Argentinski poučak: MOL će teško doživjeti sudbinu Repsola

Autor 28.4.2012. u 18:15

Argentinski poučak: MOL će teško doživjeti sudbinu Repsola

Nedavno je Večernji list objavio retrospektivu članaka koji su obilježili njegovu povijest. U pamćenje mi se urezao tekst o nacionalizaciji i eksproprijaciji dobara kada je Komunistička partija Jugoslavije preuzimala vlast.
 
Tragikomična situacija, čovjek je poginuo na Trgu bana Jelačića u Zagrebu u to vrijeme tako što mu je pao glasovir na glavu! Naime, likovima se činila disfunkcionalna naprava koja ima tri noge i zauzima pola sobe te su je jednostavno bacili kroz prozor na nesretnog prolaznika. 

Ovo je situacija koja mi je prva pala na pamet kada sam na SEEbizu neki dan pročitao kako je argentinski Senat odobrio izuzimanje iz vlasništva naftne tvrtke Repsol iz argentinske perjanice YPF. Nacionalizacija je pravni proces kojim se iz vlasništva izuzima neki vlasnik, a sve u skladu s boljitkom države. Ovdje, na našim prostorima, nacionalizcija se urezala u negativnu svijest vrlo duboko. Mislio sam si, pa gle što ovi rade, otimaju legitimno vlasništvo, kuda taj svijet ide…. Reagirala je i Španjolska gdje Repsol ima sjedište, reagirale su i svjetske rejting agencije snižavajući kreditni rejting Argentini. Površno se čini kako Argentina radi gluposti, no je li tome baš tako?

Argentina je zemlja prilično tragične moderne povijesti, početkom 20. stoljeća jedna od najrazvijenijih zemalja na svijetu, dok je krajem istoga stoljeća to zemlja na kojoj se ne vidi ništa osim ožiljaka. Prošli su kroz nekoliko nasilnih svrgavanja vlada, mnogo stranog utjecaj, skrivali su možda i najtraženije zločince…i onda je nobelovac Milton Friedman, kako piše Naomi Klein u knjizi Doktrina šoka, odlučio uzeti nekoliko zemalja kao eksperiment za svoju neoliberalnu doktrinu. Argentina je bila jedna od tih zemalja, Friedman i kompanija financirali su “pročikašku” elitu kako bi došla na vlast, ista je davala u bescjenje sve što se moglo stvaranjem “slobodnog tržišta” koje je pak iznosilo kapital iz Argentine pa je u zemlji ponestalo novca, MMF i Svjetska banka prisilili su poticanje stranih investicija s dvoznamenkastim brojem postotaka kamata i stvar je u začaranom krugu krenula prema dolje. U visokoj zaduženosti našao se i YPF, argentinski nacionalni naftni div, pa su ga pod takav prisilni dug dala Repsolu. Nije to jedini segment gospodarstva koji se našao u rasulu, primjerice u Argentini danas ne raste ništa osim soje, kaže profesor Marijan Jošt. Sve pod ucjenama Monsanta. O svemu tome je u Guardianu pisao još 2004. godine Joseph Stiglitz, a Friedman je iste godine otvorio dušu rekavši kako uspijevaju jedino u Afganistanu i Iraku jer se ovdje vide pomaci na polju privatizacije vojske, na žalost, kaže, u Latinskoj Americi nikada nisu uspjeli.

Poznato? Tranzicija je bila idealna prilika tim gulamferima da oprobaju čikaški i u našim krajevima, kazali su nam treba sve privatizirati, kako je potrebno 200 bogatih obitelji, pa će svima s njihova stola pasti mrvice, kao rezultat toga danas imamo svjedočenje Davora Šterna na suđenju Ivi Sanaderu za Inu. Čovjek kaže kako MOL kontrolira cijelu naftnu opskrbu u Hrvatskoj, a da je Agencija za zaštitu tržišnoga natjecanja šutjela. U tom smjeru idu i vapaji Josipa Budimira koji pita dokle ćemo glumiti fikuse u upravi Ine.

U povijesti je uvijek svijetom dominiralo jedno carstvo ili jedna do dvije države, piše u svojoj knjizi Vladavina carstava Timothy H. Parsons, a danas bismo to carstvo mogli tražiti u onih 150 kompanija koji vladaju svijetom. Carstva opstaju samo onda ako iz periferije uzimaju više novca nego im je bilo potrebno da istu osvoje. 

Ovo neoliberalno carstvo je poslano u ropotarnicu povijesti antismithovskim mjerama intervencije države u bankarski sustav 2008. godine. No, nekima antismithovsko djelovanje očito nije dopušteno jer valjda bi trebalo spašavati samo kapital u “maticama”, dok to u “periferiji” ne bi trebao biti slučaj. Jer, eto oni su si sami krivi u kakvoj su istuaciji. Tko im je kriv što su birali korumpirane političare koji su ih doveli u tu situaciju? Kaj got! Koja goebelsovska manipulacija! Kao da nije poznato kako ljudi podliježu promidžbi? Jer kao što je Kartaga razorena uslijed filipika, Hitler došao na vlast između ostalog i zbog podjele svoje knjige mladencima širom Njemačke, tako je i bauk neoliberalizma širen neprestalnim ponavljanjem bajki o blagostanju ekonomije koja nema regulatora.

Upravo u tom svjetlu moramo promatrati Argentinu, nakon godina i godina loše vođene politike, izručivanja nacionalnih interesa raznim friedmanima za koji postotak provizije u cijeloj se Latinskoj Americi pojavila generacija antikolonijalniih političara koja kaže, sada možemo sami i nećemo platiti dugove na koje su nas prisilili. A ako ćemo ad apsurdum, dionice Repsola u argentinskoj naftnoj industriji nisu ništa drugo nego prisilna naplata nevoljnoga duga. 

Argentinci su ove godine odlučili reći dosta reketu i ucjenama, Repsolu će biti izuzeto vlasništvo i stavljeno u funkciju razvoja države. Dr. Ha-Joon Chang, jedan od najcitiranijih ekonomista Sveučilišta u Cambridgeu samtra kako je to jedini ispravan put, smatra kako država treba, pogotovo u vremenima krize aktivno djelovati na tržištu imajući strateško državno vlasništvo sve u cilju vraćanja zdravoga omjera između rada i kapitala. Uostalom tako su se kroz povijest razvile i najrazvijenije države, kombinacijom protekcionizma i državne subvencije, čemu je dokaz i intervencija država u financijski sektor 2008. godine. Čudi, stoga, ljutnja na argentinski postupak, kaže. 

A gdje smo tu mi? Osim što možemo navijati za Argentince koji su odlučili pokazati zube nepravednome ekonomskom poretku, moramo razmisliti i o našoj situaciji. U trenutku kada MOL kontrolira 100% Tifona i nešto malo manje od 50% Ine postavlje se pitanje je li svjetlo koje je Unija upalila, kako je nedavno rekla Vesna Pusić, svjetlo na kraju tunela ili svjetlo koje svijetli na uzbunu za iskrcaj s broda neoliberalnoga poretka.

 
Autor 28.4.2012. u 18:15

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija