Andrej Nikolaidis: Šešelj je toksični otpad, opasniji je Dodik o kojem se šuti

tačno.net
Autor 1.12.2014. u 10:49

Andrej Nikolaidis: Šešelj je toksični otpad, opasniji je Dodik o kojem se šuti

Kakva je razlika između Šešelja, koji četnicima čestita dan ‘oslobođenja Vukovara’, i Dodika, koji predlaže da studentski dom na Palama nosi ime Radovana Karadžića.

Piše: Andrej Nikolaidis- Al Jazeera

Nakon što je hrvatski premijer Zoran Milanović otkazao posjetu Beogradu, a uticajni zagrebački Jutarnji list to prokomentarisao kao “krah odnosa sa Srbijom”, možda je napokon vrijeme da čestitamo haškim kadijama: svaka čast, majstor je majstor, dodatno ste ojačali nepovjerenje u vaš rad i obesmislili nadu optimista da je pravda na vašem sudu dostižna; uzburkali ste strasti i unazadili odnose u regiji, vratili nas barem deset godina unatrag. To nije vaš mandat i to vam nije bila namjera? Utoliko prije zaslužujete čestitke. Jer, koliko biste tek štete nanijeli da vam to jeste bila namjera?

Vojislav Šešelj je kao toksični otpad. Oslobodili su ga se u Hagu i transportovali u Srbiju, koja ga je i proizvela, pa joj je sada zapalo da ga i deponuje. Kada je istovaren na tle Srbije, Šešelj je, naravno, istoga trena, počeo da truje okolinu. Šteta je učinjena i sad se igra stara dobra igra “ko je kriv”. Najprije je Hrvatski sabor, deklaracijom, a potom i Evropski parlament, rezolucijom, optužio Srbiju za nepravilno skladištenje otpada. Trebalo je to zakopati tako da ne zagađuje ljude, vazduh i vodu, poruka je deklaracije, odnosno rezolucije.

Iz Srbije ponavljaju kako oni nisu ni tražili da im vrate visokotoksične materije, za koje su mislili da su ih se zauvijek oslobodili. Jasno je da je premijer Aleksandar Vučić posljednji čovjek na planeti kojem je trebalo da mu neko na kućnom pragu istrese Šešelja. Ali, stvar je gotova: Šešelj je u njenom dvorištu i srpska ga se Vlada neće lako otarasiti. Je li cinična odluka Haškog suda da, navodno “iz humanitarnih razloga”, zbog bolesti, pusti u svijet čovjeka koji će, kamo god kroči, širiti zaraznu, bolesnu ideologiju? Naravno da jeste.

Vojvoda kao ‘plaćenik Zapada’

Je li Šešelj postao sredstvo pritiska na Vučića i srpske vlasti? Naravno da jeste. Fina je to ironija: da Šešelj, koji je koliko ijedan majčin sin proizveo mahnitih teorija zavjere o “zlom Zapadu” i njegovoj “antisrpskoj” politici, postane alatka u rukama tog istog Zapada, koji danas njime, Šešeljem, kao francuskim ključem, priteže i popušta Vladu Srbije. Kada bi čovjek bio zloban, mogao bi, koristeći retoriku samog Šešelja, reći kako je vojvoda postao “plaćenik Zapada” – isplaćen ne srebrenjacima nego slobodom..

Koriste li hrvatski političari Šešelja kao sredstvo za dokazivanje patriotizma? Naravno da koriste. Predsjednički izbori su tu, zagrijavanje za naredne parlamentarne je već počelo, branitelji su nervozni i na ulici, a Šešelj je idealan neprijatelj. Za njegov krvavi lik i djelo razumijevanje ima jedino sud u Hagu, a simpatije jedino grčki idioti iz Zlatne zore (ovo “idioti” ne u latinskom, nego upravo u grčkom značenju riječi, dakle kao suprotnost građaninu, onome koji je posvećen javnom dobru).

Hoće li Šešelj nastaviti da truje? Naravno da hoće. Da su ga ispalili na Mars, bila bi završena debata o tome ima li života na “crvenom planetu”. Nema. Čak i da je bilo, nakon što je o planetu udario Šešelj i rasuo se po površini, tamo više ne bi bilo uslova za život. Tako je bilo i u Hrvatskoj i u Bosni i Hercegovini: gdje bi došli Šešelj i njegovi, za njim bi dojahala smrt. Sada Šešelj više od svega želi da ga Vučić uhapsi. Zbog govora mržnje, da bi ga vratili u Haag… njemu je svejedno. Najgori scenario za njega je da umre u Beogradu, u bolničkom krevetu, neuznemiravan od srpskih vlasti. On želi oreol mučenika koga je izdao i uhapsio kum – shodno srpskoj epskoj matrici koju je zlorabio tokom čitave svoje plodne zločinačke karijere.

Ponovo otvorene rane

Je li rezolucija Evropskog parlamenta cinična? Naravno da jeste. Ali, ne zato što je nepravedna prema sirotom Vučiću, koji bi da Srbiju povede naprijed, ali ga nazad vuku “duhovi iz prošlosti koji govore ono što je nekoć i on govorio”. U rezoluciji piše kako “Evropski parlament snažno osuđuje Šešeljevo huškanje na rat, poticanje na mržnju i teritorijalne pretenzije te njegove pokušaje sabotiranja evropskog puta Srbije; izražava žaljenje zbog njegovih provokativnih javnih postupaka i ratne retorike od privremenog puštanja na slobodu, čime su ponovo otvorene psihološke rane žrtava rata i zvjerstava s početka 1990-ih godina; naglašava da bi Šešeljeve nedavne izjave mogle dovesti u pitanje ostvareni napredak u regionalnoj saradnji i pomirenju i potkopati napore ostvarene proteklih godina”.

Dobro: nije da ovaj tekst ne stoji. Ali, ne bi li stajao i gotovo identičan tekst u kojem bi, umjesto imena Vojislava Šešelja, bilo navedeno ime Milorada Dodika? Jer, nema li i Dodik “teritorijalne pretenzije”? Ne sabotira li Dodik “evropski put” Bosne i Hercegovine? Ne otvara li Dodik, i to u kontinuitetu, “psihološke rane žrtava rata i zvjerstava s početka 1990-ih godina”? Kakva je tačno razlika između Šešelja, koji četnicima čestita dan “oslobođenja Vukovara”, i Dodika, koji predlaže da studentski dom na Palama nosi ime Radovana Karadžića? Zbog čega je prvo po “ostvareni napredak u regionalnoj saradnji i pomirenju” pogubnije od drugog?

Kako onda da nema evropske rezolucije o Miloradu Dodiku?

tačno.net
Autor 1.12.2014. u 10:49

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija