Algebarski izrazi u životu djece „svih“ nacionalnosti u KS

Povezani članci

• Zlatko Jelisavac: Volja za moć
• “Izazovi samoregulacije medija i online novinarstva”
• Dennis Gratz: Željko Komšić je patriota, a Dragan Čović neprijatelj Bosne i Hercegovine
• Lucić: Taši taši tanana, bjež’te, djeco s manama!
• Religije su instrument, a ne uzrok ratova
• Miši Mariću nagrada za životno djelo u okviru manifestacije Dani Skendera Kulenovića

Foto: wsj

„Glupost je nemoguće dokazati jer je ona proces a ne akt!“, Alija Isaković

Dođoh jučer s posla i prvo što zatekoh na stolu je Anketni listić, koji je svake školske godine aktualan i prisutan na trpezarijskom stolu, bacih pogled i odmaknuh ga od sebe. Kći me zbunjeno pogleda i reče:

– Mama, to moraš popuniti da ponesem sutra u školu. Znaš, to ti je…

–  Znam!, prekidoh je u pola rečenice ljutito jer mi se mislima odmotao sav jad i čemer Emira Suljagića, nekadašnjeg ministra koji je pokušao civilizirati makar djecu kad već nije mogao nas matore,  – pročitala sam danas na internetu o čemu se radi!

– I, šta kažeš ti?

– Ništa. Odlučuješ sama kao i dosad! Ja ću popuniti listić onako kako ti odlučiš!

Naravno, riječ je o novom, alternativnom, nastavnom predmetu koji će djeci umjesto dosadašnjih predmeta Vjeronauka i Društvo, kultura religija, ponuditi nove sadržaje za koje pročitah na radiosarajevo.ba da je zapravo riječ o pripremama za stvarni život jer se sam predmet bavi reproduktivnim zdravljem, drogama, prevencijom nasilja…

Meni osobno, ideja je fantastična, treba djecu pripremiti za stvarni život što jest-jest jer roditelji današnje djece najmanje vremena imaju za odgoj i rad sa svojim potomcima. Dva su razloga, jedan je nenormalno radno vrijeme i narušene životne vrijednosti vremena u kojemu živimo, a drugi je, da je veliki procenat roditelja nezaposlen i u lovu na bilo kakav izvor zarade, u svim svojim nedaćama i frustracijama nema nerava da se bavi odgojem. Tako su djeca ostavljena odgojno-obrazovnim ustanovama pola radnog dana, a ostatak vremena su u internet virtualnom svijetu koji je „manje zlo“ od druženja ispred zgrade jer nikad ne znaš koja će budala zalampati, pogotovo u naseljima u Novom Gradu, rafalom iz nekih od vatrenih oružja. Naravno, privilegija je i bavljenje sportom jer za takvo što su opet neophodni financijski izdaci, pa ako poželiš da tvoje dijete ne provodi previše vremena u virtualnom svijetu, i odlučiš se za neku vannastavnu aktivnost tipa: dodatna nastava nekog stranog jezika, plivanje, odbojka, rukomet (tenis ni da ne spominjem), znači sve one aktivnosti koje bi od djeteta izgradile čovjeka, danas podliježu bar codu i fiskalnom računu. Ne spominjem balet, niti muzičko obrazovanje jer to je odvajkada bila privilegija.

Tako će naša djeca imati priliku da se pripreme za stvarni život  teorijski, a što će to ostati samo na teorijskom znanju, kome je to danas važno?! Ko se uopće danas bavi temom budućnosti naše djece koja žive u vremenu huliganstva, droga, prostitucije, second hand mode, pink televizije, umotanih teta i čika sa skraćenim nogavicama, obezvrijeđenosti znanja i nauke, …? Što reče, nekada davno moja nekadašnja profesorica, a tadašnja radna kolegica meni: Nisu to, mila moja generacije kakvi ste vi bili! Danas roditelji dolaze u školu i lažu za svoju djecu! Nema tu odgoja, a ni budućnosti, zato se ne daji previše!“

Dok pripremih večeru, i provrtih se kuhinjom, moja kći za stolom otpuhuje, piše, briše, računa…

– Šta to sad radiš?, upitah je,

– Matematiku, vježbam algebarske izraze sa razlomcima, a muka mi je…

– Znaš da se ne volim ponavljati mila, ali matematika se uči iz knjige, a ne vidim udžbenik na stolu?!, opet ja sa svojom pedagoškom crtom,

– Mama, mjesec i po ćemo raditi oblast Algebarske izraze bez udžbenika jer su napravili propust i tu oblast nisu uopće uvrstili u udžbenik za 9 razred!!!

Osvrnuh se po kuhinji, uzeh iz police udžbenik, autor matematike za 9 razred OS Šefket Arslanagić, stari profesor sa debelom biografijom naučnih radova iz te oblasti…

„Zapamtite, ovaj rat je pobrisao i u prah samlio sve što je bilo naše, pojedinačno i zajedničko, i ništa više neće biti onakvo kakvim bijaše. Niti onakvim kakvim zamišljamo da je bilo.“, Alija Isaković, Antologija zla (1994.)

Zašto uzeh citate Alije Isakovića, možda zato što nisam sigurna je li nam Alija Isaković mogao promijeniti, tada kada je bio jedan od režisera današnjice, ovaj ambis od društva u kojemu ne znamo ni ko smo, ni što smo, a kamoli kuda idemo, dok nam medijski ne isperu i ovo malo mozga što nam je ostalo!