Aleš Debeljak: Negdje između

Autor/ica 18.1.2012. u 11:40

Povezani članci

Bio je vreli avgust 1982. Sjedio sam na širokom sjedištu prikoličara Scania, s moje lijeve šofer, s moje desne moja djevojka. Meni i Mojci je autostoperski dignut palac donio tricu, na rubu ceste, nekih pedeset kilometara južno od Sofije, nakon što smo od Ljubljane do bugarske prijestolnice putovali dva dana. Prijevoz nam je ponudio vozač tovarnog kamiona, koji je konzerve sa povrćem vozio direktno u Istanbul. I nas dvoje smo htjeli tamo.

Za vrijeme duge vožnje nismo uspjeli uvjeriti prema nama ljubaznog debeljka za volanom da čovjek može ići u Istanbul i na godišnji odmor. Odmahivao je glavom i mrmljao nešto o suludim slavenskim rođacima pod Alpama, umuknuo i zadnji sat vozio u lagodnoj tišini. Zvjerinu je konačno zaustavio na Londra Kampu, ogromnom parkiralištu tik pred europskim dijelom grada. Širokim pokretom i obezvrjeđujućim osmijehom nam je ponudio panoramu grada: „Eto Istanbula, eto ciganije!“

Predrasude najteže umiru. U Londra Kampu se u tom trenutku vjerojatno zadržavalo više od samo pregršt ljudi, koji su dijelili prijezir prema svemu turskom, muslimanskom, azijskom, dakle prema svemu stranom „nama Europejcima“, sa tog vidika smo mi Slovenci povjesno bili i ostali Europejci. Londra Kamp je veliki prostor na visoravni uz magistralnu cestu, a odlikuje se površinama sa rupama po kojima su zbrdazdola parkirane velike cestovne lađe sa registracijskim tablicama brojnih europskih zemalja. Ispred kamiona ili pored njihovih dugačkih platnenih bokova na malim tronožcima sjedjeli su šoferi. Pušili su, brbljali i vjerojatno zasluženo ljenčarili.

A ja sam drhtao, mada mi je bilo vruće: stajao sam tamo kao ukopan, zurio sam u grad poda mnom, u kraljicu gradova, Bizantiju, Konstantinopolj, Istanbul, Carigrad, za srednjevjekovne stanovnike samo Grad, preko palače Dolmabahče zurio sam prema Üskudaru, pristaništu na azijskoj obali Bosfora i preko ispušnih plinova što su treperili visoko nad ovalnim trgom Taksim, iščuđavao se bliskoj daljini, gdje je šest minareta, elegantnih kao olovka, kipilo u nebo uz Plavu džamiju, da bih konačno razabrao obrise Svete Sofije, najveličanstvenije crkve istočnog kršćanstva, zurio sam dole u grad na dvjema kontinentima, između Istoka i Zapada, negdje između.

Predstave iz književne domovine i pročitanih pripovijedaka ostale su mi pred unutarnjim očima i sa slikama grada preda mnom slivale se u čudno lijep palimpsest. Vidim zadimljene taverne u kojima se okupljaju mornari i zanatlije, vojnici i drugi prostaci, vidim raskošne dvorske prostorije u kojima spletkare skorojevićke plemkinje i nagizdani oficiri, vidim hipodrom i divlje trke konjskih zaprega, vidim čvrste krotitelje medvjeda i gipke plesačice kako u vrijeme predaha između trka zabavljaju masu što urliče, vidim ulaštene šljemove stražara i lelujave sjene evnuha kako izmiču za uglom hodnika, vidim Bizantiju, kako ju je vidio Istok.

Iztok je mladi slavenski junak iz knjige „Pod slobodnim suncem“. Tu „povest davnih dedov“ je Franc Saleški Finžgar 1906. i 1907. objavljivao kao podlist u časopisu ‘Dom i svijet’, a pet godina kasnije izašla je kao samostalna knjiga. I u brojnim izdanjima. Postala je prva popularna povjesna knjiga među Slovencima. „Pod slobodnim suncem“ je epsko djelo, napisano jasno i razumljivo, iako u uzvišenom stilu, koje ima izričito nacionalističku namjenu: pričom o junačkim slavenskim precima okrijepiti svijest o posebnom skupinskom identitetu koji se u vrijeme nastanka pripovijesti uistinu suočavao sa prijetećim apetitima germanizacije.

Iztok je sin vođe Slavena, neustrašiv i spretan borac, koji u sukobima sa odredima bizantijskog carstva trijezne glave spoznaje da mora naučiti neprijateljske vojne vještine, ako hoće zaštititi svoju zajednicu. Zato odputuje u Bizantiju da bi na licu mjesta naučio čega su se bojali mnogobrojni narodi po Maloj Aziji i na Balkanu. U gradu se sjajno snalazi i brzo ovlada dvorom i ulicom. Na hipodromu postane čuven po svom vještom rukovanju lukom i strijelom, a u društvenim rubrikama po košari koju je dao cesarici Teodori (to znači: ona mu se nudila, a on ju je odbio!), otjelotvorenju uspjeha – od prostitutke do despotice.

U vrijeme „povesti davnih dedova“ Bizantija je bila velika prijestolnica. Helenistička kultura i pravoslavlje su bili potporni stubovi istočnog rimskog carstva. Trajalo je hiljadu godina.

U grčkim narodnim pričama je utorak i dan danas poznat po lošem glasu. Baš u utorak 29. maja 1453. je naime nastupio kraj srednjevjekovne grčke države. Nakon četrdeset dana neprestalnog pucanja debele su zidine popustile. Pod komandom sultana Mehmeda Drugog u grad su upali otomanski odredi. To je bila prijelomnica u povijesti ratovanja: dinamit može srušiti i najjače zidove. Doba vitezova u željeznim oklopima, koji brane kamenu tvrđavu, nepovratno je završeno. Doba bizantijskog carstva također.

Dvadesetjednogodišnji sultan, ne bez razloga Osvajač, najbranjeniji je grad u tadašnjoj Europi napao u suprotnosti sa savjetima svojih iskušenih generala, vojnicima za krađu po pobijeđenom gradu nije dozvolio tri uobičajena, nego samo jedan dan. Spriječio je vandaliziranje i rušenje crkve Svete Sofije, iako je dao da je posvete u islam. Harmonični oblik kupole je kasnije postao podsticajni ugled za najslavnijeg otomanskog arhitektu Sinana, koji je planirao tipske džamije za cijelo carstvo.

Otomansko carstvo se na vrhuncu moći rasprostiralo na tri kontinenta. U bliskoj Budimpešti su sultanovi namjesnici vladali dobrih stotinu pedeset godina, odredi „božje sjene na zemlji“ su dva puta zauzimali Beč, a onda su Otomani na početku XX. stoljeća postali „bolesnik Europe“. Carstvo je preživjelo do kraja prvog rata. Iz njegovih je ruševina izrasla moderna Turska.

Mladi oficir Mustafa Kemal, koji se istakao već u borbama sa grčkim okupacionim snagama u Maloj Aziji i septembra 1922. ukoračivši u Izmir završio rat za tursku neovisnost, bio je vođa nacionalističkog pokreta. Godinu dana kasnije je uspostavio Tursku kao neovisnu i međunarodno priznatu republiku i postao njen prvi predsjednik. Vodio ju je u skladu sa modernim zapadnim načelima: sekularnoj nacionalnoj državi je trebala snažna vojska, autoritativni red i kult osobe.

Vojska, koja je izvela brojne državne udare, poštivanje Ustava je osiguravala borbom protiv komunista i islamista, a pri tome je obilato primijenjivala dugogodišnje zatvorske kazne, mučenja i ubistva. Turska je nakon Drugog svjetskog rata sa još većom željom pogledala na Zapad, Europu i Ameriku. U vanjskoj politici nije propustila prigodu pokazati kako žarko želi pristupiti zapadnim klubovima. Tako je 1949. godine pomogla ustanoviti Vijeće Europe, prvu transnacionalnu europsku organizaciju nakon Drugog svjetskog rata, a već 1952. godine se učlanila u NATO. Od 1987. je i kandidat za članstvo u Savezu koji se tada nazivao Europska gospodarska zajednica, a danas se odaziva na ime Europska unija.

Od 75 milijuna suvremenih Turaka čak 96 posto su muslimani. Ustavom priznate manjine su Židovi, Grci i Armeni, dok Kurdi, koje turski nacionalizam smatra „planinskim Turcima“, predstavljaju dobrih 15 posto stanovništva, od kojih se manji dio – okupljen oko kurdske radničke partije – od 1984. naoružanom gerilom bori protiv političke diskriminacije.

Europa kao cilj – to je bila glavna ideja vodilja turske vanjske politike, kako ju je utemeljio prvi predsjednik. Turski karizmatični premijer Redep Tayyip Recep, koji je juna 2011., nakon što je po treći put demokratski izabran na četvorogodišnji mandat, sakupio više moći nego ju je ikada imao ijedan političar nakon Atatürka, držao se te ideje vodilje. Da bi se približio članstvu u EU, sa svojom strankom „islamske demokracije“ načinio je značajne korake za slobodno gospodarstvo, medije i kulturu, iako je kao vjernik, koji se moli svaki dan, i olabavio pravila za nošenje marame, a istovremeno je na sudovima i u druge važne ustanove postavio svoje pobožne istomišljenike. U glasovima vodećih europskih državnika, posebno iz Francuske i Njemačke, naletio je na već čuveno: sumnja i strah, možda čak prijezir.

„Turska je previše muslimanska i previše velika, da bi bila članica Europske unije“, tako bi bilo moguće sažeti europske zadržke. U njima odzvanja predrasuda mog bugarskog šofera iz Londra Kampa.

Ne bi me čudilo ako je njima u Turskoj od njih već puna kapa. Turska na kraju krajeva uživa ugled među arapskim masama i u vlastitoj valuti bilježi neprestalni gospodarski rast. U vrijeme obilježeno arapskim proljećem i međunarodnom kreditnom krizom, možda će konačno prihvatiti činjenicu da predstavlja jedinstvenog posrednika ili most između Zapada i Istoka. Najveća dragocjenost Turske je tačno u tome, da živi negdje između.