Amela među prvih 10!

Autor 10.7.2012. u 10:38

Amela među prvih 10!

Foto: Fahro Konjhodžić

2004. godine u Norveškoj se biraju najuspješniji mladi rukovodioci, koji su u ovu zemlju stigli sticajem određenih životnih okolnosti, ovdje se nastanili i stvorili uspješnu karijeru na rukovodnim mjestima. Projekat nosi naziv «Top 10». Za ovu svojevrsnu listu uspjeha se bira pet žena i pet muškaraca koji imaju ulogu lidera – rukovodioca u norveškom društvenom, radnom i kulturnom životu. Kandidati su prva generacija useljenika koji nisu rođeni u Norveškoj. Lista privlači veliku pažnju norveških medija, a finansijski je podržana i od javnog i privatnog sektora. 

Za naše prilike, ovdje u Norveškoj, je veoma značajno da se kroz sve ove godine, među deset najboljih rukovodilaca uvijek nalazio makar jedan naš predstavnik. Na ovogodišnjoj listi (za 2011.) se nalazi i ime Mostarke Amele Koluder Døvre, trenutno na mjestu direktora za inovacije u «Tine», jednom od najvećih i najpoznatijih koncerna za proizvodnju hrane, a posebno preradu mlijeka, mesa i odgovarajućih proizvoda u Norveškoj. 

Za Amelu Koluder Døvre, Dagens Næringsliv, jedna od najpoznatijih novina u oblasti privrede, piše da je «tipična za izbor deset internacionalnih žena i muškaraca koji su se posebno dobro snašli u norveškom privrednom sektoru ili u norveškom društvu generalno». 

Amela je bila rukovodilac u prestižnim firmama kao što su L`Oereal ili Jordan. Značajno je da ona ima registrovan patent za dizajn za mikrofiber kuhinjsku krpu, koja je osvojila nekoliko nagrada evropskog i svjetskog nivoa. U Norvešku je pristigla sa 19 godina, zajedno sa svojom mlađom sestrom iz tada ratom opsjednutog Mostara, a stigla je direktno iz zloglasnog logora Heliodrom. 
Sa Amelom o njezinom najnovijem uspjehu razgovaramo u kantini «Tine» koncerna u strogom centru Osla. I prisjećamo se prvog teksta u Bosankoj pošti, kada smo pisali o njenom kreiranju mikrofiber kuhinjske krpe, koja je tada osvojila niz prestižnih nagrada. 

– To je bila jedna od onih prvih stepenica u mojoj karijeri ovdje u Norveškoj, priča Amela. U kriterije na osnovu kojih se nominira za ovo priznanje, ulaze svi dosadašnji poslovni i kreativni uspjesi, pa tako i onaj koji je bio razlog moga gostovanja u vašem listu 2002. godine. Taj uspjeh, a naravno i drugi koji su slijedili, su mi omogućili da budem nominirana. 

Mene su kandidirali rukovodioci iz «Tine». Interno su tražili da se preporuče odgovarajući kandidati, tako se došlo do troje kandidata koji su išli dalje, a od tih troje, ja sam prošla. ”Tine” ima 5.500 zaposlenih, tako da su kroz taj proces i otkrili koliko ima stranaca koji učestvuju u radu ovog koncerna. «Tine» veoma drži do onoga što se naziva «mangfold» – raznovrsnost. To se ne odnosi samo na ono što mi zovemo multikulturno, već su u pitanju i druge raznovrsnosti. U izboru kandidata je veoma važno sve ono što se postiglo u karijeri, traže se dokazani rezultati. Morali smo pisati svoj životopis. 

U taj opis životnog puta upisala je brojna priznanja, od onoga za dizajn pa do još nekih drugih patenata koje je kreirala. Ona trenutno radi na poziciji šefa ili direktora za inovacije u ”Tini”. Ukratko, ona se bavi istraživanjem tržišta i strategije, novih puteva za plasman proizvoda ove reprezentativne fabrike hrane. 

