Amfilohije u Vukovaru

tačno.net
Autor 11.11.2020. u 13:58

Izdvajamo

  • A da istodobno nitko ne čuje ono što bi jedino trebalo čuti, a dobro je sažeo Đikić u pismu Plenkoviću i Božinoviću: „A kad je već riječ o Vukovaru, spomenut ću i to da već nekoliko godina organiziram program 'Znanost za mlade u Vukovaru', pa sam se imao priliku izravno uvjeriti kako svečani posjet tome gradu jednom godišnje, pa bio on i od strane samog vrha političkih elita, nije ono što mladi u Vukovaru - kako hrvatske tako i srpske i drugih nacionalnosti - očekuju i trebaju. Oni trebaju odrastanje u miru i sigurnosti, pomoć u rješavanju svakodnevnih problema, kvalitetno školovanje - i to zajedničko a ne posve odvojeno kao što je slučaj sada - te mogućnost da svoje buduće zaposlenje i egzistenciju ostvare u svojemu gradu“.

Povezani članci

Amfilohije u Vukovaru

Foto: Emica Elvedji/PIXSELL

Da je u iracionalnim društvima mit važniji od stvarnosti, nacija od pojedinca a dogma od razuma – da je, u krajnjem slučaju, smrt važnija od života – još jednom ovih dana demonstriraju dvije naizgled zavađene, a zapravo zrcalno slične balkanske ideologije: hrvatski i srpski nacionalizam. I kako to biva kada kolektivizam započinje svoj pompozni pir, ulozi su uvijek isti: mjere se u ljudskim životima. No ovaj put, cijena poprima uistinu morbidne razmjere, jer nema baš nikakvog opravdanja da se ona uistinu i plati: ako je u ratu svatko bar bio uvjeren kako ima razlog da ubija jer brani vlastiti život, danas, 2020., životi se izlažu pogibelji premda svi dobro znaju kako za to nema nijednog razloga, osim održavanja vatrice nacionalnog mita – i to je ono što najviše uznemiruje.

U nedjelju, 1. studenoga, u kripti Sabornog Hrama Hristovog Vaskrsenja u Podgorici pokopan je mitropolit crnogorsko-primorski Srpske pravoslavne crkve (SPC) Amfilohije Radović. Umro je dva dana ranije, 30. listopada, od posljedica zaraze koronavirusom. Među brojnim primjerima trijumfa iracionalnosti nad razumom u vrijeme pandemije, ta tri dana – od petka, 30. listopada, do nedjelje, 1. studenog – vjerojatno će ostati zapamćena kao najšokantnija: jer, razmjeri nepoštovanja protuepidemijskih pravila pri ispraćaju crkvenog velikodostojnika uistinu su poprimili razmjere nekrofilnog.

Od subote do nedjelje, posmrtni ostaci čovjeka koji je umro od pogubne zaraze stajali su izloženi mimohodu u otvorenom lijesu. Pored njega je prošla rijeka vjernika, od kojih su tisuće ljubile beživotno tijelo. Zgrožena takvim prizorima, liječnica Kliničkog centra Crne Gore Nevenka Pavličić zatražila je u subotu, 31. listopada, od predsjednika Nacionalnog koordinacionog tijela za zarazne bolesti Crne Gore Milutina Simovića neka izda nalog da se zatvori lijes mitropolita Amfilohija, jer je „leglo zaraze“. Bez rezultata. Štoviše: crkvene su vlasti priopćenjem odgovorile „da vjernici iz ljubavi prema pokojniku pristupaju odru unatoč riziku“, a morbidna je ceremonija nastavljena kao da se ništa ne događa. Mediji su, povrh svega, izvijestili kako su svećenici vjernike pričešćivali „istom žličicom“, dok je episkop bački Irinej u svom govoru negirao da je Amfilohije umro od koronavirusa. „On je jedanaest dana bio pobjednik tog virusa, ali njegov organizam i tjelesna slabost nisu izdržali to iskušenje”, iznio je Irinej svoj prilog povijesti poricanja.

