ALMIN KAPLAN: DUH IZ MOČVARE

Autor 18.9.2011. u 10:47

ALMIN KAPLAN: DUH IZ MOČVARE

 

Bilo je to negdje oko pola sata prije ponoći. Stajao sam na raskrsnici i čekao da naiđe neko poznat i poveze me kući. Noć je bila mirna, ugodno svježa. Jedino što je prkosilo tišini bila je tek nadošla rijeka. Jedan pas je nekoliko puta prelazio ulicu ne obazirući se na semafore, ne zato što je životinja i ne razumije semafore, čak naprotiv, bio je svjetan da auta uopšte ne voze kolovozom.

Bez ikakvog nagovještaja, odjednom je s rijeke puhnuo  nekakav vjetar i nekoliko puta snažno mlatnuo limom na zgradi nekadašnje robne kuće. U tom vjetru je bilo nečeg haotičnog i onaj pas je nestao bez traga podvivši rep. Vjetar je ubrzo zamijenila energija od koje sam osjetio kako mi raste pritisak  u srednjem lijevom uhu,  što je u glavi izazivalo osjećaj praznine. Pored energije koju sam osjećao šestim čulom, u ušima se zametnu zvuk rada neke vrste motora. Kako je zvuk postajao jasniji, shvatio sam da se radi o automobilskom motoru, i to marke volkswagen  pasat. U trenutku kad se auto približilo semaforima, semafor je sa crvenog prebacio na zeleno svijetlo, a da nije uopšte palio žuto. Pokušao sam vidjeti spodobu što je upravljala automobilom, ali nije išlo. U trenutku kad sam usmjerio pogled prema njemu, iščeznuo je. Jedino što sam uspio vidjeti je bio  dio njegove glave na kojoj nije bilo ni dlake.

Trenutak u kojem je auto prolazilo pored mene bio je trenutak apsolutne praznine. Sva ona praznina na koju sam se već bio navikao postala je još veća, praznija, postala je ništa. On je nestao učinivši da sve oko njega nestane. Kako je zamicao preko mosta i skretao u lijevo, ja sam se okrenuo prema džamiji i na trenutak je nisam vidio. Na mjestu gdje je samo nekoliko minuta prije stajala gradska džamija, bila je jedna velika praznina. Zatim su mi se u očima smjenjivale slike tog prostora na trenutak bez džamije, na trenutak sa džamijom. To je trajalo koliko i zvuk onog motora u mom uhu, nakon čega su se vratili  džamija,  pas i onaj stari osjećaj praznine.  Semafor je uredno mijenjao boju iz crvene najprije u žutu, pa tek onda u zelenu i noć je opet bila ugodno svježa.

Tu noć nisam mogao zaspati, bio sam uvjeren kako je to što sam vidjeo pola sata do ponoći bio duh, a sve paranormalne aktivnosti kojih sam bio svjedok, bile su njegove moći. Zadivljen njegovom sposobnostima, odlučio sam ga potražiti.

Sutri dan sam se u čaršiji raspitivao o duhu opisujući njegov automobil i ono malo glave bez kose što sam uspio vidjeti. Većina mi je ljudi nakon opisa reklo kako to nema biti ko drugi nego naš načelnik. Ja sam im pokušavao objasniti kako se tu ne radi uopšte o ljudskom biću, već o duhu. Oni su me, ipak, uputili na vrata zgrade opštine u kojoj se nalazio načelnikov ured.

Ušavši u zgradu, stepenicama sam se popeo do predsoblja u kojem me je dočekala srednjovječna sekretarica. Pogledala me je s prezirom, ispod naočala i upitala šta sam trebao. Rekao sam kako bih trebao gospodina načelnika. Ona se nasmijala i upitala me zašto. Tu sam se ja zbunio, jer nisam znao kako da joj kažem da želim provjeriti je li on moj duh. Malo sam razmislio pa joj slagao kako ga trebam zbog javne rasvjete. U mom selu planiraju javnu rasvjetu, pa sam ga mislio pitati da li bi nam kao načelnik naše opštine mogao nekako pomoći. Rekla je da to ne ide tako, već da se moram najaviti i čekati dok me ne pozovu. Pitao sam mogu li to odmah učiniti, a ona je preko volje odgovorila da mogu, samo kimnuvši glavom. Napravio sam neku vrstu zahtjeva u kojem sam tražio sastanak sa načelnikom, gdje sam kao razlog sastanka stavio „Javna rasvjeta“.

