Art-Kaida ne miruje

Povezani članci

• Slobodan Dukić: Radnici stop, korupcija napred!
• Zločinačka organizacija Hrvatska
• Albinot Maloku: Pomozi bližnjem svom
• SLABO PRIKRIVEN INFOTISEMENT
• ZAŠTO ŠUTIMO
• Ludi za Veležom

Foto: bbc.com

Piše: Almir Methadžović

Prije dosta godina, u starom crnobijelom izdanju Feral Tribunea je objavljen tekst pod nazivom Art-Kaida. Ako me sjećanje ne vara, članak je tada opisao situaciju u kojoj su slovenački umjetnici napravili jednu sjajnu subverzivnu akciju. Naime tijekom jednog od svojih vojnih kočoperenja po Jadranskom moru, nekoliko NATO ili američkih vojnih brodova je posjetilo Sloveniju, zbog čega je organiziran svečani doček od strane domaćina. U sve to su bili uključeni i slovenački umjetnici koji su u sklopu dočeka odigrali prijateljsku utakmicu s gostima/vojnicima, te ih ugostili večerom. Nakon toga su domaćini svoje goste doveli do nekih vrata, koja kada su otvorili, ukazala se poruka “We don’t need your help”.

Koji je motiv bio ovoj slovenačkoj kulturno-umjetničkoj akciji izlazi iz okvira mog sjećanja, ali sudeći po naslovu radilo se o post 11-S periodu, i vrlo moguće, vremenu oko 2003. godine kada je Slovenija završavala pregovore o pristupu NATO savezu i kada se demokracija na Bliskom istoku počela širiti ognjem. Nije sada ni bitno, jedno je sigurno, duhoviti Slovenci su tada ljudski dočekali svoje goste, odigrali prijateljsku utakmicu, vjerovatno ih nahranili Kranjskim kobasicama, i napojili Zlatorog pivom, te ih na kraju počastili okrutno-miroljubivom porukom “Ne treba nam vaša pomoć”, čime su vrlo elegantno izrazili svoje mišljenje ali su i ponizili čitavu jednu militarističku filozofiju. Slovenačka Art-Kaida im ga je, kako bi se reklo u našem narodu, pošteno spustila. Nije teško zamisliti kako su se ovi prvo zabezeknuli a onda pokupili svoje prnje i napustili mjesto događaja uz psovke “Fucking “Slovakians!””

Jedna slična subverzija, samo ovaj put s puno većim odjekom, se desila tijekom snimanja popularne američke TV serije “Homeland”. To je inače serija u kojoj glavna junakinja, agetica CIA-e Carrie Mathison, prolazi kroz napete situacije i čiji glavni zadatak je zaštita Homelanda, to jeste, Amerike, njene domovine, kojoj je, naravno, primarni neprijatelj islamski terorizam. Homeland je dobila nekoliko važnih nagrada od kojih bi se moglo istaći šest Emmyja i par Zlatnih globusa ali je također bila vrlo kritizirana zbog kontroverznog prikaza muslimanskog svijeta. Jednostavnije rečeno, bila je optužena za rasizam.

Igrom slučaja 5. sezona Homelanda je dijelom snimana u Berlinu, a snimateljska ekipa je angažirala grupu njemačko-arapskih umjetnika koji su grafitima na arapskom jeziku trebali dočarati stvarnost bliskoistočnih ulica. I sve bi bilo u najboljem redu da buntovni umjetnici nisu odlučili izraziti svoje nezadovoljstvo Homelandom jednom subverzivnom akcijom, za šta su izabrali najbolji mogući način – samu seriju.

Kada su dobili zadatak da jednu napuštenu fabriku u predgrađu Berlina pretvore u sirijski izbjeglički logor, umjetnici su se odlučili malo poigrati s grafitima ispisanim na zidovima tog logora. Tako su, na primjer, progurali poruke tipa: “Homeland je rasizam, Homeland nije serija, Homeland je lubenica (budalaština), Nema Homelanda, Ova serija ne predstavlja stavove umjetnika” itd; a da niko od snimateljske ekipe nije shvatio o čemu se radi. A i kako bi mogli kada niko od njih, uključujući i scenariste, ne razumiju arapski jezik, i još gore, nemaju blage veze o muslimanskom svijetu koji kontinuirano pokušavaju predstaviti svojim gledateljima.

Foto: bbc.com (“Homeland je rasizam”)

Kada je ova umjetnička sabotaža otkrivena, za nju je odgovornost preuzeo njemački ogranak Art-Kaide pod vodstvom egipatsko-njemačke unjetnice Hebe Amin. Po njenim riječima, “Arabian Street Artist”, kako se ova grupa zove, su takav čin napravili jer se ne slažu s političkom porukom koju šalje serija. Na svojoj web stranici (www.hebaamin.com), umjetnica argumentira da je Homeland “zaradila reputaciju kao najnetrpeljivija serija na televiziji zbog svoje netačnosti, nediferenciranog i vrlo pristrasnog prikaza Arapa, Pakistanaca i Afganistanaca, kao također i kreiranja pogrešne slike o Bejrutu, Islamabadu i takozvanom muslimanskom svijetu uopšte”.

