Ante Tomić: Zašto biskupima nije smetao plač ubijene djece u Ahmićima

Povezani članci

• Kako očuvati destabilizirajući status-quo (a neotpakovati zamrznute konflikte)
• Dva generala – Divjak i Divljak
• Lijek protiv zatvora
• Markov Trg bio je poput dvorišta kaznionice u Lepoglavi za vrijeme podnevne šetnje
• Suljagić: Bakir Izetbegović je formirao Bošnjačku autonomnu oblast
• Bajrović, Šušnica, Dizdar: Šta će se desiti 26-og, dan poslije referenduma?

Velika se graja posljednjih dana nadigla zbog jednog kluba u susjedstvu katedrale, koji je glasnom muzikom ometao u molitvi jednog starog svećenika. Šibenski biskup Ante Ivas bio je tako iživciran da se na propovijedi na Veliku Gospu oglasio protiv akustičkog nasilja pod svojim prozorom i na njega se čak, kažu, požalio Tomislavu Karamarku, vođi najveće opozicijske stranke

Piše: Ante Tomić- Jutarnji list

Kada je policijska patrola naposljetku ugasila stereo uređaj u rečenom klubu, rastjerala goste, a ugostitelju nakon kraćeg verbalnog okršaja dala besplatni polupansion, noćenje i doručak u postaji, javnost je to doživjela kao odmazdu crkvenog velikodostojnika. Krenula je onda polemika, neumjerena i uvredljiva, upravo onakva kakve polemike i trebaju biti. Biskupovi su simpatizeri na jednoj strani inzistirali na pravu na počinak jednoga vremešnog muškarca, a s druge su im žestoko uzvraćali protivnici, većinim mlađi i željni zabave, kojima idealna večer ne završava u deset, sa šalicom toplog mlijeka, krunicom i životopisima svetih Kuzme i Damjana.

Nema tu zaista ništa neobično. Jednak se sukob mogao zapravo dogoditi bilo gdje, u Švicarskoj ili Norveškoj kao i u nas, i teško je jednostavno i bez ostatka izabrati stranu, odlučiti tko ima veće pravo, oni što bi spavali ili oni što bi plesali. Ipak, šibenski slučaj ima nekoliko lokalnih osobitosti i folklornu boju kakve Norvežani ili Švicarci, lucky bastards, ne bi poznaju.

Šibenski biskup Ante Ivas, za početak, i sam je na neki način, ne naročito uspješan, ali estradni radnik. On je prijatelj i suradnik Marka Perkovića Thompsona, koji je na posljednjem albumu uglazbio jednu njegovu pjesmu, a Thompson, kako znamo, ne svira nekakvu nježnu i tihu baroknu crkvenu muziku na lutnji i čembalu. To je hard rock, uštekano i žestoko, praskavi gitarski rifovi i bjesomučno čekićanje basova. Da je pajdo Thompson napržio Telecastera, koji na užas dijela građanstva, i u doba i u nedoba, prži iz mnogih naših kafića i klubova, Ivas ne bi zvao redarstvo, nego bi se široko smiješio i pljeskao, razdragano mrdajući ugojenim biskupskim tijelom.

Đavlu i kućni red, nek’ se mlađarija zabavlja, zaključio bi zacijelo časni monsinjor. Ništa mu decibeli ne bi smetali. Nikakvo nasilje on tu ne bi vidio, pa ni ako bi pjevač u nekom trenutku izvukao mač i dugačku čeličnu oštricu zvonko zabio u pozornicu. Šibenskom biskupu nesnosno su agresivni klarineti i kontrabasi jazz muzičara u havajskim košuljama i slamnatim šeširićima, dok je na drugoj strani sušta bogougodnost, čisti kršćanski sklad, sama ljubav i dobrota kad netko pozove na mikrofon osuđenog ratnog zločinca, kao što je prije dva tjedna u Čavoglavama učinio Marko Perković Thompson s Darijem Kordićem.

Kućni red, građanska doličnost, red i mir, zanimljivo, nemaju ništa protiv Darija Kordića. Zbog ratnog zločinca biskupi neće zvati policiju. Da se slučajno zatekao prije mnogo godina u Ahmićima, Antu Ivasa možda ne bi ni probudili hici i lupanja, jauci i zapomaganja muslimanskih žena. Premda se zora jedva digla i bilo je upravo skandalozno da netko u tu uru, kad pošten svijet spava, diže takvu divljačku larmu, stari svećenik ne bi revoltirano skočio iz postelje i zvao policiju. Jazz improvizacije pod prozorom katedrale uznemirile su ga daleko strašnije nego što bi se uzrujao vrištanjem tromjesečnog djetešca, najmlađe žrtve ahmićkog pokolja, zbog kojega je prijatelj njegova prijatelja Thompsona u Haagu fasovao cijelih četvrt stoljeća robije.

Pa i ova ugledna i učena gospoda što danas brane Ivasa, redom su jednaki. Nijedan se ne bi pobunio da ga je usred noći probudio dernek Merčepovih štakora iz kuće mesara Mihajla Zeca. Nitko od njih ne bi izašao na prozor i u mrzli prosinački mrak ogorčeno viknuo: “Pa, dobro, kakav je to način, ovdje ljudi spavaju!” premda je kričanje dvanaestogodišnje Aleksandre Zec, da ga je netko mjerio u decibelima, nesumnjivo prekoračivalo dopuštenu količinu buke. Mnoga bi zla bila spriječena da se u takvim prilikama netko pozvao na jednostavni akt poput kućnog reda i savjesno alarmirao predstavnike represivnog aparata, ali opisane akustičke agresije tada zbog nečega nisu smetale čvrstom i krepkom snu naših biskupa, a ne smetaju im, kako vidimo, ni danas.

U čitavoj je biskupskoj konferenciji bio zapravo samo jedan koji je imao poštenja i hrabrosti dignuti glas protiv takvih gadosti, ali njegove kosti odavno leže ispod kamenog poda šibenske katedrale. Skoro je dvadeset godina prošlo od prerane smrti biskupa Srećka Badurine, a još se uvijek osjeća tragični gubitak toga mudroga, ekumenski pomirljivog franjevca. Govorilo se kako će on naslijediti Kuharića na čelu Crkve i možemo, nažalost, samo pretpostaviti kakva bi ta crkva danas bila da je vodi netko tko se jedva mjesec nakon Oluje u Biskupiji kod Knina pred dvije tisuće ljudi drznuo zažaliti za izbjeglim Srbima i osuditi pljačku i palež njihovih kuća, riječima kako “nas evanđeoski sadržaj, moralnost i duhovnost koju baštinimo obvezuje” da se “kajemo za nepravde koje smo sami počinili, za zlo koje smo sami prouzročili”, te da izrazimo “spremnost da se sve nepravde isprave”.

Uvijek kad u novinama vidim bezvrijednog Antu Ivasa, ja se sjetim njegova prethodnika, veličanstvenog Srećka Badurine, i pomislim: “Eto, koje smo mi ušljive sreće”.