Apsurd u koji je upala Nacionalna i univerzitetska biblioteka Bosne i Hercegovine

Povezani članci

• Mjere štednje nisu Božija zapovijest!
• ANEM: Najnoviji napad na N1 u Srbiji pokušaj zastrašivanja novinara
• Oliver Frljić: Tuđman, Milošević i njihovi birači su najzaslužniji za krvavi jugoslovenski rasplet
• Izložba plakata “Pravo na rad”
• Prijetnje urednika portala Dnevni avaz redakciji Raskrinkavanja: “Zapamtit ćete me kad vam dođem, raznijet ću vas!”
• Glavaš u torbi

Pošto mi je trebala knjiga Bugarski, R. (1996): Jezik i lingvistika. Beograd: Čigoja štampa. za izradu magistarskog rada otišla sam u Nacionalnu i univerzitetsku biblioteku Bosne i Hercegovine (NUB BiH) da je posudim. Nakon što sam je našla u katalogu i ispunila revers odgovoreno mi je da tu knjigu ne mogu dobiti da je pročitam jer je arhivski primjerak što znači da, kako mi je objašnjeno, ta knjiga, otkad je smještena u podrume NUB-a BiH pa ubuduće, nikad više neće vidjeti svjetlo dana, osim ako direktor NUB-a BiH ne odobri njeno iznošenje na svjež zrak po nepoznatim kriterijima.

Pošto sam insistirala da dobijem makar kopiju ili da mi se kopiraju oni dijelovi koji mi trebaju i napisala molbu direktoru, on je poručio svojoj uposlenici da postupi po zakonu, pa se uvažena kolegica pozvala na nepoznati „zakon o arhivskom primjerku F BiH“ i poštivanju autorskih prava. Napomenula je da se javim uproljeće jer će šef arhiva ove biblioteke tada, citiram: „možda imati dan u kojem će dozvoljavati iznošenje arhivskih primjeraka“ (?!) mada to generalno ne dozvoljava jer mu se, opet citiram: „remeti red na policama“ (?!). Također je napomenula da se tako nastoje „sačuvati knjige za buduće generacije“, ali nije znala reći kako kad ni buduće generacije neće imati pristupa tim knjigama. Također mi je pokušala objasniti da po definiciji biblioteka „čuva knjige“, ali kad sam je pitala da nastavi izgovarati definiciju biblioteke koja glasi „čuva, obrađuje i daje na korištenje knjige“ nije htela ili nije znala to reći. Pozvala se i na stroge uvjete dobijanja građe iz Arhiva BiH koje, izgleda, NUB BiH nastoji, iz nepoznatog razloga, dostići iako se radi o sasvim drugoj vrsti građe jer Arhiv BiH sigurno ne drži Bugarskog na svojim policama.

Pošto sam diplomirala bibliotekarstvo i obišla neke od svjetskih i biblioteka u regiji u kojima sam mogla dotaći i prelistati stare i rijetke knjige, neke iz srednjeg vijeka, te vidjela korisnike koji imaju kartice za kopiranje i slobodan pristup kopir-aparatima smještenim u bibliotekama uz police gdje su kopirali ono što im je trebalo a slobodno se mogu pozvati i na Zemaljski muzej Bosne i Hercegovine koji je napravio reprint Hagade da bi ona bila dostupna ljudima za koje je i stvorena pitam se kako je jedna institucija kao što je NUB BiH (Nacionalna i univerzitetska biblioteka) zanemarila osnovne funkcije svake biblioteke: obrazovanje ljudi i usluga ljudi zbog kojih NUB BiH i postoji.

Također se postavlja pitanje i da li je knjiga „društveno biće“ samo po sebi, stvorena da komunicira i živi među ljudima bez čega propada? Da li ima koristi od redova i redova knjiga zatvorenih po mračnim podrumima koje niko nikad neće uzeti u ruke i otvoriti ih? Da li su autori tih knjiga pisali da bi razgovarali sa kolegama, studentima i svima zainteresiranim tako preskačući ogromne prostore i brojne godine koje nas ionako samo dijele ili su pisali knjige da bi one, uredno poredane na policama, istruhle u podrumima zgrada? Konkretno, da li bi Bugarski dao svoju knjigu studentu lingvistike uz određenu nadoknadu kao jedan vodič kroz lingvistiku koju oboje nastoje odgonetnuti ili bi je uredno složio na police među ostale knjige i dvaput okrenuo ključ tog podruma okrenuvši tom studentu leđa? Ko i po kojim kriterijima određuje da li je osoba dovoljno „zrela“ i da li je njen rad dovoljno važan da dobije arhivski primjerak u ruke (napominjem da me niko nije ni pitao zašto mi toliko treba baš ta knjiga što je preduvjet za razmatranje davanja arhivskog primjerka po kriterijima bilo kakvi da su)?

Slažem se da biblioteke trebaju čuvati fondove, i sama sam bibliotekarka, ali ne treba izgubiti iz vida razlog zbog kojeg se ti fondovi čuvaju: da bi bili na usluzi onima koji hoće da uče, pomjere granice u nauci, u društvu, pa, na kraju krajeva, i u samom sebi. Također podržavam pravilo arhivskog primjerka (a ne zakon kako je uvažena kolegica rekla), ali treba ga učiniti dostupnim korisnicima na zahtjev, ako ne svim, onda opravdanim zahtjevima kao što je izrada magistarskog rada sa temom, dosta zanemarenom, o primjenama savremenih metoda za kartiranje dijalekata u našoj državi.

Svaka biblioteka, pa i svaka nacionalna i svaka univerzitetska, ima jednu najvažniju funkciju kojoj mora podrediti sve ostale radi sveopćeg dobra a to je iznijeti knjige među ljude, pomoći otjerati mrak koji nas okružuje i tako ispuniti misiju postojanja.