Jedan od kriterijuma je, svakako, i društveni angažman. 

– Ja sam, na tom planu, takoreći angažovana od samog dolaska u Norvešku. Kad sam stigla ovdje, ja sam, u samom početku, pravila i vodila program na našem jeziku o tome kako ćemo se organizovati. To sam radila u Trondheimu, skoro dvije godine. To je, sada kad gledam, bilo jedno veoma zanimljivo iskustvo. Tada sam imala 19 godina, ali sam se ipak uključila u sve to, iako nisam imala nikakvo iskustvo. Radila sam taj projekat uz pomoć ljudi koji su bili oko mene. Radila sam i dosta drugih poslova, kao npr. na radiju, zatim kao prevodilac i slično, ali tada ni sanjala nisam da će mi taj, tada uglavnom dobrovoljan angažman, kasnije pomoći. Zbog tih nekih detalja sam kasnije dobivala poslove. Potencijalni poslodavci na taj način vide da ti hoćeš i da želiš da se angažuješ na nekom poslu, bez obzira da li se radi o dobrovljnom ili plaćenom radu. 

Osobnim angažmanom se upoznaju ljudi, stvaraju kontakti, dobiva iskustvo i otvaraju novi putevi u karijeri. Ti prvi koraci u Norveškoj su mi možda i nehotično značili puno za kasnija iskustva. 

U razgovoru saznajemo i za jedan od humanitarnih angažmana Amele Koluder Døvre: 

– Ja sam studirala uz pomoć studenskog kredita i tako sam dobila šansu da se školujem. Od početka sam bila svjesna da nisu svi imali takve šanse, a naročito oni koji su ostali u domovini. Zato sam, kad sam počela raditi, odlučila da pokušam pomoći na neki način, i to sada radim tako što stipendiram naše mlade preko Fondacije ”Obrazovanje gradi BiH”, koju vodi general Jovo Divjak. Moram priznati da je to ustvari veliko zadovoljstvo, da možeš sa jednom malom pomoći omogućiti nekom da se školuje i dođe do «svoga hljeba». Nije isto slati pomoć za preživljavanje i pomoć nekome da se školuje da bi kasnije, na osnovu toga, mogao izdržavati sam sebe. To mi je veoma bitno. 

Saznajemo također da se Amela u posljednjih desetak godina bavila i stvaranjem svoje norveško-mostarske familije. Ali i da je sada, kada ima malo više vremena i energije, ponovno počela da se vraća društvenom angažmanu. 

– Angažovana sam stavranjem mreže za ”Top 10”. Ideja je da mi koji smo izbarani da stvorimo jednu mrežu koja bi bila neka vrsta veze između norveških vlasti i firmi i stranaca. Još uvijek tu ima dosta posla, pogotovo u rješavanju problema školovanja mladih stranaca. Statistika kaže da pedeset posto djece stranaca ne za-vrašva srednju školu. To je, na sreću, manji problem za nas Bosance i Hercegovce. S druge strane, želim da pokažem norveškim firmama kolika je vrijednost u tome da zaposliš ljude koji nisu, kako se kod nas kaže, “iz istog sela”, koji razmišljaju možda na drugačiji način. Za moj posao je upravo to najvažnije – najbitinje u mojim projektima je da su ljudi različiti, jer u tim interakcijama razmišljanja se stvaraju najbolja rješenja. Ali, ideja za povezivanje dobitnika nagrade “Top 10” je još uvijek u začetku. U skoroj budućnosti će se vjerovatno razviti nešto konkretnije. 

U kriterijumima za kandidate za ovu nagradu stoji da se mogu nominirati osobe koje su se uspješno integrirale u norveško društvo. Znači li to da si se ti na neki način «ponorvežila»? 
– Prije svega, integracija nije asimilacija i to je za mene jako bitno da se razluči. Ja sam izabrala da ovdje živim i izabrala sam da postanem dio ovoga društva. Ali, isto tako mi je bitno i to da nisam postala Norvežanka, nego sam ostala Bosanka (Hercegovka). 

Bez obzira što si udata za Norvežanina? 

– Bez obzira! To je bila jedna od najvažnijih stvari koju smo raščistili. Da bi čovjek bio sretan i uspješan, bitno je da je ostao, kako to Norvežani kažu, “bege deler”. Taj identitet je jako bitan za uspjeh, to je jako bitno za samopouzdanje. Ja kažem: ovdje gdje živim mi je «hjem», dolje mi je «hjemland»! Znači Bosna (i Hercegovina) je moja domovina, moja duša i moj «kičmeni stub», a ovdje živim, ovdje sam, evo, pola života. U suštini to je slično ako si naprimjer rođen u Mostaru, a živiš u Sarajevu, ili ako si iz Ålesunda, a živiš u Oslu. Slično je mada postoje razlike. Ovdje živim, ovdje mi je familija, ovdje imam posao i to je ono što je bitno. Naravno, kao i sviju, srce me vuče u domovinu, pa odem tamo, napunim se pozitivne energije i onda se vratim. To je slično kao i kod sviju nas koji živimo ovdje. 

Vi koji ste izbarani za ovih «Top 10», treba na neki način da budete, kako stoji u kriterijumima za kadidate, «forbilde», uzor za neke koji će možda doći poslije vas. Šta bi sada, kao jedna od tih najboljih, savjetovala onima koji dolaze, mlađim generacijama? 

– Najvažnije je da imaju cilj, da završe školu. Važan je i odabir, ja mislim da treba razmišljati tako da se odabere ono školovanje koje će dati nešto konkretno. Ja nisam razmišljala samo o tome da završim školu, nego sam išla na to da završim nešto što će mi dati konkretni posao, odnosno ono što će me učiniti nezavisnom, poslovno, ekonomski i na sve druge načine. To je jako bitno. Isto tako, kad se traži posao važno je znati gdje taj posao vodi, koji cilj želiš ostvariti. Ništa manje nije bitno ne bojati se rada, raditi u okviru svojih mogućnosti, ali raditi. To je ono što je najvažnije da se shvati ako se želi postići neki uspjeh. 

Mnogi tvrde da stranci moraju raditi puno više od etničkih Norvežana, da bi postigli isti uspjeh. Da li si ti, za ovo što si postigla, morala toliko mnogo raditi i truditi se? 

– Ja ne osjećam da sam morala više raditi. Taj rad je nešto što se nauči od nekih životnih početaka. Ja potičem iz familije gdje je rad bio veoma važan, svi oko mene su radili, tako da sam ja još u djetinjstvu naučila da treba raditi. Ne radim samo za novac, već i za to što mi rad vraća na neki način, moju energiju, razvija mi mentalni kapacitet. Isto tako važno je da znaš neke svoje prednosti i da naučiš da ih koristiš. Naprimjer, mnogi imaju problem sa imenom. Kad pišeš CV, prvo je što napišeš je svoje ime, koje je drugačije od norveškog. Ja sam zato uvijek pisla rečenicu – «Ja sam drugačija i zbog toga me trebate primiti». To treba da bude neka vrsta prednosti, kao što je prednost kod onih koji imaju veće iskustvo nakon završene škole. Važno je da daš do znanja da si ti, na neki način, jedinstven, unikatan. Ovdje ne treba zaboraviti niti ono što Norvežani zovu «netverk». Dakle, mreža poznanika i prijatelja, koji uvijek mogu pomoći. U suštini, ja sam išla na to «ja jesam stranac, i zbog tog specijalnog iskustva me trebate zaposliti, jer ja stvari vidim na dugi način». To mi je pomagalo, jer ja nikada nisam imala problem da nađem posao, kaže Amela Koluder Døvre.

Bosanskaposta.no

Autor 10.7.2012. u 10:38

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija