APSTINENCIJA

Povezani članci

• Snježana Kordić u ‘Nu2’: Naši lingvisti nemaju dodira sa svjetskim pogledom na lingvistiku!
• VIKTOR IVANČIĆ: PREDSJEDNIK SA STAFOM
• Stier Ivo Davor
• Pravednik među navodima
• Haško sevdisanje
• MISLITI JUGOSLAVIJU U DANAŠNJOJ EVROPI…

Foto: republika.eu

Već od ranog jutra osjetio se nemir u zraku.

Pred kioskom ni žive duše. U kvartovskom kafiću, gdje se ujutro otimamo za prve stranice, muk. Hrpa različitih tiskovina spava na stolu, uredno složena.

Na internetskim portalima kojekakve gluposti o zdravlju, životu u Andama, cvijetnim dekorima, filmskom festivalu i sportu. Jebo ih sport.

Ni riječi o ustašama.

Drugi svjetski rat kao da nije ni postojao. Ni jednim osvrtom nitko ne spominje partizane. Ni vrijeme izgradnje, prvu petoljetku. Ni o udbi ni zuc. Kao da su svi herojski pothvati, i u zemlji i u inozemstvu, odjednom u zemlju propali. Ni domovinski rat. Ni generali. Ni šatori. Ni lustracija. Ni Srbija. Ni Bosna.

Razumijem, izborna je šutnja. Ali, živjeti se mora. Ustati, a ne vidjeti omiljene likove na malom ekranu, ne čuti ni jednu riječ protiv „njih“, ipak je previše. Kako se uopće orijentirati u danu u kojem ti nitko ne kaže istinu.

Gledamo se, velim, u kafiću, i samo vrtimo glavom. Kao da je sve stalo. A još jučer, prije ove vječne šutnje, sve je, kao, bilo normalno. Lijepo smo uživali i naslađivali se dubokoumnim dosjetkama i formulacijama dragih vođa. U dnu stomaka osjećali njihovu beskompromisnu želju da nam život učine boljim. Dosljednim čovjeku. Naklimali se glavama. Do sita nagutali njihovih obećanja. Put su nam utirali.

Vrijeme izborne šutnje izaziva najgori stupanj apstinencije. Nema te droge ni alkohola koji tako trese organizam. Stanje može biti toliko beznadežno da nas uvede u delirijum iz kojeg se ne izlazi u jednom izbornom ciklusu.

Kako ćemo dalje bez utrta puta?

Ne bih mogao ni zamisliti da ovo stanje potraje još koji dan. Kao kad onomad „cigu“ primali u partiju, pa prijem uslovili odricanjem od alkohola, šverca konjima i „šaranja“. A u datom trenutku, vele mu drugovi, ako zatreba, za zemlju valja žrtvovati i vlastiti život.

Ću da ga dam – veli „cigo“ – jebeš takav život.