Aleš Debeljak: Jednakost u zdravlju

Povezani članci

• Heni Erceg: Građanski preodgoj
• Od nameta nema selameta
• Srećna nam Nova 1389.
• UZBRDICE/NIZBRDICE Ljubo R. Weiss: Papa Franjo na pupku svijeta (II)
• Stjepan Mesić: Biti oportunisti, ili biti antifašisti
• »Šta je učinio Bog«

Slika prva: bilo je krajem februara 1979.

Na judo turniru u njemačkom gradu Koblenzu takmičio sam se za ljubljansku Olimpiju. Za sobom sam imao osvojene naslove republičkog prvaka i srebrenu medalju sa državnog prvenstva za mlađe omladince, trenirao sam ozbiljno svaki dan. Nakon gimnazijske mature namjeravao sam se upisati na visoku školu za sport i nastaviti sportsku karijeru zdravog tijela.

Piše: Aleš Debeljak

Prevela i prilagodila: Nada Zdravič

Obrnulo se u drugačijem pravcu. U polufinalu sam – kao nebrojeno puta do tada – rutinski izveo bočno bacanje koshi guruma, nato sam – kao nebrojeno puta do tada – pao pola na pod i pola na protivnika. Za odgovarajuće izveden potez sudija mi je dodijelio wazari. Ponekad bih tim bacanjem, koje je neka vrsta osobnog specijaliteta, zaradio ippon, puni poen i kraj borbe, ponekad wazari, pola poena i znatnu prednost. A tu se rutina neočekivano završila. Nikada, ali zaista nikada prije u životu me nije tako zaboljelo – oštro i brzo, zatim tupo i ustrajno. Ostao sam ležati zgrčen u drhtureći zamotuljak.

Još iste večeri smo otputovali kući. Nakon dugog putovanja, koje sam odremao u bolovima, grizući usnice i zamagljenog pogleda, završio sam na ljubljanskoj poliklinici, odakle su me brzo premjestili na osmi sprat Kliničkog centra. Budio sam se sa pogledom na drvored ljubljanske tvrđave, sažaljevao sam samog sebe, sanjario i razmišljao o životu bez judoa. Sa operacijom lijevog bubrega stigao je kraj moje sportske karijere. Umjesto na »difu«, kako smo zvali školu gdje se proučavao sport, pristao sam na Filozofski fakultet u traženju zdravog duha.

S vremenom sam se otarasio osjećaja da mi nešto nedostaje, ali nikada nisam zaboravio olakšanje koje je sazrjelo iz osjećaja da sam u vrijeme liječenja bio u dobrim rukama ljudi u bijelom. Nisam zaboravio ni na zahvalnost koja je nikla iz saznanja da su se liječnici za mene pobrinuli stručno, uljudno i besplatno.

Slika druga: bilo je pred kraj oktobra 1988.

Pred ambulantnom sveučilišta Syracuse u državi New York, na pola puta između Manhattena i Montreala, sklanjao sam pogled od neonskih svjetala ulaza, žmirkao kroz prskanje kišnih kapi i buljio u Jaceka, prijatelja Poljaka i kolegu studenta na doktorskom programu društvene teorije.

Vratio se sa liječničkog pregleda. Začuđenost, zgroženost i nevjerica su se iz njegovih očiju selile u moje. A još to isto dopodne smo bili u drugačijoj koži kad smo u momčadi humanista razigrano udarali loptu na redovitoj subotnjoj nogometnoj utakmici na njegovanom igralištu uz Euclid Avenue. Uspijevalo nam je dosta dobro sve dok nije, nakon što je u sjajnom prodoru po lijevom krilu, grubi branilac dotrčao pred gol ekipe tehničara i srušio Jaceka. Jedanaesterac je pucao neko drugi, prijatelja su odnijeli na nosilima. Imao je tešku povredu koljena. Odmah je osjetio da je to kraj njegovog nogometa. Spoznaja da bi uprkos obaveznom osiguranju za operaciju morao platiti 15 hiljada dolara, u njegov mozak je prodirala tek polako.

Već sljedećeg dana Jacek je odletio kući. Umjesto u privatnoj američkoj bolnici, gdje bi za plaćanje računa bio prisiljen posuditi novac, operaciju koljena su obavili kirurzi u javnoj klinici u Varšavi. Za to nije trebao zavlačiti ruku u džep, račune je platio poljski zavod za zdravstveno osiguranje.

Jacek se na campus vratio tek sljedeće akademske godine. Nogomet više nije igrao, pridružio nam se u večernjim raspravama u omiljnoj krčmi Old Grove, gdje su posluživali blues i pivo. U razgovoru je došla na red i njegova povreda, a s time i poređenja između zdravstvenih sustava i država. Uvijek ponovno, bez obzira na različita vrata kroz koja smo ulazili u zapaljivu raspravu, na svjetlo dana je dolazila ista granica: Europljani na jednu, a Amerikanci na drugu stranu.

Bez obzira na to jesmo li mi europski student došli u Ameriku iz zapadnog kapitalističkog ili istočnog komunističkog dijela Europe, sa sobom smo nosili iskustva života u socijalnoj državi. Našim američkim kolegama se skrbniška uloga države činila ili praktično besmislena ili ideološki opasna. Zagovarali su slobodu pojedinca, koju navodno može ostvariti čovjek kao privatni poduzetnik samo na tržistu nudeći i prodajući sve što ima – spretnosti i znanja, radnu snagu i kreativan mozak. Nije ih (bilo) briga za autoputeve pune rupa, rasklimatane mostove i za skromnu uličnu rasvjetu, za zajedničke infrastrukturne stvari, samo da se ne plaćaju visoke poreze. Neka propadne zajedničko i javno, ionako je privatno u svakom pogledu bolje.

Od očaja naspram nedovoljne društvene solidarnosti mi Europljani smo si čupali kosu, Amerikanci su cinično odgovarali: sam sebi pomozi. Upravo u tim davnim transatlantskim raspravama iskristalizirala mi se iznenađujuća spoznaja.

Biti Europljanin ne znači biti član samo jednog od mnogih naroda starog kontinenta. Biti Europljanin znači poznavati razliku između finansijske vrijednosti i ljudskih vrjednota.

Biti Europljanin znači razumjeti socijalnu državu kao nužan uvjet za dobar život. Socijalna država kao politički model predstavlja plemeniti pokušaj u kojem organizirana vlast štiti i poboljšava imovinski i zajednički položaj stanovnika. Podlogu za nastanak takvog modela je osiguralo uvjerenje da se tržišnim silnicama ne smiju prepustiti sve dimenzije ljudskog života. Djelovanje tržišta treba usmjeriti i preoblikovati tako da bude u korist svima radno sposobnim stanovnicima. Nakon Drugog svjetskog rata model se proširio i na one koji iz različitih razloga nemaju zaposlenje.

Začeci socijalne države potiču iz konzervativnih reformi njemačkog kancelara Otta von Bismarka kojima je osamdesetih godina uveo državne mirovine, osiguranje u slučaju nesreće i zdravstvenu zaštitu. Njegova ideja je proistekla iz posebne povjesne situacije u Njemačkoj u kojoj je namjeravao pridobiti podršku radničke klase, a istovremeno spriječiti masovno iseljavanje preko oceana. U Americi su radnici mogli zaraditi više, ali nisu imali državnu skrb, na raspolaganju su imali samo vrlo skromne mreže osiguranja u obliku privatnih dobrotvornih ustanova.

Ostale europske države su ubrzo krenule za njemačkim primjerom. Kopirale su i prilagodile model koji je pridobio visoki stupanj javne vjerodostojnosti nakon Prvog svjetskog rata, posebno u socijalnoj krizi i velikoj depresiji tridesetih godina. Nakon Drugog svjetskog rata pobjednički saveznici su u svojim državama razvijali i jačali politiku koja se oslanjala na demokraciju, kapitalizami socijalnu državu. Glavni uzrok uključenja socijalne države u arhitekturu vlasti najvjerojatnije treba tražiti u samom opstanku komunističkih režima koji su na istočnoj strani željezne zavjese razvijali alternativni model sa pozamašnom mjerom skrbi za građane (i kontrolom nad njima).

Osamdesetih godina, još prije propasti komunističkih režima, politička ekonomija zapadnog svijeta počela je nametati zamisli tržišnog fundamentalizma kojeg je u Americi zagovarao predsjednik Ronald Reagan. U Europi mu je slijedila britanska premijerka Margaret Thacher sa predstavom o društvu koje ne postoji, jer navodno postoje još samo pojedinci. I svako sam sebi pomaže.

Plodovi takvih rušilačkih zamisli utrli su put pobjedničkom globalnom tržištu kojeg nam nakon kraja komunizma bezobzirno nameću kao posljednju mjeru svih stvari i ljudi. To je igra bez rukavica, takmičenje golih šaka. Od demokracije, blagostanja i kapitalizma ostao je još samo kapitalizam.

Da li si zaista želimo društvo u kojem će pravo na zdravstvenu zaštitu biti rezervirano samo za one koji je mogu platiti? Sasvim sigurno ne.

Sa te tačke gledišta sam bio uvjereni Europljanin kako juče, u vrijeme hladnog rata, kao što sam uvjereni Europljanin danas, u vrijeme vruće krize. Zašto? Zato što vjerujem da je socijalna država nužna za ostvarenje ljudskog dostojanstva. Ljudsko dostojanstvo pripada svakome, a ne – na primjer – samo onima koji imaju određenu starost, spol, narodnost, koji imaju službu, status ili zanimanje.

Ako smo mi ljudi po nečemu zaista jednaki, onda je to po pravu na ljudsko dostojanstvo. Pravo na dostojanstvo je temeljno ljudsko pravo. Samo vjera u temeljnu ljudsku jednakost od nas čini ljude. Bez te vjere bismo skrenuli u barbarstvo, rekao je precizno poljsko-američki filozof Leszek Kolakowski u knjizi Mini predavanje o maksi stvarima.

U ime temeljne ljudske jednakosti moderna socijalna država tako uključuje sve građane, od djece do zaposlenih i umirovljenika, od bolesnih do nezaposlenih. Za usluge socijalne države osjećamo da su potrebne, jer predstavljaju otjelotvorenje zajedničkog dobra. Sa tog stanovišta jasno primijećujemo da socijalnu državu podržava ona vlast koja je svjesna da cilj politike nije povećavanje dobitka, nego povećavanje kvaliteta života. Moguće ograničavanje i narušavanje, a kamoli tek ukidanje socijalne države, ne bi imali samo kratkoročne učinke, koje mjerimo uštedom u državnom proračunu, nego bi imali i dugoročne posljedice, koje mjerimo bolesnim tijelima pojedinaca i bolesnim duhom društva.

Slika treća: bilo je pred kraj juna 2013.

Mi stanovnici prijestolnice i drugih slovenačkih krajeva smo se u hiljadama okupili na zelenim površinama Kongresnog trga u Ljubljani. Na dan državnosti smo došli na protest u ime podrške javnom zdravstvu i protiv korupcije. Mnogi su za protest obukli kanarinac žute majice sa natpisom “Pokret za očuvanje i poboljšanje javnog zdravstva”

Nismo ih nosili svi. A i mi također, koji nismo bili obučeni u žuto, dijelimo uvjerenje pobunjenika da samo vlast, koja zajedničko dobro štiti od privatizacije, održava ga i odgovorno povećava, istinski brine za materijalnu i duhovnu baštinu. Ona nije namijenjena samo suvremenicima, nego i onima koji će doći nakon nas.

Protestirali smo dakle protiv vizije društva u kojem bolesnika strefi kap tek kad dobije račun za liječenje.

Delo – Sobotna priloga, 29. juni 2013