Ante Lešaja: O ludovanju bez kraja – još jednom

Ante Lešaja
Autor 28.10.2020. u 10:57

Ante Lešaja: O ludovanju bez kraja – još jednom

Sve osnovno što sam imao reći o “zahuktaloj klerikalnoj ofenzivi za kanonizaciju fra B. Sokola” objavljeno je u Glasgrada (Dubrovnik) 16. 10. 2020. i ponešto opširnije, na portalu Tačno.net 16. 10. 2020. Istovjetni tekst objavljen je i na portalima: Antifašistički Vjesnik 18. 10. 2020., na portalu Antifa Šibenik (@antifasibenik) 18. 10. 2020., a na portalu H-alter.org 19. 10. 2020.

Pozivajući se na objavljene tekstove, brzo je reagirao fra Stipe Nosić istim tekstom na dva mjesta: Lešajina zahrđala memorija (na portalu Tačno.net 20. 10. 2020.) i Zahrđala memorija (u Glasgrada 23. 10. 2020., str. 4). Tekst je objavljen i na franjevačkoj facebook stranici (Dubrovnik), a pojačan je i komentarom koji „zahrđalost“ dopunjuje masonstvom i izdajstvom.

Jedini razlog zbog kojeg se osvrćem jest ukazati na samo nekoliko svjesno izgovorenih neistina. A ponavljanje neistina ravno je Goebbelsovom maniru i time je rečeno sve o etici kojom se vodi fra Stipe Nosić.

Počinjem vrlo važnom izjavom fra S. Nosića: „Krivo citira i zlonamjerno izokreće (Lešaja, dakako, opaska A.L.) čak i tvrdnju gospođe Krune Marinković koja je prije ubojstva fra Bernardina Sokola rekla da nije moguće da je Sokol izdao domaće ljude, iz čega on izvodi dokaz za „korčulansku memoriju“ po kojoj je Sokol izdao partizane.“

A u mom tekstu stoji: „Fra Sokol je zapisao: ‘Sutradan otišao O. Gvardijan sam za potrebu u grad i čuo, kaže, kako u Korčuli govore da je O. Sokol Nijemcima to dao (…). Podvečer otišao O. Vjekoslav (fra Bonifačić, član samostanske zajednice na Badiji, op. a.) na ‘Dominče’ pa mu gdja. Kruna Marinković sva uzrujana kaže, kako zločesti svijet baca krivnju na O. Sokola što je bez obzira, kako jedan svećenik ne bi to učinio, već po sebi O. Sokol nije mogao učiniti nego jedan koji pozna sve ‘finese’ …’“ (Citat je iz članka fra Bernardina Škunce u Glasu Koncila; dodajem opasku: pravo je prezime: Marinović – A. L.). Fra Sokol dakle sam priznaje da se u Korčuli o njemu govori kao o doušniku.

Zanemarujem ustrajanje na krivom navođenju prezimena (Marinković umjesto Marinović), ali je bitno pitanje: gdje „fra Stipe Nosić vidi moje ‘krivo citiranje i zlonamjerno izokretanje’“? Zašto govori samo o šjori Kruni, a ne i o Gvardijanu? I zašto prešućuje da i Gvardijanova i šjore Krune izjava potvrđuju da se u Korčuli tada, 1944. godine, glasno i jasno govorilo o doušništvu fra B. Sokola? „Uzrujanost“ šjore Krune nikako ne dovodi u pitanje postojanje priča o doušništvu. Štoviše, to da su te priče došle i do nje (a njeno je boravište u to vrijeme bilo jako udaljeno od grada) govori o tome da je to prešlo granice najuže gradske populacije. Što ni Gvardijan ni šjora Kruna ne preciziraju kojega je obima taj „zločesti svijet“ i koliki je to broj ljudi koji „u Korčuli govore“ – to dakako ne dovodi u pitanje ni činjenicu ni množinu. Stoga: onaj koji „krivo citira i i zlonamjerno izokreće“ upravo je fra Stipe Nosić, a to je vrlo nečasna rabota.

Zatim evo i druge „poslastice“ koju servira fra S. Nosić: „Taj isti takozvani antifašist Lešaja nedavno je napao Hrvatsku radio televiziju zbog dokumentarnog filma u kojem se spominje ime Iva Jeričevića Čompa u vezi s ubojstvima na Daksi? Iako Lešaja dobro zna o kojem Ivu Jeričeviću na filmu HRT se radi pokušava oko njegova imena isplesti labirintsku mrežu. Njegovo ime povezao je zlonamjerno s istoimenim dječakom koji je u to vrijeme bio u El Shattu.“  (kurziv moj, A. L.)

U tri rečenice tri laži-insinuacije: da sam napao HRT zbog emisije, da pletem labirintsku mrežu, da sam (proskribirano ime) zlonamjerno povezao s istoimenim dječakom…!  Riječ je o HRT-ovoj emisiji o Daksi 27. 10. 2019. U emisiji je uz pominjanje Jeričević Ivana Čompa prikazana slika Iva Jeričevića (Ivan i Ivo nisu istoznačna imena!) za govornicom – čovjeka koji je 1944. imao 12 godina, a nije ni bio u Korčuli (ni u Dubrovniku dakako). Na taj zločesti postupak reagirali su burno mnogi građani u Korčuli, reagirala je i porodica, a reagirao sam 28. 10. i ja, jer sam s pok. Ivom bio bliski prijatelj. HRT je za dan-dva objavio javnu ispriku s napomenom „da je došlo do zabune“ – i to je sve. Osnovni dio moje reakcije glasi: „Nemam namjeru komentirati sadržaj te emisije, njenu jednostranost i pristranost. Emisija je dio antikomunističke histerije i posvemašnje “povijesne revizije” kojom je prožeta suvremena hrvatska zbilja. Ali o jednoj sekvenci emisije moram iskazati negodovanje i ogorčenje: optužbe za događanja u to vrijeme (1944.) popraćena su slikama Iva Jeričevića – čovjeka koji s tim događanjima nije imao nikakve veze: najprije, bio je mlad, imao je tada 12 godina, da bi na bilo koji način mogao učestvovati u tim događanjima. A drugo, on je u to doba još uvijek bio u El Shatu, na Sinaju. Snimke koje su prikazane datiraju u najmanju ruku tridesetak godina nakon događaja o kojima se u emisiji govori. I što su htjeli tim falsifikatom postići autori emisije? I kakvu odgovornost će za taj falsifikat i za neosnovano stigmatiziranje Iva Jeričevića snositi?”

Molim čitaoce da promisle: zar je negativno mišljenje o nekoj TV emisiji i ogorčenje za neodgovornu stigmatizaciju nedužnog čovjeka – „napad“? Ili: gdje je u mom stavu „labirintska mreža“ kojom pokušavam nešto (ili bilo što) prikriti? Ili ova nečuvena insinuacija-izvrtanje: Lešaja je zlonamjerno povezao ta dva imena, iako je jasno da je to učinila HRT!!! Kao što bi rekao proslavljeni sportski komentator Mladen Delić: „Ma ljudi moji, je li to moguće“? Zašto fra S. Nosić mene upliće u sporno pitanje o Daksi i čemu mu to služi, premda ja o tom događaju nisam pisao (nit’ luk jeo nit’ mirisao, kako se u narodu kaže), ostaje misterija. Stoga i ovaj primjer fra S. Nosića pokazuje njegovu sklonost falsificiranju i izmišljanju – samo da bi se „polemički održao“.

I, treće, na samom kraju o spominjanju imena admirala Bogdana Pecotića i konzekvencama s tim u vezi. Citiram fra S. Nosića: „Spominje Lešaja poimenice admirala Bogdana Pecotića s Korčule, ne spominje imenom Andra Vida Mihičića koji je s Badije otišao u partizane. Obadvojica su bili franjevci, Bogdan Pecotić napustio je franjevce i uključio se u partizanski pokret.

Opet neistine: prva je od njih da „Lešaja spominje poimence“ admirala B. Pecotića, a tko god pročita tekst vidjet će da ga spominje Goran Novaković Čerčil – nije ta „zamjena imena“ tek puki lapsus. A u svom tekstu nisam spominjao imenom ni druge partizanima sklone fratre s Badije, pa stoga ni profesora Mihičića. Druga je neistina da je admiral B. Pecotić „napustio franjevce i uključio se u partizanski pokret“, a to sugerira da je izravno iz fratarskog „uskočio“ u partizanski habit. Ni u jednoj od dostupnih mi i javno objavljenih biografija nema takvog podatka. U jednoj od njih stoji: „Nakon odslužene vojske 1940. upisuje Tehnički fakultet u Zagrebu, a početkom 1941. kandidat za člana KPJ. Nakon okupacije prekida studij i vraća se na Korčulu gdje se uključuje u organiziranje ustanka.“ A u drugoj nešto opširnije: „Posle završetka osnovne škole, zbog siromaštva nije mogao da nastavi školovanje, već je ostao u rodnom selu baveći se zemljoradnjom i ribarstvom. Naposletku je ipak uspeo da za četiri godine privatno položi osam razreda gimnazije i maturu. Zatim je otišao u Beograd na odsluženje vojnog roka. Posle izlaska iz vojske, 1940. godine upisao se na Tehnički fakultet u Zagrebu. U vreme studija pristupio je revolucionarno orijentisanim grupama zagrebačkih studenata i postao aktivan učesnik studentskog pokreta. Početkom 1941. godine, postao je kandidat za člana KP Jugoslavije.” Bio bi veliki doprinos fra S. Nosića da navede kada se to zaredio B. Pecotić i kada je napustio franjevački red, a još bi veći doprinos bio da objasni: „Je li B. Pecotić u fratarskom habitu služio vojsku Kraljevine Jugoslavije i je li u tom habitu, dakle kao fratar, upisao studij u Zagrebu“. Dok to ne učini, njegovu tvrdnju treba smatrati neistinom.

O admiralu B. Pecotiću i profesoru A. V. Mihičiću fra S. Nosić govori vrlo blagim tonom – ne pridjeva im nazive „komunističkih zločinaca“, ne govori o njima posprdno kao o „antifašistima“. Zar je i to moguće: da su među partizanima bili „normalni ljudi“? Imajući pred sobom višekratno ponavljanu tvrdnju: „(…) priznao je Sokol u tom svojevrsnom oproštajnom pismu da nije volio partizane zbog nedjela koja su činili.”, svatko će postaviti pitanje: Zašto Sokol nije naveo barem neko od tih nedjela? Generalizacije ove vrste zapravo prikrivaju vlastita loša djela: Znači li fra Sokolova izreka „da nije volio partizane zbog nedjela“ – da nije volio ni admirala B. Pecotića ni profesora A. V. Mihičića jer su počinili neka nedjela? Može li fra S. Nosić navesti neka njihova nedjela kad to već nije napravio fra B. Sokol?

Pitam fra S. Nosića: Ako je fra B. Sokol priznao u „svojevrsnom oproštajnom pismu da nije volio partizane zbog nedjela koja su činili” zašto tom prilikom nije rekao  i to „da ne voli“ nedjela nacističkih okupatora – za koja je sasvim sigurno tada znao (nacističku likvidaciju/ubistvo 12 građana grada Korčule neposredno prije nego su, nacisti, morali pobjeći)? Zašto je ta „nacistička nedjela“ prešutio? Ili je smatrao da to što su nacisti ubijali nije bilo nedjelo? Zato sam i napisao da bi bilo dobro da su fra. B. Škunca i fra S. Nosić objavili integralno „svojevrsno oproštajno pismo“ fra B. Sokola – izbjegle bi se time brojne nedoumice i možebitne krive ocjene i tumačenja (pa možda i moja). Zašto barem fra Stipe Nosić u svojim napisima (što sam ih čitao, a u kojima nesmiljenom žestinom optužuje „partizansko/komunističke zločine“) ni jednom riječju nije izrazio žaljenje (saučešće/sućut, bilo kako) za tih 12 ubijenih građana Korčule i ogorčenje prema nacističkim zločinima?  Ukratko, zapliću se i fra S. Nosić i fra B. Sokol, da ne spominjem ostale, u protivrječja koja sama po sebi govore o njima i njihovoj orijentaciji.

***

Podrobna rasprava i o drugim konfabulacijama i često nesuvislim konstrukcijama, što ih je fra Stipe Nosić u svom reagiranju sebi dozvolio, tražila bi dodatni prostor i vrijeme. Moja je namjera da sa tek tri (od mnoštva) primjera izvrtanja i neistina, što ih je sebi dozvolio, ukazati s kakvim nepouzdanim, neistinama sklonim, a u isto vrijeme i arogantnim čovjekom imamo „čast“ sretati se. Zbog svega navedenog fra Stipe Nosić ne može biti kompetentan sugovornik.

Stoga mislim da je svakome jasno da je gubitak vremena i da je bespredmetno osvrtati se na sadržaj cijeloga teksta fra Stipe Nosića. Zainteresirani čitalac će usporedbom osnovnih tekstova i sam zaključiti sve o kvaliteti njegova reagiranja: nesistematičnosti, brojnim nedorečenostima, osim ako se u to ne ubrajaju uobičajeni pridjevi („komunistički zločini“ itd., na koje sam ukazao u osnovnom tekstu), ignoriranja bitnih elemenata u mojim tekstovima, manipulacijama a naročito insinuacijama kojima je često namijenjeno da budu i uvreda. Time je bilo kakav smisleni razgovor onemogućen, pa bi podrobnije bavljenje reagiranjem fra Stipe Nosića poprimilo oblik „piljarskog nadmetanja“. Žalosno je konstatirati da su (ovaj i onaj prvotni) spomenuti napisi fra S. Nosića upravo tog oblika: optužbe i optužbe i optužbe … – „slavna“, nesmiljena i neuništiva Inkvizicijo!

ANTE  LEŠAJA, KORČULA

Ante Lešaja
Autor 28.10.2020. u 10:57

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija