ANTE TOMIĆ: BANDIĆ I KERUM SU DVA KONJA,ONO NAJGORE I NAJPRIZEMNIJE U POLITICI

Povezani članci

• SDA-IZ-HDZ-EU: Licemjerni koloplet
• Isplivavaju nova saznanja o “posrbljivanju” bosanske ratne siročadi?
• „Držanje u šaci“ ostaje na snazi
• HDZ BIH NIŠTA NE PREPUŠTA SLUČAJU: Kafanska lobiranja sa članovima CIK-a i Ustavnog suda BiH
• Regionalna platforma Zapadnog Balkana oštro osuđuje prijetnje i pritiske upućene novinarima i rukovodstvu RTV USK
• Svjetioničar

Ima onih trenutaka, poznajete ih, kada vas zasrami tuđa glupost. Neugodno vam je zbog nekoga tko sam nema dovoljno pameti da mu bude neugodno. Tako sam se ja osjećao prije neku večer, kada je voditelj televizijskog dnevnika svečano pozvao gradonačelnike Splita i Zagreba da se rukuju i prekinu neprijateljstva.

Bez pretjerivanja, bilo mi je zlo od te patetične televizijske predstave, tapšanja i osmjehivanja što nisu bili istinitiji od srdačnosti pijanaca u periferijskom bircuzu. Osim toga, koga pomiruju ta dva politička klauna i u čije ime govori taj mudrijaš što vodi dnevnik?

Nikola Vilić/Cropix

U moje, svakako, ne. Meni ne treba ni Kerum ni Bandić da bih se negdje osjećao dobrodošao. Gdje god se maknem, ja sam okružen prijateljskim svijetom, a Zagreb mi ima osobito mjesto u srcu. Volim Zagreb i Zagreb voli mene. “Gospon Tomić, furt vas rado čitamo”, dobacio mi je jednom neki umirovljenik kad sam izlazio iz gostionice “Purger” u Petrinjskoj ulici, i to čak nije bila jedina izjava ljubavi i naklonosti koju sam čuo u našem glavnom gradu.

Meni ipak najdraža je divan, nezaboravno nježan trenutak kad me je jedna sirota pijana kurva u Gajevoj preko ceste zovnula: “Ribice, odi sim!” Napisao sam naposljetku i jedan filmski scenarij, delikatan, indiskretan ljubić o preljubima među boljim zagrebačkim građanstvom, što su klasno bitno iznad mene i mojih uobičajenih junaka. Prvi put sam se odmaknuo od seljaka i prve generacije doseljenika u gradove, ljudi s kojima sam odrastao i o kojima sam znao sve, i krenuo u autorsku pustolovinu u nepoznatom gradu, s dobro odjevenim svijetom što vozi lexus i ima Murtićevo ulje u salonu.

I kao što obično bude, ta mi je priča dala možda i više nego sam ja dao njoj. Bilo je to mjesto, mislim, kada sam do kraja nadišao svoj provincijski oprez i nesigurnost i osjetio se zaštićeno, ugodno i domaće u zagrebačkim stanovima i na zagrebačkim pločnicima. No, ako i ne pišete filmske scenarije, to bi naprosto svatko od nas trebao činiti. Širiti socijalne vidike, upoznavati drugačije od sebe. Putovati, ali ne kao nogometni navijač, pod policijskom pratnjom, da bi vam se sav doživljaj grada sveo na dva sata u kavezu na tribinama.

Otiđite na ulicu, pomiješajte se s gomilom na trgovima, razgovarajte s prolaznicima i shvatit ćete da su ljudi, ako i govore različito, zapravo zapanjujuće jednaki vama. Za početak, nema, vjerujte mi, glamuroznog Zagreba koji se raskošno provodi na trudu ostatka zemlje.

To je samo medijski privid Red Carpeta, sapunica i šarenih revija. Činjenica da su u Zagrebu sva tijela državne uprave i sjedišta telekomunikacijskih kompanija u bitnome doista ne čini boljim život stotinama tisuća purgera, turobnoj gomili velegradske bijede što rano ujutro sakuplja plastične boce ili za dvije i po hiljade kuna pere kafiće.

Uđite u tramvaj i pogledajte im razgažene i otučene cipele, pogledajte četrdeset deka faširane junetine u njihovim vrećicama i shvatit ćete da dijelite istu sjebanu hrvatsku sudbinu, nezaposlenost ili strah od otkaza, užas i tjeskobu od računa. Baš sve je isto i u Zagrebu i u Splitu i u Vinkovcima i u Makarskoj.

Nevolja je, međutim, da je upravo među takvim upropaštenim proleterima najviše onih koji će raspirivati mržnju, baš takvi razvijaju gnusne transparente na nadvožnjacima i pišu sramotne komentare na internetskim forumima. Ojađena, prevarena sirotinja što nasušno treba nekakvog tovara, purgera ili nekoga trećeg kojega će optužiti za svoju nesreću.

I sada ta praznoglava, povodljiva, bezoblična masa, što je iznijela i Željka Keruma i Milana Bandića, zadovoljno gleda kako je Željko Kerum i Milan Bandić na televiziji teatralnim rukovanjem pomiruju. Baš me to raspizdilo onu večer. Jer, baš su ta dva konja glavni predstavnici onoga najgorega u politici, strašnog populizma koji će neodgovorno zajašiti po mržnji i frustracijama siromašnih glasača.

Sve što smo postali, sva ova bijeda, glupost i politička zapuštenost, zasluga je vođa poput Keruma i Bandića, prepredenih tribuna koji su osokolili najniže strasti među narodom pokazujući im prstom na izmišljene neprijatelje. Nitko osim njih i njima sličnih nije nas gurnuo na ovo blatnjavo dno s kojega vičemo odurne budalaštine o purgerima i tovarima, i ako bi nas netko trebao pomiriti, to bi svakako trebale biti neke druge, pametnije i bolje osobe.

Slobodna Dalmacija