Nije trebalo dugo čekati posljedice cijele te autodestruktivne ceremonije, upriličene samo kako bi se napuhao posustali balon velikosrpskog mita što ga je Amfilohijeva osoba u Crnoj Gori godinama personificirala: dan ili dva nakon pokopa objavljeno je da je koronavirusom zaražen srpski patrijarh Irinej; nedugo nakon toga doznalo se da je na koronavirus pozitivan i Amfilohijev privremeni nasljednik Joanikije, a samo pet dana nakon pokopa, broj zaraženih u Crnoj Gori utrostručio se. Kakve će biti konačne posljedice, tek treba vidjeti.

Otprilike u vrijeme pokopa Amfilohija Radovića, hrvatska je administracija, uznemirena porastom broja zaraženih, ograničila građanska okupljanja na najviše pedeset ljudi. I onda odmah, ni deset dana kasnije, iz tog ograničenja izuzela jedan jedini događaj: u Koloni sjećanja u Vukovaru 18. studenoga moći će sudjelovati deset puta više ljudi, njih pet stotina – a i to bez strogog ograničenja. Naglasimo još jednom: takvu odredbu nisu donijeli antivakseri i oni koji će u virus povjerovati samo kada bude velik poput šake, nego čelni ljudi hrvatskih zdravstvenih institucija koje je Vlada zadužila da pronađu način kako da Hrvatska što brže, i sa što manje žrtava, suzbije Covid 19. E, ali kad je o Vukovaru riječ – tu prestaje znanost, a počinje pijetet. A „pijetet“ – izraz tako neprikladan za retorički oskudan rječnik hrvatskih političara – u ovome slučaju ne znači ništa drugo nego prvenstvo mita pred argumentom, pa i argumentom zaštite zdravlja i ljudskih života. U svemu je tome najdeprimantnije da se pred takvim političkim nasiljem nad stručnošću prigibaju i činovnici zdravstvene administracije, razarajući građansku vjeru u nadmoć znanja nad političkom silom.

Kolona sjećanja masovno je okupljanje u Vukovaru svakoga 18. studenog, kojim se, u sklopu Dana sjećanja na žrtvu Vukovara i Škabrnje, komemorira slom otpora branitelja tih dvaju mjesta 1991. godine, kao i razaranje i pokolji što su ih počinili JNA i srpski dobrovoljci – prvi masovni ratni zločini poslije Drugoga svjetskog rata u Europi, koji su nagovijestili kakva je sve zvjerstva sposobna počiniti velikosrpska politika u svom pohodu na nesrpske narode u susjednim državama.

Ali, kao što ni pokop srpskopravoslavnog aktivista Amfilohija Radovića nije bio tek vjerski ispraćaj božje duše na vječni počinak nego i demonstracija srpske političke sile u Crnoj Gori, tako ni vukovarska Kolona sjećanja nije samo čin komemorativnog sjećanja na ljudsku patnju. Ona je, ne manje važno, i stranački čin par excellance, u kojemu HDZ demonstrira i učvršćuje svoj politički monopol na istinu o ratu u Hrvatskoj; ona je i neka vrsta nacionalizacije jamstva da o Vukovaru i ratu u Hrvatskoj, kako naivno nedvosmisleno pjeva domovinska budnica iz devedesetih, „ima samo jedna istina“.

I zato, samo zato, i jest moguće da se, i u Crnoj Gori i u Hrvatskoj, s najodgovornijih mjesta odobrava takvo flagrantno kršenje protuepidemijskih propisa donesenih na istim tim najodgovornijim mjestima. Jer eto: nema te svetinje – pa bilo to i zdravlje naših građana – koja bi bila važnija od nacionalnih svetinja: srpskih u Srbiji i Crnoj Gori, hrvatskih u Hrvatskoj. U Crnoj Gori, „vjernici iz ljubavi prema pokojniku pristupaju odru unatoč riziku“ – a mi, koji dobro znamo da je to opasno po život, niti ćemo ih u tome spriječiti, niti ćemo im objasniti kako bi za njih bilo dobro da odustanu. U Hrvatskoj, gradonačelnik Vukovara Ivan Penava priznaje kako je svjestan da prevelik broj ljudi u Koloni sjećanja može uzrokovati „potencijalno eksplozivnu situaciju s aspekta širenja virusa i mogućih posljedica”, ali usprkos tome tvrdi kako „nisu postojali argumenti da se ove godine ne održi Kolona sjećanja u Vukovaru“.

U svemu tome, neovisni liječnici i znanstvenici – za razliku od onih što pušu u vladin rog – zadnja su rupa na svirali. Vapaj Nevenke Pavličić iz Kliničkog centra Crne Gore ignorirali su kao da ga nije ni bilo. Ni hrvatski liječnici nisu bolje prošli: Hrvatska udruga bolničkih liječnika HUBOL ustvrdila je da „obilježavanje Dana sjećanja kršenjem protuepidemijskih mjera prlja sjećanje na žrtvu branitelja Vukovara i svih ostalih hrvatskih gradova i predstavlja čin licemjerja i kukavičluka“. „Obilježavanje sjećanja na njihovu hrabrost i žrtve zaslužuje isto takav čin – čin hrabrosti da se prizna da nam je epidemija izmakla kontroli i čin žrtve da sve napravimo da epidemiju zauzdamo pridržavanjem istih mjera koje vrijede za sve nas, u svim životnim situacijama“. Kako vidimo, ono što vrijedi „za sve nas“ – ograničenje okupljanja na pedeset ljudi – ne vrijedi čak ni kada je ljudsko zdravlje u pitanju, ako treba održati plamen nacionalnog mita.

Protiv ovogodišnje Kolone sjećanja u Vukovaru izjasnio se i hrvatski znanstvenik i direktor Instituta za biokemiju Goethe sveučilišta u Frankfurtu Ivan Đikić, kojemu se pomanjkanje domoljublja nikako ne može predbaciti, dapače. Đikić je hrvatskom premijeru Andreju Plenkoviću i ministru Davoru Božinoviću u utorak poslao otvoreno pismo u kojemu je podsjetio na tvrde epidemiološke činjenice: „Unutar zadnja dva mjeseca, u Republici Hrvatskoj umrlo je preko 600 ljudi povezanih s covid-19! Broj umrlih od lipnja do danas porastao je čak 7 puta što, po porastu broja umrlih u jesenskom valu u usporedbi s proljetnim, Hrvatsku svrstava među najpogođenije EU zemlje“.

Ograničenje okupljanja na najviše pedeset ljudi Đikić naziva „i više nego opravdanom mjerom“, a izmjenu te odluke zbog Vukovara ocjenjuje „vrlo štetnom i potencijalno opasnom“, jer „već u bližoj budućnosti može dovesti do ozbiljnih implikacija“. Ta izmjena, upozorava Đikić, „može izravno voditi narušavanju zdravlja i ugrožavanju života ljudi“, ali i „dodatno umanjiti već ionako poljuljano povjerenje građana“ u zdravstvene vlasti i time „oslabiti perspektivu zajedničke borbe protiv virusa“.

I uistinu, common sense pitat će ovako: zašto bi obilježavanje prošlih događaja, ma koliko značajni bili, bilo važnije od održavanja tvrtki? Zašto bi okupljanja na državnim komemoracijama bila dopuštena, a rad kafića i restorana ne bi? Zašto se na komemoraciju može, a na svadbu, ili na pogreb, ne može? Kada jednom počnu – a počela su davno – takva se pitanja nižu u beskraj, i dovode do najvećeg paradoksa u tužnoj priči o nemogućnosti ideološke države da postupa racionalno čak ni kad se cijena plaća ljudskim životima: do paradoksa, naime, da skupove antivaksera i negatorskih frikova više ne možemo razlikovati od državno sponzoriranih i navodno epidemiološki osiguranih okupljanja u čast državnih svetinja.

A da istodobno nitko ne čuje ono što bi jedino trebalo čuti, a dobro je sažeo Đikić u pismu Plenkoviću i Božinoviću: „A kad je već riječ o Vukovaru, spomenut ću i to da već nekoliko godina organiziram program ‘Znanost za mlade u Vukovaru’, pa sam se imao priliku izravno uvjeriti kako svečani posjet tome gradu jednom godišnje, pa bio on i od strane samog vrha političkih elita, nije ono što mladi u Vukovaru – kako hrvatske tako i srpske i drugih nacionalnosti – očekuju i trebaju. Oni trebaju odrastanje u miru i sigurnosti, pomoć u rješavanju svakodnevnih problema, kvalitetno školovanje – i to zajedničko a ne posve odvojeno kao što je slučaj sada – te mogućnost da svoje buduće zaposlenje i egzistenciju ostvare u svojemu gradu“.

tačno.net
Autor 11.11.2020. u 13:58

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija