Aleš Debeljak: LABORATORIJ SMISLA

Autor 10.3.2012. u 12:14

Aleš Debeljak:  LABORATORIJ SMISLA

Pod krinkom krize stiže kontrola kreativnosti. 


Prije dvadeset godina su nas vođe uvjeravale da je samostalna slovenačka država potrebna zato jer čovjeku u jugoslavenskoj federaciji navodno nije bilo moguće punokrvno ‘biti’. Danas nam vođe, a posebno upravo uspostavljena vlada premiera Janeza Ivana Janše, žure ustvrditi da je važno što više ‘imati’. Prije dvadeset godina živjela je nada da će se slovenački čovjek srećno promijeniti i da će se roditi slovenački državljanin, informirani i kritički pojedinac, koji se zanima za zajedničke stvari. Danas je nesretna preobrazba vidljiva golim okom: državljanina je skoro u potpunosti izgurao potrošač kojeg zanimaju osobne stvari. 

Društveni sporovi i političke rasprave odvijale su se u državi obilježenoj komunističkom ideologijom. Svi komunistički režimi su se temeljili na svetom Tekstu, na temeljnom aktu. Nije čudo da su izrazito privilegirali kulturnu sferu općenito, a književnu još i posebno. I u Jugoslaviji, zemlji ‘negdje između’, između slobodnog tržišta kapitalizma i planskog gospodarstva komunizma, pisci su imali i te kako značajnu ulogu. To važi za sve istočnoeuropske narode koji svoju nacionalnu svijest oblikuju u romantičnom XIX stoljeću, a to još posebno važi za Slovence, koji su se kao poseban i od susjeda različit narod, doslovno utemeljili u tekstu kulture (Brižinski spomenici, Trubar, Prešeren, Cankar), jer tekst političke državnosti jednostavno nije postojao. 

Prije dvadeset godina su pisci i drugi proizvođači smisla ili oni koji se bave kulturom bitno doprinosili uspostavljanju samostalne slovenačke države upravo zato jer su vjerovali u razliku između ‘biti’ i ‘imati’. Njihovi napori su bili usmjereni ka nastojanjima da se odškrine željezni obruč komunističkog režima. Kritičke debate o stvarima od javnog interesa su se odvijale (ne mirno, nego pod političkim pritiscima i kontra-kritikom) u studentskim, omladinskim i ‘ozbiljnim’ publikacijama u kojima je književna kritika išla ruku pod ruku sa sociološkom raspravom, lirska pjesma   sa studijskim intervjuima i okruglim stolovima. Bez obzira na to kako su se između sebe pojavni oblici debate razlikovali, imale su zajednički imenitelj: više ili manje obilato ih je finansiralo ondašnje slovenačko ministarstvo za kulturu. 

Kultura je naime  laboratorij smisla u kojem se kratkoročni učinci i upotrebljiva rješenja traže jednako tako žarko kao slijepe ulice i prazni rukavci te dugoročna i nepredvidiva istraživanja. Kultura ostvaruje raznolike smisle za raznolike ukuse i potrebe, u najvišim pozicijama –  umjetnost – svjedoči o svom vremenu i istovremeno ga vizionarski prevazilazi. Kultura dakle predstavlja simboličnu cjelovitost ljudskog iskustva koje za Slovence uključuje jednako muzej starih lokomotiva, koji se sam po sebi podrazumijeva kao i teatar, operu i balet, plesnu tradiciju seljaka iz Bele Krajine i album s hardcore punkom iz mariborskog predgrađa, roman Drage Janjčara i lezbijske eseje Nataše Velikonja; kultura uključuje elitno i ono butik, popularno i ozloglašeno. S tog vidika je očito da kultura bez alternativnih festivala nije ništa drugo nego bistroumni besmisao – laboratorij bez istraživanja. 

Ključnu ulogu kulture kao laboratorija u kojem se traže maštovita rješenja i smjelo pomjeraju granice znanog i  dozvoljenog, u otporu protiv nelegitimne komunističke vlasti u razdoblju prije 1991. uočila je i uzimala u obzir, a često i iskorištavala, upravo tadašnja demokratska opozicija.  Iz njenih redova su regrutovani mnogi političari samostalne Slovenije, uključujući i Janeza Ivana Janšu, koji od veljače 2012. vodi novu slovenačku vladu. Jedna od prvih i drakonskih mjera ove vlade je bilo  i ukidanje samostalnog ministarstva za kulturu. Mjera je bila usvojena sa oholim cinizmom ljudi na vlasti, naime bez ikakvog konsultiranja sa stvaraocima i korisnicima kulturnih plodova. 

Poruka ove mjere je neupitna: kultura kao samostalna proizvoditeljica smisla i ona koja povezuje zajednički život  nam ne treba. Zašto? Jer treba štedjeti, glasi odgovor vlade. A štednja u kulturnom sektoru koji iz državnog proračuna ‘popije’ samo dva posto, je samozavaravanje. Pod krinkom krize stiže kontrola kreativnosti. 

Upravo plodovi kulturne kreativnosti mogu biti neprijatni za vlast, jer sadrže prerađene i izmišljene zabrane o doživljajima zajednice i pojedinaca. Traže istinu o društvenom životu, kritiziraju moralne običaje i vrjednuju estetske slike o samoći duše, a istovremeno svjedoče o čustvenoj nužnosti drugog. Čudnom ljepotom sentimenta i drhtećeg bola u skrivenim kutovima ljudskog srca sposobni su razotkriti ‘nadu i strah’. 

Koliko drugačije od političke vlasti! Vlast voli upotrebu straha i krhanje nade. A upotreba straha za zaštitu vladajućih interesa bila je povjesno  učinkovita posebno u vremenima krize, dakle i u naše vrijeme. Očito i u našem prostoru.

Zato takvim mjerama kao što je ukidanje samostalnog Ministarstva za kulturu jednostavno treba reći: Hvala, ne, hvala!

 Mladina

Sa slovenačkog prevela Nada Zdravič

Autor 10.3.2012. u 12:14

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija