ANNE

Povezani članci

• Jurica Pavičić: Da nije bilo Tuđmana 30 tisuća mrtvih danas bi bilo živo
• Slavo Kukić: Bosna i Hercegovina – država i porezne mafije
• Zoran Kostić Cane: Ko misli može da traži slobodu
• Slučaj zastava
• Ubijanje Gaze u pojam antisemitizma
• Milan Bandić, posljednji nedodirljivi

Nikada ne dopustimo zlu da se ponovo pojavi, da digne glavu, to je naša civilizacijska zadaća i obveza prema našoj djeci, nikada ne dopustimo da čovječanstvo iskusi takve strahote i uradimo sve što je u našoj moći da univerzalno zlo ne prevlada sve ono dobro u našim ljudima i našem narodu, sve ono čime se ponosimo i sve ono što smo izgradili nakon što je to i takvo zlo nestalo u plamenu zadnjeg uporišta u Berlinu.

 Naša djeca nemaju i ne smiju nositi krimen svojih očeva, naša djeca morju izgraditi jedan bolji svijet, svijet u kojem nikada više djeca poput Anne neće skidati prstenje sa beživotnih tijela druge djece, svijet u kojem će postojati igrališta i ljuljačke za svu djecu ovoga svijeta koja nisu ni Nijemci ni Židovi već samo djeca, djeca koja se trebaju i moraju učiti da zlo postoji ali da postoji i dobro koje je na njihovoj strani, dobro koje će ponovo ako treba ujediniti svijet protiv zla.

——————————————————————————————–

 Polako se spuštao sumrak i zatvorila je prozor, bilo je hladno i bilo je dosta za danas, umorno je popravila frizuru u odrazu prozorskog stakla, sijede više nije mogla prikrivati i nasmijala se toj činjenici kako nema vremena za Brigite, dragu prijateljicu iz mladosti s kojom bi provela meditacijsko popodne u njenom malom frizerskom salonu.

 Nedostajalo joj je sve to, njena obitelj, prijateljice iz mladosti koje nipošto nisu bile zahtjevne i to ju je ispunjavalo ponosom, te drage i ponosne žene nikada nisu od nje tražile ništa više doli uobičajenog vremena u kojem je istinski uživala kao i u knjigama, deset naslova je čekalo na noćnom ormariću da im se posveti i tako se riješi stresa. Stres. bolest današnjice, srce joj je imalo jedan otkucaj više, točno jedan i točno u svakoj desetoj minuti kao fino ugođen sat. U bolnici je ponovo susrela staru znanicu iz škole i taj pregled djelovao je posve neočekivano učinkovit, osim malih žutih tableta za sihronizaciju rada srca dobila je i sasvim jasan dojam o zdravstvu kojem nije stigla pridodati svoju pažnju, ta sitna i nasmijana ženica potvrdila joj je sve sumnje o farmaceutskim tvrtkama i lobijima koji impregniraju zdravstvo, čim završi sa prioritetima pustit će pse, vjerne lovačke pse koji će rasturiti tu mafiju duboko ukorijenjenu u sustav. Bože, pomislila je na djecu, hendikepiranu i teško bolesnu, koliko ih se samo moglo spasiti da je bilo ljudskosti, a ne pohlepe. Pomislila je na Templin, malo mjesto u kojem je odrasla uz oca pastora Luteranske crkve koji se posebno brinuo za hendikepiranu djecu, odrasla je s njima i naučila koliko je zdravlje mjerilo dobrog raspoloženja, pamtila je sebe tada i koliko je bila smotana, na uže u dvorištu nije se umijela popeti, Lotta, djevojčica s amputiranom nogom smijala se sa vrha užeta njenim pokušajima, iz tog vremena puno je naučila o životu.

 Ah papi, uzdahnula je i iz ladice izvadila očevu sliku, dobri stari papi, pastor poljskog podrijetla, Kazmierczak toliko je naučio o životu, o dobroti i o sućuti. Bolna je spoznaja da nikada više neće dobiti njegov savjet, njegova uredna i savršena rješenja za sve situacije. Među tom djecom bila je Anne, mala židovka koja je preživjela Birkenau, čudom kako je govorio njen otac koji je marljivo radio s Anne uz obiteljskog psihologa Josepha, dobrog i dragog čovjeka koji se posvetio toj djeci, svaki tren slobodnog vremena. Anne je bila šutljiva i prestrašena djevojčica s kojom je dijelila sobu, bilo je noći kada je vrištala u snu, otac bi došao u sobu i dražo je u naručju do jutra. Otac je vodio dnevnik rada s Anne.

 Otvorila je ladicu i pomilovala staru bilježnicu koju je sačuvala kroz vrijeme, starinski vitičasti rukopis strahota koje je marljivo i pedantno bilježio njen otac. Anne je dovedena u Birkenau s majkom, bratom i ocem, još na stanici odvojili su ih zasebno, žene, muškarce i djecu. Jedna pripadnica SS-a umiljato je povela kolonu nudeći im slatkiše, djeca su se mirno svukla i pošla na „tuširanje“ , Anne je ostala da dječju robu, kapute i osobne stvari prikupi i razvrsta. Anne je umjesto tople vode i vriske djece koja se tuširaju začula krikove, potom tišinu. Dva vojnika otvorila su vrata komore i motkama beživotna dječja tijela razgrtala na gomilu, Anne je pokrila oči našto su se vojnici nasmijali. Djevojčicu od dvanaest godina te zvjeri su povele u razgledavanje dječjih lica umrlih s maskama užasa, te oči staklene i beživotne gledala je dok je skidala naušnice i prstenje. Vojnici su se smijali. Anne je do samoga kraja i ulaska rusa u Birkenau radila isti posao, slagala malene kapute i hlače i skidala naušnice, lančiće i prstenje sa tih malih lutki zamrznutih užasom kada je pušten plin.

 Zatvorila je ladicu i uzdahnula. Trebao joj je čaj. Pozvala je Humma, dobri stari Humm koji je u njenoj obitelji od kada zna za sebe ušao je tiho noseći već pripremljen čaj od borovnice i med s posjeda njene obitelji. Kako je samo voljela tog starog čovjeka. Humm je spustio pladanj s čajem i nasmijao se umornoj kancelarki, dan je bio zastrašujuće dug i on je to znao, novinari su je opsjedali iza epizode sa malom Sirijkom, kako je to dijete samo drago i pametno, kako ju je opčinila svojim talentom. Usprkos svim kritikama odlučila je ne odustati od ljudskosti i znala je koliko prepreka ima na svom putu, no ponovo je pogledala sliku svog oca u pastorkom odijelu i zamišljeno prstima pogladila sliku.

 Otac bi se danas ponosio njom i ona je to znala. No nešto je uznemirilo i nije joj promaklo, Humm je tiho izlazio gledajući u pod, to nije bila njegova navika, poznavala ga je od malena i znala je kada je revoltiran, kada ga nešto muči. Podigla je pogled i zaustavila ga na vratima, Humm je zatvorio vrata i odložio prazan pladanj na mali gostinjski stol. Stajao je i gledao u pod. Angela je ustala i zatvorila vrata uzevši starca za ruku. Sjeli su za stol. Starac je bio vidno potresen. Znao je pod kakvim je pritiskom ovih dana i nije ju htio dodatno uznemiravati, znao je da je ova stvar promakla gotovo svima pa i medijima, no morao joj je pokazati, u malom mjestu Landshutu za koje nije znao ni da postoji, u Bazilici Srca Isusova jedan svećenik tog je dana najavio misu zadušnicu za stanovitog Heinricha Luitpolda i vijest je objavljena u lokalnim katoličkim novinama. Drhtavim rukama izvadio je novinski članak i pružio ga ženi koju je praktički odgojio. Angela je uzela članak u ruke i bez riječi ga smotala kako je nekada motala izuzetno važne novinske napise o njenom ocu da bi ih pomno slagala u bilježnicu s vitčastim, starinskim rukopisom.

 Obrisala je suzu i zagrlila starog Humma, znala je koliko je starac želi zaštititi od takvih stvari i znala je koliko je voli, kao što je znala i razlog zašto joj je dao taj članak. Humm je nečujno izašao, a Angela je stala na prozor, bučan promet remetio joj je misli i ona ga je zatvorila, tišinu sobe prekidao je samo mehanički otkucaj starog sata kojeg je ponijela iz očeva doma. Nekoliko trenutaka je razmišljala, a potom uzela telefon u ruke, bilo je točno dvadeset sati i svi su davno otišli iz kabineta,metalnim glasom pozvala je svoje ministre da se vrate u njen ured zbog neodgodivog i važnog posla. Upalila je svjetlo i otpila čaj, vrela tekućina vratila joj je snagu u ruke i sigurnost u misli. obuzeo ju je bijes, isti oni bijes s kojim je gledala Anne kako vrišti u noći, isti oni bijes s kojim je obilazila muzejski prostor Birkenaua, isti oni bijes s kojim je razmišljala o svom narodu koji je jednom, deset godina prije njezina rođenja uradio takve strahote, isti oni bijes koji je vidjela u očevim očima dok je držao Anne u naručju. Preplavio je bijes i ponovo je otvorila očevu bilježnicu na zadnju stranu.

 Nikada ne dopustimo zlu da se ponovo pojavi, da digne glavu, to je naša civilizacijska zadaća i obveza prema našoj djeci, nikada ne dopustimo da čovječanstvo iskusi takve strahote i uradimo sve što je u našoj moći da univerzalno zlo ne prevlada sve ono dobro u našim ljudima i našem narodu, sve ono čime se ponosimo i sve ono što smo izgradili nakon što je to i takvo zlo nestalo u plamenu zadnjeg uporišta u Berlinu. Naša djeca nemaju i ne smiju nositi krimen svojih očeva, naša djeca morju izgraditi jedan bolji svijet, svijet u kojem nikada više djeca poput Anne neće skidati prstenje sa beživotnih tijela druge djece, svijet u kojem će postojati igrališta i ljuljačke za svu djecu ovoga svijeta koja nisu ni Nijemci ni Židovi već samo djeca, djeca koja se trebaju i moraju učiti da zlo postoji ali da postoji i dobro koje je na njihovoj strani, dobro koje će ponovo ako treba ujediniti svijet protiv zla.

 Stajala je mirno i sabrano dok su njeni ministri tiho zauzimali položaje za stolom i nijemo promatrali kancelarku. Nikada je nisu vidjeli ovako bijesnu. Kada je zadnji ministar preplašeno zauzeo svoju stolicu podigla se i metalnim glasom obznanila zašto ih je pozvala visoko podignuvši članak u ruci.

 Draga gospodo, uvaženi ministri, cijenjene kolege, večeras ćete zaboraviti sve prioritete i sve što smo danas zaključili na sjednici, sve važnosti i sve obveze koje su neodložne i žurne. Postupit ćete po Ustavu naše domovine koji jasno govori i sudi, sve koji su upleteni u ovaj gnusan čin protiv Njemačkog naroda izvest ćete pred sud i odrediti im maksimalne zatvorske kazne, sve novinare koji se usude prenijeti ovaj članak izvesti pred lice pravde i zabraniti im javno djelovanje do kraja života, ovo neka vam bude prioritet i moja zapovijed, ovu stvar izvedite do kraja i očekujem sutra uz prvu jutarnju kavu iscrpno izvješće uz drakonske kazne svima koji su upleteni u ovu monstruoznu priču.

 Uzdahnula je i okrenula se prema prozoru, ministri su polako jedan za drugim izlazili iz prostorije, kada je ostala sama pogledala je svog oca koji joj se smiješio sa slike na radnom stolu. Preplavio ju je val topline koja je krenula niz ruke do srca i nije mogla suspregnuti suze. Njen otac ponosno ju je gledao sa slike i jasno ga je čula kako joj svoji teškim baritonom šapuće, bravo malena, bravo moja papi.