnim smiješkom izjavio novinarima da se „zagađenje dogodilo slučajno“, a on „ne zna ni jedan način kako se slučajnost može spriječiti“. Uistinu treba imati obraz kao džon ili biti slučaj za psihijatrijsko promatranje, pa izvaliti takvu budalaštinu. Istodobno se i „domoljubno“ naslikavati s rukom na šupljem organu. Voli Hrvatsku i odgovoran je građanima!? Sic transit.

I takvi ljudi danas vode sve Bjedniju Našu, koja od lude crveno-bijele nogometne kvadratičnosti ne vidi dalje od nosa. Jer, ono što se ne može preko noći, eto, ne može se ni – preko dana. Ima li Hrvatska šanse? Nema s takvima, kakve politički infantilno favorizira u najboljem slučaju svaki drugi izašli pred biračke kutije.

Samo tri dana nakon što su „vatreni“ preuzeli nogometno srebro na onoj kišurini u Moskvi, objavljena je vijest – vidi timinga: usred općenarodnog ludila, kad ni Brođani ne znaju gdje im je glava, a gdje rep pred svojim

Blago rečeno, neobična storija

Mandžukićem! – da je „Županijsko državno odvjetništvo u Slavonskom Brodu odbacilo kaznenu prijavu protiv nepoznatog počinitelja zbog curenja naftnih derivata iz produktovoda, koji je za potrebe prenamjene (plinovod za rafineriju u Bosanskom Brodu, op. M.V.) ispitivala tvrtka Crodux“. A vlasnik tvrtke Crodux, hrvatski je šeik Ivan Čermak, umirovljeni general HV-a i žalbeno oslobođen krivnje za ratni zločin haaški uznik, danas pravi nacionalni heroj Domovinskog rata. Baš kao i njegovi suoptuženici za ista nedjela, pa nakon godina i godina iza rešetaka u Sheveningenu pušteni na slobodu – umirovljeni generali Ante Gotovina i Mladen Markač. „Normalno je“, zar ne, da Čermak i njegov Crodux „nemaju blage veze“ s neopreznim trovanjem 90.000 Brođana koji, jelte, niti su bili u Haagu za ‘našu stvar’, nisu „zaslužni za hrvatsku slobodu i sve što danas imamo“ niti su vlasnici kompanije što vrti milijarde u businessu s Rusima.

Ni u toj blago je reći neobičnoj storiji ne da se ništa promijeniti, zasad, ni preko noći niti preko dana. Da komedija bude veća, „Županijsko državno odvjetništvo odbacilo je i sumnju u kaznenu odgovornost osoba koje su sudjelovale u procesu uzorkovanja vode i ispitivanja njezine kakvoće. Tijekom istrage na terenu policija je izuzela brojne uzorke tla i vode koji su analizirani u Centru za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja ‘Ivan Vučetić’ u Zagrebu, u uzorcima vode nađeni su tragovi komponenti teških naftnih frakcija, u koje spadaju motorna ulja, parafini, sredstva za podmazivanje i drugo, te se u nalazu zaključuje kako je vjerojatno da je do onečišćenja uzoraka vode došlo slučajno“. Pa ne može onda ekološki ministar Čorić valjda biti pametniji od službenog nalaza institucije koja radi svoj posao!?

Pametnom dosta, kažu u onoj tv-reklai za namještaj. Poštenom građaninu, koji sizifovski trpi da ga veslaju oni što ne mogu preko noći, a ne znaju i ne žele preko dana, jednostavno se stropošta roleta guste noći preko organa vida i u takvoj pravnoj državi, dok mu ne dođe iz guzice u glavu, morat će čekati da mu – svane. A ne može svanuti, uvjeravaju ti što spuštaju rolete – preko noći. Ma lažu, debelo lažu i znaju da lažu. Baš kao što zagrebački suci znaju da debelo laže „hodajući mrtvac“ (kako ga ironizira ugledni Ante Tomić), koji propisno ušahovničen puca od zdravlja, skače i slavi na ruskim tribinama, a dan-dva kasnije izigrava pred pravosuđem u domovini teškog bolesnika i jedva pokretnog nedužnika. Zna hrvatska pravda da „nedužnik“ laže, ali mu svejedno ništa neće. Kako bi preko noći, kad ne želi – preko dana?