Foto: bbc.com (“Homeland NIJE serija”)

Heba Amin primjećuje da serija u svih pet sezona stvara dihotomiju, s jedne strane, fotogeničnih, bijelih, američkih zaštitnika u odnosu na zlu, nazadnu, muslimansku prijetnju. Takva demonizacija muslimana je toliko upadljiva da je The Washington Post primjetio kako se na naslovnici Homelanda prikazuje bijela Crvenkapica izgubljena u šumi punoj muslimanskih vukova bez lica.

Foto: tvserieguiden.se

Inače, što se tiče američke kinematografije, konstrukcija Arapa kao inferiornih divljaka je najbolje opisana u izvrsnom dokumentarcu Suta Jhallyja 2006. godine pod nazivom “Reel Bad Arabs: How Hollywood Vilifies a People”. Sam naslov je igra riječi jer “reel” znači “rolna filma” ali zvuči isto kao i “real” “stvarno”, tako da bi se naslov mogao prevesti ironično “Stvarni loši Arapi: Kako Hollywood ocrnjuje ljude”.

Reel Bad Arabs je snimljen po istoimenoj knjizi profesora Jacka Saheena koji je analizirajući preko hiljadu američkih filmova dokazao kako je Hollywood kroz kratku istoriju svog postojanja uspio stvoriti rasističku predodžbu o Arapima kao glavnim negativcima. Po tom rasističkom šablonu vidi se da je u hollywoodskoj produkciji, orijentalni divljak – Arap – skoro uvijek terorista, ubica, barbar kojeg pretjerano seksualno uzbuđuju zapadne žene. Znači, Arap je u hollywoodskom narativu vrlo opasan lik, zao; u boljem slučaju je zao ali nekompetentan, a u najboljem slučaju, on je podli trgovac.

Stvaranje ovakvog stereotipa nije samo svojstveno igranim filmovima, ono je prisutno u svim žanrovima. Na primjer crtani Aladin, kompanije Walt Disney, koji je snimljen 1992. u svojoj priči prati već uspostavljene rasističke obrasce koje, naravno, usađuje djeci u glavu. I površna analiza dovodi do zaključka da su većina likova pokvareni trgovci i zli lopovi koji tek tako režu vratove drugim ljudima. Uvodna pjesmica u ovom hollywoodskom crtiću ide otprilike ovako “Ja dolazim iz daleke zemlje, gdje prolaze kamile i karavani, gdje ti otkinu uho ako im se ne sviđa tvoje lice, to je barbaski, ali hej, to je dom!”

https://www.youtube.com/watch?v=Ko_N4BcaIPY

Naravno, potpuno je legitimno postaviti pitanje, kako je moguće da je Hollywood, kao najliberalnija američka industrija toliko ogrezla u rasizmu? Obješnjenje koje daje Jack Saheen je da politika Washingtona i slika koju stvara Hollywood podržavaju jedna drugu. Hollywood je u ovom slučaju dio propagandne mašinerije, ili kako se to navodi u dokumentarcu ” Washington i Hollywood dijele isti DNK”. Ova umjetničko-politička simbioza Washingtona i Hollywooda ustvari najbolje objašnjava fenomen koji je Antonio Gramsci nazvao “kulturna hegemonija”, to jeste, Hollywood je alat putem kojeg se stvara generalna slika, percepcija, vjerovanje, objašnjanja i opšte zajedničke društvene vrijednosti. Stoga ne čudi činjenica da se Hollywood puno puta u istoriji ali i danas, stavio u službu, odnosno bio financiran od strane državnih struktura. To može biti jasno bilo kome ko je pogledao zadnje američke ratne visokobudžetne filmove. Na primjer u Američkom snajperu, junak filma, snajperista Chris Kyle, kojeg glumi cakani Bradley Cooper, Iračane koje kosi svojim snajperom konstantno dehumanizira  nazivajući ih divljacima “savages”.

Ovakvo poimanje muslimanskog svijeta nije nikakva novost na Zapadu. Amerikanci nisu izmislili ni rasizam ni islamofobiju, to sve je naslijeđeno od Europljana čiji je diskurs i narativ najbolje dešifrirao Edvard Said u svom Orijentalizmu (1978). Naime, Said je shvatio kako je “Orijent” kroz vijekove služio kao model konstrukcije “drugoga” čime su se uglavnom Arapi, ali i drugi istočni narodi prikazivali kao primitivni, nazadni, nerazvijeni i, na koncu konca, barbari.

Postavlja se pitanje, kako se boriti protiv ovakvog rasizma danas? Jack Saheen, u dokumentarcu kaže: “Ja mislim da u bilo kojem momentu vidimo da je neko ocrnjen, mi treba da javno istupimo, bili u pitanju filmaši ili ne, mi moramo da zauzmemo stav i da kažemo da je moralno i etički pogrešno demonizirati ljude (…) Ja sam optimista, ja vjerujem u budućnost, pogotovo kod mladih filmaša, ovaj stereotip će se promijeniti”. Hoće, ali nenasilna, miroljubiva i vrlo subverzivna Art-Kaida mora pomoći.