Austrijsko svjetlo u mračnoj Evropi

Tomislav Jakić
Autor 10.12.2016. u 07:27

Austrijsko svjetlo u mračnoj Evropi

Da se poslužimo slikom svojstvenom mjesecu prosincu: u Austriji je upaljena svjećica na Božićnoj jelki. Hoće li ona do kraja iduće godine osvijetliti cijelu jelku i zaustaviti srljanje Staroga kontinenta u mrak slijepog i uskogrudnog nacionalizam koji potire i samu ideju ujedinjene Evrope, ostaje da se vidi.

U mjesecu smo u kojemu mnogi, većinom licemjerno, govore o betlehemskom svjetlu i o ljubavi prema bližnjima, zatvarajući oči pred plamenom što guta smještaje za bijednike koji pred ratovima i siromaštvom na Bliskom istoku i u Africi traže sklonište u Evropi i žurno podižući žičane ograde kako bi se spriječio njihov dolazak (jer oni odjednom nisu “bližnji”, kakvima ih vidi Papa, nego su “drugi i drugačiji”). I upravo u tome posljednjem mjesecu godine 2016., Evropu što sve više tone u tamu ksenofobije, netolerancije, radikalnog nacionalizma, nerijetko ruku pod ruku s klerikalizmom, ipak je obasjalo svjetlo. Nije došlo iz Betlehema. Tračak svjetla u sve mračnijoj Evropi došao je iz Austrije.

Na predsjedničkim izborima u toj maloj evropskoj državi koja zbog njihova rezultata postaje iznimno važna, kandidata desnice Norberta Hofera uvjerljivo je (s natpolovičnom većinom glasova) pobijedio nekadašnji šef Zelenih, profesor ekonomije Alexander van der Bellen. Prethistorija njegove koliko neočekivane, toliko i nenajavljivane pobjede duga je gotovo godinu dana. Naime, Van der Bellen u prvome krugu izbora nije uspio dobiti više od 50% glasova, pa se išlo u drugi krug. Tu je opet pobijedio, ali vrlo  tijesno, sa samo 31.000 glasova više od svojega protukandidata. Desničari su, pozivajući se na formalne nepravilnosti u postupanju s glasovima pristiglima poštom, tražili poništenje izbora. I dogodilo se nešto neočekivano, ali za Evropu kakva je danas i simptomatično. Vrhovni je sud poništio cijele izbore (dakle, ne samo tamo gdje su nepravilnosti uočene). Novi je  termin zakazan za rujan, ali tada su se pojavili problemi s omotnicama za glasove koji se šalju poštom (odljepljivale su se), pa su izbori još jednom odgođeni za kraj godine. I cijelo to vrijeme vođena je s manjim ili većim intenzitetom predizborna kampanja između nekadašnjeg šefa Zelenih koji je tipični predstavnik građanskog centra (nikako ljevice) i Hofera, proizašlog iz Slobodarske stranke notornog (pokojnog) Joerga Heidera. Već sama činjenica da je netko kandidat stranke što ju je svojedobno vodio Heider kojemu se ne mogu odreći simpatije prema Trećem Reichu, navodi u najmanju ruku na oprez. Na tome ništa ne mijenja činjenica što se politički pejsaž Austrije temeljito promijenio. Nekada, u vrijeme socijalističkog kancelara Vranitzkoga, Slobodarska je stranka bila ta za koju se znalo, da se s njome ne koalira – ni pod kojim uvjetima. U međuvremenu ona je postala najprije prihvaćeni koalicijski partner (a da nije bitno mijenjala svoj karakter), da bi sada – prema anketama – bila popularnija i od Socijalista, i od Narodnjaka koji, ni jedni, ni drugi, nisu u stanju izaći pred javnost s kandidatom, da ne kažemo liderom, koji bi privukao birače. Objektivno dvostranački sustav očito je Austrijancima dozlogrdio, pogotovo u nedostatku političkih figura kakve su bili nekadašnji kancelar Kreisky, ili savezni predsjednik Kirschlaeger. Okrenuli su se “trećima” (podsjeća li vas to na nešto?), a ti treći bili su Heiderovi (mada bez njega) desničari, skloni zatvaranju granica, odbojni prema strancima, nacinostalgični, skeptični – da upotrijebimo najblaži mogući izraz – prema ujedinjenoj Evropi, a pogotovo prema njezinim temeljnim vrijednostima.

Ta sklonost “trećem rješenju” izbacila je i Hofera nakon prvoga kruga predsjedničkih izbora u fokus interesa, usprkos njegovim u najmanju ruku diskutabilnim, a ponekada i zastrašujućim izjavama. Te je izjave potom postupno ublažavao, zaoštravajući istodobno retoriku prema Van der Bellenu, da bi mu dva dana prije izbora – koje će izgubiti – pred televizijskim kamerama rekao: ”Ma, Vi niste bili ništa!”. Htio je naglasiti kako za razliku od njega,72-godišnji profesor ekonomije nema jasna i čvrsta stanovišta, što – doduše – nije istina, ali istina i ovako zanima sve manji broj ljudi u politici – globalno  gledajući. Srećom, demagogija i populizam ovoga puta nisu prošli. Austrijski su birači progledali i mada bi i dalje bili  skloni Slobodarskoj stranci dati veliku ulogu na saveznoj političkoj sceni, njezinoga kandidata na čelu države ipak nisu željeli. Iskazali su to vrlo uvjerljivo, mada su sva istraživanja javnog mnijenja do samih izbora ukazivala na “mrtvu trku”, a njemačka je televizija u prvim vijestima nakon zatvaranja biračkih mjesta govorila čak o blagoj prednosti Hofera. Neka ne bude zamjereno nikome tko u ovome nađe neku sličnost s američkim predsjedničkim izborima.

Dakle, Austrija je, da budemo malo patetični, opet našla svoju dušu. No, austrijski su predsjednički izbori  nadmašivali i prelazili okvire Austrije. Svjedoči o tome, uz ostalo, i brojka od više od sedam stotina stranih izvjestitelja koji su nahrupili u Beč, kako bi širom svijeta pronijeli vijest o tome je li “Evropa šaptom pala” u Austriji, ili je mala članica EU (ali ne i NATO-a) shvatila gdje joj je mjesto i kakva (jedino) može biti njezina budućnost. Jer, ti su izbori bili, tako se na njih s pravom gledalo, svojevrsni pokazatelj smjera u kojemu se kreće zapadna Evropa, ona Evropa koja doslovno stenje koliko pod pritiskom radikalnih i sve glasnijih i agresivnijih nacionalista s istoka Staroga kontinenta, toliko i pod hipotekom vlastite nesposobnosti da se izbori protiv “domaćeg” desnoga populizma, nužno zasnovanoga na netoleranciji, zatvaranju u vlastite granice i u krug “istih” i na otklonu prema evropskome projektu. Sve su prognoze govorile u prilog pobjede još jednoga desnoga populiste, što bi značilo itekako važno pripremanje terena uoči predsjedničkih izbora u Francuskoj i parlamentarnih izbora u Njemačkoj iduće godine.

Austrija je, međutim, pokazala da ne mora biti tako, da nije nepovratno nastupilo vrijeme reakcionara, mada nam oni željeznom pesnicom udaraju na vrata (ne treba ići dalje od Hrvatske). Prvi komentari nakon austrijskih predsjedničkih izbora pokazuju još jednu zanimljivu pojedinost koja ukazuje na to u kojoj su mjeri i politički sustav i tzv. main-stream mediji zarobljenici slike svijeta što su je sami stvorili i kakvoj teže. Oni se, naime, i dalje ne mogu otresti svoje “ljubavi” prema Hillary Clinton. Nju se bez ikakve osnove svrstava u lijeve, Trumpu se, ne bez osnove, ali ipak s nedovoljno čvrstih dokaza, imputira da je samo i jedino populista, pri čemu mu je u očima evropskih zagovornika tvrdoga kursa prema Rusiji (poslušnih sljedbenika dosadašnje američke politike) najveći grijeh što želi odnose Washington – Moskva ponovo vratiti u normalnu kolotečinu. Pa se Van der Bellenov uspjeh interpretira i kao neuspjeh politike što je iznjedrila Trumpa. No, to je i netočno i krajnje simplificirano. Austrijski su izbori pokazali još nešto: da Rusija koju SAD i  NATO sve više pritišću, vrlo pragmatično, makar ne i na načelima zasnovano, otvoreno koketira s evropskim desničarima (a i oni s njom). Oni Moskvi sasvim sigurno idejno nisu bliski, ali budući da su isturena fronta financijskih interesa, zagovaraju otvaranje prema Rusiji i ukidanje sankcija. Pragmatičnom Putinu u ovome je trenutku (i) to dovoljno. Vrijedi i na to upozoriti, kako bi slika bila upotpunjena.

Zaključno, da se poslužimo slikom svojstvenom mjesecu prosincu: u Austriji je upaljena svjećica na Božićnoj jelki. Hoće li ona do kraja iduće godine osvijetliti cijelu jelku i zaustaviti srljanje Staroga kontinenta u mrak slijepog i uskogrudnog nacionalizam koji potire i samu ideju ujedinjene Evrope, ostaje da se vidi.

 portalnovosti.com

Tomislav Jakić
Autor 10.12.2016. u 07:27

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija