Amer Obradović: Kad je neko ogrezao i uspostavio čitav sistem na korupciji, taj je opasan po državu

Povezani članci

• Kurspahić: S najmračnijih strana istorije
• Kemal Mahić: Kongres SDA – sijelo „La Famiglia“
• Senja Perunović: Ne daj se, B.
• Psihologija politike: Kome ide u prilog indukovanje panike?
• RECLAIMING MOSTAR – street art fest 2013.
• Srbija dobila novog Garašanina

Povodom pregovora koji se vode oko Izbornog zakona u momentu najteže političke krize nakon potpisivanja Dejtonskog mirovnog sprazuma razgovarali smo sa Amerom Obradovićem, maloljetnim logorašem, novinarom magazina Dani u najjačoj postavi tog lista, danas zastupnikom u Federalnom parlamentu.

Razgovarao: Amer Bahtijar

Kako kao bivši logoraš doživljavate posljednja politička dešavanja u Bosni i Hercegovini? Vraćaju li Vam se scene logora koji su vam obilježile život?

Perspektiva logoraša je vječita potraga za slobodom. Slavni psihijatar i pisac Viktor Frankl koji je preživio četiri koncentraciona logora i pisao je o smislu, ljudskom dostojanstvu u najgorim mogućim uslovima, ali i o budućnosti, odnosno da nam valja kako Mak reče ”preko rijeke”. Današnja politička dešavanja u Bosni i Hercegovini izazivaju očaj i naravno da slike rata naviru kada čujete pozive na secesiju, na nacionalnu mržnju i grozno okruženje, ali sloboda u državi Bosni i Hercegovini mora biti naše krajnje stajalište. Kada kažem ”mi”, mislim na građane ove zemlje, svih naroda. Vjerujem da je ova država prirodno i jedino sigurno stanište za sve njene narode i građane. Sve drugo je avanturizam koji može dovesti do novih logora, novih stradanja, žrtava. Moje logoraško iskustvo i jest traganje za ljudskim smislom. Imao sam 17 godina i ime je bilo presudno zašto sam završio sa hiljadama drugih ljudi u logoru. Jedne prilike su nas iz Koštane bolnice odveli u stolačku mahalu Uzinoviće da ubacimo neke stvari u kamion HVO-a. Ušli smo u avliju, a meni je za oko zapeo grozd na odrnji. Pitao sam vojnika koji nas je čuvao da li smijem da ga uberem – ”da”, rekao je. I u tom grozdu je sažeta priča o slobodi i smislu za životom u tom najcrnjem zlu kojim smo bili okruženi. Volio bih da današnje generacije budu okrenute životu u demokratskoj Bosni i Hercegovini, u kojoj mladi žele ostati i živjeti.

Mislite li da će se Dodik povući ili će nastaviti sa uništavanjem državnih institucija?

Dodik neće stati. Ali mnogo važnije je da državne institucije, u prvom redu Tužilaštvo Bosne i Hercegovine radi ono što mu zakon propisuje. Taj čovjek je narušio Ustav, otvoreno podriva suverenitet zemlje i time krši zakon. Dodik mora završiti iza rešetaka i nikakvo formalno vraćanje njegovih ljudi u institucije ne smije da pobriše što je on već napravio. Dakle, nema nazad. Strašno je što se sa njim i dalje sastaju i američki i evropski zvaničnici, on treba biti odbačen i predmet pravosudnih organa. Nema pregovora. Iako se to ni u blizu ne može porediti, ali pogledajte kako je Španija reagovala na pokušaje proglašenja nezavisnosti Katalonije. Dakle, samo sud. Uzmemo li u obzir brojne presude međunarodnog suda o političkom i vojnom rukovodstvu entiteta RS, jasno je da bi bio civilizacijski poraz bilo kakvo odstupanje od države Bosne i Hercegovine i dopuštanje njenog komadanja iza čega stoji najmračniji dio današnjeg lokalnog i bjelosvjetskog političkog šljama.

Zamislimo da Dodik formira vlastitu vojsku, napravi vlastito sudsko i tužilačko vijeće. Koji potez bi tada trebalo povući zvanično Sarajevo?

Pravo pitanje je šta je zvanično Sarajevo? Odnosno, šta je to zvanično Sarajevo uradilo da bi preveniralo ovakve stvari. Pa to takvo zvanično Sarajevo se brinulo o tenderima, o privatnim imenovanjima, o zaštiti vlastite moći i kako sačuvati nagomilano bogatstvo koje je nastajalo decenijama. Odgovor tog zvaničnog Sarajeva je – ”ja, i?!” Potpuno bezglavo i bez ikakve vizije je to zvanično Sarajevo. Uostalom, privatizacija institucija, u kojoj je itekako učestvovao i establišment koji sebe voli zvati probosanski, dovela je da zvanično Sarajevo i nema potez, nego ovisi o drugim akterima, a naročito o međunarodnoj zajednici – sa kojom, opet, imamo tragična iskustva. Ipak, biću malo optimističan na kraju ovog odgovora – Bosna i Hercegovina je organska, ona je zemlja. Prije samo stotinjak godina, nije postojala država BiH, nije bilo ni ministarstava, ni vlade, ni skupštine, Mehmed Spaho je uspio ugurati tzv. ”turski paragraf” u Ustav Kraljevine SHS da bi se sačuvalo kakvo-takvo administrativno jedinstvo kojeg su poslije poništili brojni nasrtaji na BiH, uključujući i sporazum Cvetković-Maček iz 1939. I kad nije bila država, Bosna je bila zemlja. Zato će opstati i zato će nadživjeti sve ove prolazne nacionalšoviniste poput Dodika.

Danas su u Neumu počeli novi pregovori oko Izbornog zakona? Da li podržavate potez SDP-a da bojkotuje razgovore?

Stav SDP je dobar. O čemu se pregovara. O ispunjavanju želja Draganu Čoviću. I to u vrijeme dok Dodik ruši institucije države, a u tome mu taj isti Čović pomaže. Neka Dragan Čović odblokira Federaciju, neka prestane kršiti Ustav, neka njegovi ljudi odblokiraju imenovanje rukovodstva Federacije i nove vlade… To neka traže Palmer i Eichhorst. To šta radi HDZ BiH je ucjena na koju ja lično nikada ne bih pristao. Oni dalje prijete, pa šalju poruke da će u slučaju da se ne pristane na njihove ucjene proglasiti samoupravu. Može, samo će završiti kao Ante Jelavić. Nema ucjena, nema političkog nasilja, jer svi građani i Hrvati kao narod u njoj moraju biti okrenuti svojoj domovini. A ona se zove Bosna i Hercegovina. Veliki fra Petar Anđenović je rekao: ”U najžešćim napadima na BiH, politikom i oružjem, nisam nijednog trenutka povjerovao da ovu zemlju iko može ubiti”. Ja vjerujem u fra Petrovu Bosnu i Hercegovinu, a ne u Čovićev teritorijalni etnonacionalni anahronizam.

Kakav Izborni zakon treba BiH?

Prvo treba otkloniti izborne krađe. To je preduslov. Znači, imate utvrđene takve izborne lopovluke da su svi rezultati izbora – upitni. Evo na posljednjim izborima u Mostaru, krađa, iz očiju, što se kaže. Koju god su kutiju otvorili, nije bilo kao na brojanju. Izborna krađa je jedna mašinerija kojoj se mora stati u kraj. Dakle, prvo su potrebne tehničke izmjene. Drugo, svako pravo koje ima moj otac u Stocu, ili Srbin iz Ortiješa, treba imati Hrvat iz Sarajeva, ili Posavine. Ista prava, iste mogućnosti. Venecijanska komisija zastupa načela modernog demokratskog društva i ja mislim da je to put za Bosnu i Hercegovinu.

Nedavno ste napisali da bez obzira na političku krizu ne treba smetnuti borbu protiv korupcije? Zašto je korupcija glavni saveznik razbijačima BiH?

Često ljudi koji sebe promovišu kao analitičari, savjetnici ili uticajni političari govore da ne treba porediti Dodika, Čovića i Izetbegovića. I ne treba. Ali korupcija se ne može pravdati niti umanjivati, tako što ćete govoriti o političkom nasrtaju na državu. Svaki od ove trojice ne djeluje na isti način, niti ima iste političke motive i ciljeve, to je jasno… Međutim, kad je neko ogrezao i uspostavio čitav sistem na korupciji, taj je i opasan po državu.

Šta mislite o zakonu o javnim prihodima gdje je Sarajevu oduzeto stotinjak miliona maraka. Treba li BiH moćan glavni grad?

Bosni i Hercegovini treba moćan glavni grad. Ali moćan glavni grad sa atrofiranim ostalim dijelovima zemlje i entiteta, nije dovoljan. Prije odluke i glasanja, dugo sam razmišljao. Gledao sam ekonomske analize i jasne su meni tu i politički nasrtaji na Kanton Sarajevo, odnosno sadašnje vlasti. Sve sam uzeo u obzir i donio sam odluku na osnovu vrijednosti, jednakosti i dugoročne vizije zemlje. Naravno da treba novi sistemski zakon u ovoj oblasti i neće Salko Zildžić zaustaviti rast Sarajevo. To bizarno zvuči. Sarajevo će se nastaviti razvijati, ali građani Mostara, Bihaća, Tuzle, Zenice, Posušja…, volio bih da govorimo i o čitavoj zemlji u ovom kontekstu naravno, moraju imati približne mogućnosti kao i građani Sarajeva. Dugoročno, ni za Sarajevo nije dobro da se samo ono razvija. Nisam glasao lokalpatriotski, nego upravo suprotno – razmišljao sam šta je bolje za državu.

Treba li nam bosanski sabor ili imamo već institucije koje mogu odgovoriti na političku krizu?

Samo institucije. Bosna i Hercegovina je država, ima svoje institucije, doduše danas su one daleko od funkcionalnih, ali ih treba graditi. To je jedini put.

Jedan ste od veterana novinarstva, kako se po Vama mediji nose sa političkom krizom?

Pa ne znam da sam baš veteran…, ali sam imao tu sreću da sam novinarski odrastao u Magazinu Dani u kojem su tada radili Senad Pećanin, Ahmed Burić, Nisvet Džanko, Nerzuk Ćurak, Ivan Lovrenović, Vildana Selimbegović, Emir Suljagić, rahmetli Irham Čečo… To je bio Dream team. U to vrijeme bilo je poleta i nada je bila veća da će ovo biti uspješna zemlja. Mediji danas lutaju, ima ih mnogo, ali nema autoriteta. Traži se klik umjesto kvalitete, što je razumljivo ako vidimo i globalnu sliku, od Trumpa pa do ovog novog filma Don’t look up! Sve može biti priča, ali je onda teško prepoznati šta je važno. A uz to, u BiH često etnonacionalistički pogled proguta i ovaj globalistički, zato smo tu gdje jesmo.