Ateiste kamenovati, ne pomilovati!

Povezani članci

• Nagradu ‘Nada Dimić’ dobili gradonačelnica Supetra Ivana Marković i novinar Novosti Hrvoje Šimičević
• Esad Bajtal na protestima u Sarajevu: Pobuna je ljudsko pravo, demokratsko pravo i civilizacijsko dostignuće
• BiH oplakuje političkog i ljudskog giganta: “BiH je dovoljno velika za sve koji je vole…”
• Skupština Zajednice Jugoslavena u Njemačkoj
• DEČAK IZ VODE
• Ivana Kekin: Traženje oprosta ne donosi mir samo onome od kojega se oprost traži nego i onome koji je oprost zatražio

Možda smo mislili da živimo u demokratskoj državi. Možda smo mislili da svi krajevi u kojima već postoji širokopojasni internet, što je jedan od glavnih ciljeva aktualne Milanovićeve vlade i ujedno simbolički, svjetonazorski cilj vladajuće koalicije, znaju da živimo u 21. stoljeću. Da svaki čovjek ima pravo na svoju vjeru, nacionalnost, spolno i rodno opredjeljenje. I na svoj ateizam. 
  

Ali ne! Mogu u Hrvatskoj šef države Ivo Josipović i premijer Zoran Milanović biti agnostici ili ateisti koliko hoće, mogu odlučiti da će Crkve i mise službeno pohoditi samo o Božiću i Uskrsu, a neslužbeno nikada; može Ustav garantirati prava koja hoće, papir trpi sve, ali ne! U Kninu i Zadru se nitko neće izjašnjavati ateistom, pa bio i dvostruki oskarovac Branko Lustig, a da ne doživi javni linč, bojkot i osudu. 

   Bezbošci – tako ateiste zovu u tom lijepom pitomom kninskom kraju, gdje je na vlasti HDZ-ova gradonačelnica (i potencijalna HDZ-ova ministrica školstva) Josipa Rimac koja izjavljuje »kao gradonačelnica i katolkinja mogu vam reći da ne podržavam prikazivanje nečega što govori protiv katoličke vjere, pogotovu u školi u kojoj su većinski katolička djeca«, a ravnatelj škole koja je djeci zabranila prisustvovanje filmu, ni više ni manje nego – vjeroučitelj. Što na to reći, nego citirati znameniti Milanovićev pogled na stvar: tamo gdje se sviraju gusle, tamo lako grune i kubura. 

  Ljudi koji su djecu nagovorili da ne idu na projekciju filma »Posljednji let Petra Ginza« i predavanje Branka Lustiga o holokaustu, nakon što je Lustig dan ranije rekao da »ne vjeruje u Boga jer ne može zamisliti da bi Bog dopustio užase poput Auschwitza«, mada je govorio isključivo u prvom licu jednine, očito su dovoljno neinformirani i ne znaju da je Lustig kao dječak i sam preživio nacističke logore smrti. Ili vjerojatnije: toliko maliciozni i uskogrudni da ne mogu shvatiti da čovjek koji je ostao bez pola obitelji, a kao dijete je gledao masovne pokolje, može izgubiti vjeru ne u Boga, nego u – išta. 

   Na portalima nakon ovog slučaja razvila se uobičajena rasprava o Židovima i nacistima, Drugom svjetskom ratu, partizanima i ustašama, Hrvatima i Srbima… Ali, nažalost, umjesto da užasi holokausta ostanu trajna tema kako se ne bi ponovili, ni holokaust, a još manje Židovi, nisu meritum ove priče. Poanta je u javnoj osudi Lustigovog prava na vjersko izjašnjavanje koje je – ateističko. 

  U hrvatskoj državi još uvijek se na svakog tko se javno usudi izraziti takav stav, lijepi stigma gora od one kakvu ima Zlatko Sudac od Boga Svemogućega. Kolektivni strah od izjašnjavanja ateistima i danas u ovoj zemlji postoji, i nakon dva desetljeća tuđmanističkog terora. I sam don Ivan Grubišić (proskribiran, doduše, i više od Lustiga) tvrdi da u Hrvatskoj ateista ima sigurno dvostruko više od broja koji se iskazuje na popisu stanovništva. Ali to samo znači da se netko u svojoj vlastitoj kući nekakvom popisivaču dan-danas boji (!) reći da je ateist ili agnostik. A to mu ga kod Josipe Rimac dođe na isto. Kamenovati, ne pomilovati. 

   Da, ateist sam, i ne sramim se reći. Samo dodati, parafrazirajući Lustiga: j… državu u kojoj ne smiješ izreći svoje opredjeljenje. Možda da Steven Spielberg i mene zajedno s Lustigom pozove u L. A.

Novi list