Ništa mi nije preostalo nego da čekam. Dane sam provodio razmišljajući šta bih ga to mogao zamoliti, ukoliko on stvarno bude moj duh. Na pamet mi je padalo da ga zamolim da mi pomogne u potrazi za poslom, i to ne samo meni nego i drugima. Jer kad je mogao onako proći kroz zeleno, odnosno da ne upali žuto, prebaciti sa crvenog na zeleno svjetlo semafora, onda mu ova molba neće predstavljati problem.

Ni deseti dan mi nisu ništa javljali, što mi je postajalo malo čudno, jer nisam znao da je tako teško doći do načelnika jedne tako male opštine. Odlučio sam ponovo pokušati. Kad sam ovaj put ušao u predsoblje gdje je bio stol njegove sekretarice, zatekao sam je u poslu, kažiprstom desne ruke  čačkala je  nos. Bilo mi je malo nezgodno što sam je zatekao u tom intimnom trenutku, pa sam se postiđen nakašljao. Zbunila se kad me je ugledala, mislio sam kako će joj biti neugodno, ali ona me je samo, ponovo s prezirom, pogledala i drsko odbrusila kako je načelnik na godišnjem odmoru. Pitao sam kad se vraća. Ne gledajući više u mene, samo je promumnjala kako je tek jučer otišao i da ona ne zna kada će se vratiti.

Opet sam čekao i razmišljao. Nadao sam se da je moj načelnik stvarno onaj duh, i da se radi o dobrom duhu. To bi za mnoge koje znam bio spas. Evo, recimo, Ahmo. Već godinu dana čeka da mu priključe struju, čovjek živi u mraku. Ako bih zamolio mog duha, tj. ako ga pronađem, on će samo jednom pokretom kažiprsta upaliti svjetlo u Ahminoj sijalici.

Zatim mi je padalo na pamet da ga zamolim da pješacima vrati stare trotoare, ako je moguće svakih deset metara u gradu postavi korpu za smeće, sankcioniše diskriminaciju, spoji škole, domove zdravlja, odnosno da pusti rijeku neka teče nizvodno. Svašta mi je padalo na pamet da ga zamolim.

Nakon mjesec dana sam ponovo otišao do zgrade opštine. Na ulazu u zgradu, prije nego što sam se htio popeti uza stepenice, zaustavio me je portir. Objasnio sam mu gdje sam pošao, a on mi je rekao da je sad sekretarica na odmoru i kako nema ko ugovoriti sastanak sa načelnikom. Na izlazu mi je rekao da ponovo pokušam za tri sedmice.

Ni nakon tri sedmice ga nisam uspio vidjeti. Jednom sam došao pred kraj radnog vremena, drugi put je hitno otputovao na neki vrlo važan sastanak i treći put, nakon što mi je objasnila kako se odmara u svojoj kancelariji od naporna dana, sekretarica mi je predložila da ja lijepo sve što ga imam pitati stavim na papir, pa neka mi tako i odgovori.

Tako sam i uradio. Na papir sam stavio sve sto mi je ležalo na duši, u nadi da će me moj duh razumjeti i bar neke moje želje ispuniti. Ali do dana današnjeg, a prošlo je od toga i nekoliko godina, nisam dobio nikakva odgovora. Ništa se nije promjenilo, bar ne nabolje.

Da li je moj načelnik bio duh, nikad nisam dobio priliku saznati. Mnogi dokazi su govorili kako je samo čovjek. Međutim, kako ga nikad nisam vidio, često mislim kako je, ipak, duh.

Autor 18.9.2011. u 10:47

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija