Amer Tikveša odgovara Tanji Miletić Oručević: Neko je dirnuo u liberalni feminizam?!

tačno.net
Autor 16.3.2013. u 15:34

Amer Tikveša odgovara Tanji Miletić Oručević: Neko je dirnuo u liberalni feminizam?!

Iznimno sam zahvalan uredništvu portala Tačno.net što je pokušaj rasprave s mog Facebook profila preselio na svoj polemički poligon ne bi li se dovršila jer tamo sigurno neće. Moj status je bio konstatacija, izricanje utiska o feminizmu u bosanskohercegovačkoj javnosti koji sam dugo sticao. A taj utisak je da je feminizam u spomenutoj javnosti najčešće povremena dnevnopolitička pojava svedena najčešće na političku participaciju žena u vlasti ili borba za bilo koji drugi položaj koji emanira moć. To sam, ironizirajući, nazvao pukom ravnopravnošću fizionomija, bez etičkog problematiziranja ovdašnje politike i ideologija ispred i u ime kojih istupaju žene te bez preispitivanja funkcije i odnosa prema društvu bilo kojeg položaja na kojem neko želi vidjeti ženu. Matrica se ne dovodi u pitanje, ona funkcioniše kako funkcioniše, a žena je u tom slučaju, na isti način kao i muškarac koji je tu bio prije nje, robotizirana, puki reproducent i implementator u društvo načela jednog (za bilo koji feminizam osim za liberalni) najblaže rečeno moralno problematičnog katihizisa.

Piše: Amer Tikveša

Kako sam shvatio Tanju Miletić, i iz komentara na moj status i iz njenog teksta na Tačno.net, njoj nije problematičan negativnokritički osvrt na tu pojavu, samo što ona ne vidi da ta pojava ima veze s feminizmom. Ja, pak, vidim. Radi se tu o onom feminizmu koji je dominantan, ako ne i jedini u našoj javnosti, a kojem možemo kao ideološki prefiks staviti „liberalni“ kojeg karakteriše dosta stvari dok se kod nas on manifestira najčešće kroz njih nekoliko kao što su vjera u postojeći društveni sistem kojeg treba mijenjati po pitanju „ravnopravnosti fizionomija“ te poticanje žena na obrazovanje i političku participaciju bez značajnijeg problematiziranja same politike i sistema obrazovanja osim u mjeri u kojoj oni odstupaju od liberalne ideologije i filozofije te ugrožavanja „ravnopravnosti fizionomija“.

Naravno, ne mislim da je ijedna žena na bilo kojoj poziciji ako je na nju došla zahvaljujući priči o kvotama nužno feministkinja, bilo kakva pa i liberalna, ali tu jest zahvaljujući prije svega zahtjevima liberalne ideologije i, između ostalog, njenog feminizma.

Zato sam i rekao u svom statusu da ga je na scenu uveo patrijarhat po strategiji „i vuk sit i ovce na broju“, jer se radi o feminizmu koji ne šteti poretku, naprotiv, poredak preko njega u svoje redove i za svoju borbu uključuje i žene.

Međutim, ono gdje vidim problem u usaglašavanju stavova nije toliko u tome da li se radi o feminizmu i koja mu je ideološka odrednica, koliko je problem u našim različitim poimanjima javnosti i njenog značaja za feminizam. Miletić mi spočitava da se pitam gdje je feminizam u medijima, i u više navrata ih pominje kao da sam na strani onih koji svoj angažman troše na medisjku prezentaciju umjesto na strani onih koji rade nešto drugo, npr. poboljšaju životni standard jedne žene. Za mene je javnost mnogo šira od medija (a veliko je pitanje da li se mediji, i u kojoj mjeri, mogu podvući pod pojam javnosti) i mnogo važnija za bilo koji feminizam nego što joj taj značaj Miletić pripisuje. Pa da odgovorim, to je za feminizam važnije od onoga koliko „uspijeva da svakog dana poboljša život jedne žene“. Za tu ženu je, naravno, važnije da joj je život poboljšan, međutim, nije rijedak slučaj da iste stvari nisu podjednako dobre i za pojedine žene i za feminizam.

No, vratimo se javnosti. Ona je ta koja pokriva prostor između društva i države i u njoj učestvuju svi koji žele oblikovati javno mnijenje a da pritom ne provode ni državni ni privatni interes nego ispoljavaju društvenu odgovornost. Ona podrazumijeva javno, argumentovano zastupanje ili odbijanje stavova koji su artikulirani kao interes društva. Šta u BiH možemo podvesti pod državu kada je u pitanju zastupanje i artikuliranje interesa žena ili borba za iste? To su Agencija za ravnopravnost spolova BiH, Gender centar Federacije BiH, Gender centar Republike Srpske i Komisija za uspostavu ravnopravnosti spolova na čijem je čelu, pazi dobro, Niko Lozančić. Da li se djelovanje tih institucija može podvesti pod feminizam ili će Tanja reći kakve to veze ima s feminizmom? Ima itekakve, i to s liberalnim. Poredak je neupitan, „važna je ravnopravnost fizionomija“, što je već u tekstu skicirano. Već sama ta dejtonska struktura borbe za ravnopravnost spolova kroz državu govori o pristajanju na poredak koji je u svojoj srži nehuman i uspostavljen kroz legitimiranje nasilja, između ostalog, i na ženama.

Ko se od feminista i feministkinja uključio u javni prostor kao korektiv ili oponent državnim strategijama za ravnopravnost spolova ili njihovom nepostojanju i jasno se u odnosu na njih diferencirao kao ideološki drugačiji feminist/kinja? Koliko znam, pri čemu ne isključujem da možda griješim, nije niko. Ne mislim tu na saopštenja za javnost kako je objavljeno ili održano ovo ili ono. Postojanje u javnosti ne mjeri se spomenom u njoj već uticajem na javno mnijenje a jedan od načina uticaja je ugraditi sebe u identifikacijsko polje društva. U tom društvu identifikacija ljudi s bilo kojim feminizmom i s bilo kojim predstavnikom bilo kojeg feminizma osim liberalnog je neprimjetna.

Tanja dalje problematizuje to što sam postavio pitanje gdje su socijalistički i marksistički feminizam. Njihov nedostatak ne smatram slučajnim a potrebu za njima smatram prijekom. Kako nazvati slučajnošću nedostatak nečega što se može oslanjati na 45 godina vladavine socijalizma i  zavidnog nivoa ravnopravnosti spolova postignutog unutar SFRJ – pravo glasa, ista plata za isti rad, trudničko bolovanje, besplatan predškolski odgoj djece, besplatno školovanje, deegzotizacija i desenzualizacija žene kroz javnu komunikaciju i obraćanje (drugarica nasuprot dama), itd. Naravno, danas je lakše kritikovati socijalizam zbog duple opterećenosti žene u njemu nego što je bilo zadržati i unaprijediti njegove tekovine kad je u pitanju ravnopravnost spolova. Nije slučajan njegov nedostatak nego je svjesno izbjegnuta motivacija ljudi za djelovanje na fonu marksističkog feminizma. Dovoljno je osmotriti poziciju Johna Stuarta Milla u gender edukacijskim programima u odnosu na Friedricha Engelsa pa da vidimo kako se znanje usmjerava i šta je propisano za pamćenje i šta je smjernica za djelovanje a šta je spomenuto uzgred, tek da bude spomenuto jer se prešutjeti ne može. Da ne govorimo o drugim ikonama marksističkog feminizma kako se obrađuju i koliko ih se investira u identifikacijsko polje učenika/studenata gender edukacijskih programa. Što se tiče rada na memorijalnoj kulturi, kad je u pitanju žena u NOB-u, što Tanja spominje, treba imati na umu da memorijalna kultura nekad oživljava a nekad sahranjuje. Kad su u pitanju te žene i današnja memorijalna kultura, onda možemo reći da je svaki spomen na njih još dublje zatrpavanje istih u prošlost, po principu slava im i hvala, za uspomenu i dugo sjećanje bez refleksija na budućnost. Imalo bi se još štošta reći o nepostojanju marksističkog feminizma kod nas a da razlozi nisu oni koje Tanja navodi. No, da nešto kažem i o tome zašto taj feminizam smatram prijeko potrebnim. Zato jer se radi o istovremenom radu na ukidanju kako ekonomskih tako i kulturnih izvora tlačenja žena, istovremeno i protiv kapitalizma i protiv patrijarhata, kao i na radu na temeljitoj promjeni društvenog poretka gdje se žene udružuju s drugim potlačenim kategorijama, a taj savez potlačenih je temelj za značajnu društvenu promjenu. Smatram ga važnim jer insistira na javnosti, onoj javnosti kako sam je u ovom tekstu odredio ni na kakvim “šarenim medijima”. A što se tiče usklađenosti feminističke scene s vrijednostima marksizma, ja to ne posmatram kao Miletić. To što ona nabraja: solidarnost, jednakopravnost, borba protiv dominacije – može se u teoriji posmatrati i kao kršćansko, pa opet ne možemo reći da je feminizam kršćanski jer ga krase neke vrijednosti za koje se i kršćanstvo zalaže. Radi se, dakle, ne o vrijednostima, već o putu do njihovog (p)ostvarenja.

To bi, ukratko, bilo ono u mom Facebook statusu nedorečeno i samo na to odgovor dajem. Insisnuacije kao što je “ako pitac smatra da su kvote krive tome da su političke predstavnice neadekvatne žene, to bi značilo da su žene općenito neadekvatne za politiku i da bi njihovo biranje trebalo izbjegavati” smatram neprimjerenim i o njima neću polemisati, takvo što ni u ludilu ne bih mogao pomisliti. Mada ima nešto simptomatično u tom iskazu što je inače karakteristika feminizma kojeg ovdje spominjem. To je bezrezervna odbrana žena, po svaku cijenu i na svim pozicijama. Da neka žena s nacionalističke tribine zagovara najrigidnije stavove i da je neki „vrli pitac“ prozove, ovaj Tanjin odgovor bi se neminovno desio: zar je ona gora od muškaraca. Nije, ali je ista i to je već samo po sebi dovoljno loše.

O tome da li je BiH feminizam progresivniji od feminizma u Hrvatskoj i Srbiji, uz puno uvažavanje svega što je Tanja navela kao uspjehe bh. feminizma, ostavit ću za neki drugi put jer već sam neki pristojan broj riječi prekoračio a da bih nabrojao sve što se u Hrvatskoj i Srbiji radi i dosada ispisani broj riječi bio bi više nego nedovoljan. To da je feminizam zdraviji i progresivniji od drugih političkih praksi u BiH ne mogu se složiti, jer kao feminističku političku praksu u BiH jedino vidim liberalni feminizam koji je progresivan samo u jednoj stvari a to je emancipacija ljudi od spolne diskriminacije. Konkretno, emancipirati ljude da predsjednica bilo čega može raditi isto što i predsjednik je korisno, ali ne dovoditi u pitanje suštinu same pozicije, društvenu odgovornost politike u kojoj insistiramo na vidljivosti žena je, u najmanju ruku, društveno neodgovorno kao i većina političkih praksi u BiH.

tačno.net
Autor 16.3.2013. u 15:34

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija