AUTIZAM

Ivo Anić
Autor 22.12.2015. u 18:10

AUTIZAM

Uradi nešto za svoju savjest ne misli da si sam, kreni oštro uzmi stvar u ruke zaboravi na strah..

 Piše: Ivo Anić

U svojoj novoj knjizi “Pobunjenik” bavim se čudnom komparacijom dvojice ljudi, Camusom i Smojom oko ključnog pitanja: “Tko je zapravopobunjenik i kako buntovništvo u nama iz generacije osamdesetih tako vatreno traje glede & unatoč godinama kao i profesorima marksizma koji h više nema, a koji su uz Branimira Štulića potpirivali te vatre, vatre žestoke muzike i žestokih stavova. Kažemo danas kako je u Hrvatskoj aktivistička svijest slaba, kako nema “kulture protesta” kako je nestalo buntovništvo u procesima kapitalizma i kako vlada posvemašnja apatija, povemašnja poslušnost. No nije li to baš cijela istina i među kojom strukturom ljudi vlada baš taj i takav autizam?

Kada se treba dići protiv krhke i ranjive skupine ljudi ( u našem slučaju pedera, LGBT zajednice i izbjeglica) tada se na noge diže praktički pola Hrvatske, šezdeset posto po zadnjem referendumu, kada treba braniti kršćanstvo od crvenih aveti diže se i  staro i mlado, djeca se šalju u sveti rat koji započeše plaćene ubojice privatnih tvrtki koje operiraju po Siriji i Iraku u paravojnoj formaciji “Blackwather” , na odstrel se ističu pojedine Facebook grupe koje u nazivu imaju “Ustaše su sramota Hrvatske” , ustaju praktički svi, od onih kojima je Hrvatska itekako dobra majka do onih kojima je maćeha no oni je vole i kao takvu. Kada se treba ustati protiv nekog običnog, ranjivog, kada treba prokazati tradicionalne  neprijatelje svete patrije Srbe, ćirilicu i komuniste puni su internetski portali, novine i društvene mreže pravednog bijesa, lupa se petama, a oružje se vadi i čisti iz podruma. Građani ove zemlje iznenada i najednom prestanu biti poslušni, autistični i indiferentni, malodušnost prestane biti pojava i pojavi se mržnja, protest i užas kako netko može, smije i usuđuje se napadati sveti gral i vitešku zastavu, kolektivni tabu i kolektivnu svijest, mala skupina ljudi tvrdit će suprotno, dakle nesvjest ali o njima kasnije.

Kada za školu na Pazdigradu čekamo dvadeset i četiri godine u kojima se samo mala skupina ljudi grčevito trudi maltretirati gradsku upravu tada možemo slobodno kazati da je država koju opslužujemo ( umjesto da ona opslužuje nas) u debelom kurcu, no izostanak protesta i pobune oko takvih krucijalnih stvari nazivamo autizmom društva dok je država koja se napravila da bi 5. kolovoza pohodili Čavoglave potpuno nedodirljiva, država je kako smo ustvrdili nedodirljivi tabu, zabranjeni grad. Škole, bolnice po kojima štakori navlače krvave zavoje, javne površine i društvena dobra nama sama su supstancija države u potpunom sumraku istih koje od osamdesetih čekaju ili rušenje ili nove fasade. Revolucionari, buntovnici i pravednici koji prosipaju svoj gnijev po “komunjarama” nemaju relevantno mišljenje o školama koje se ne grade jer njihova djeca idu u privatne škole i pohađaju jednu drugu Hrvatsku u Hrvatskoj.

Dakle svakim danom dobijamo potvrdu o našoj teoriji o postojanju dvije Hrvatske, jednoj koja ima i buntovništvo i građansku odgovornost, dobre i državne plaće koje sjedaju na vrijeme, beneficije i penzije, ta Hrvatska ima “pobunjenike” i toj i takvoj Hrvatskoj smeta ono što joj smeta, dakle sve ono što bi na bilo koji način moglo ugroziti stečena prava na koliko – toliko lagodan i miran život. Mnogi će tu Hrvatsku okarakterizirati kao vrhunac licemjerja u jednom vremenu ali ako je stavimo u kontekst pljačke koja se dogodila i koja je neupitna o moralnosti tih ljudi govoriti je potpuno irelevantno. Danas slobodno možemo kazati da postoje ljudi koji su legalizirali svoj sumnjivo stečeni život i glasno ga brane napadajući one koji se usuđuju uprijeti prstom na bilo što barem zdravom razumu neprihvatljivo.

 Glasnogovornica te i takve Hrvatske svakako je Željka Markić. Iza Željke Markić stoje stvarni centri moći kao i vojska žestokih, gorljivih i fanatičnih “pobunjenika” impregniranih kroz raznorazne stranačke i crkvene paraorganizacije koje ne sumnjamo izdašno financija opskurni Opus Dei. Željka Markić, iako gubitnica izbora iza sebe ima tisuću župnih dvorova diljem Hrvatske po kojima se prikupljaju potpisi, Željka Markić ima Bandića i Todorića koji je izdašno financiraju i imaju dobre razloge za to, javnost je zaokupljena izborima dok se pravi poslovi vrte mimo nje, javni novac i suport daju joj i najveće državotvorne stranke kao i raznorazne zaklade za razvoj civilnih društava, udruge i neprofitni mediji. Željka Markić ima za saveznika i dobar dio sindikata kao i  svu vodeću “ intelektualnu elitu.” Jedino što Željka Markić nema je javna potpora civilnog sektora koji joj iz čudnih razloga ne daje potpise u onolikoj mjeri u kojoj njoj trebaju kao pokazalo se i glasove za mandat u saboru. Željka Markić tako se u sjeni burnih događaja u Hrvatskoj, bitke SDP-a i HDZ-a oko trona  odlučila da osnuje svoju političku organizaciju i parlamentarnu stranku koja je istina neslavno propala ali njen aktivizam nije.

 Uz bok Željki stala je sva sila zaboravljenih bardova i političara sitnog zuba koji su u dane izbora koalirali sa velikim strankama pokušavajući se domoći na taj način sabora i sve one blagodati koju čini ta i  takva Hrvatska, dakle obećani Kanan za obične uhljebe zbog koji nam vanjski dug raste iz minute u minute oko četristo kuna.

 S druge strane, ako živite u ovoj drugoj Hrvatskoj vi zapravo nemate ništa. Na tom području devastiranom borbom za golu egzistenciju vi nemate ni buntovništvo ni pobunu, nemate pobunjenike i s razlogom u toj i takvoj Hrvatskoj vlada autizam, apatija i pomirenje sa stvarnošću, dakle sa prokletom nemogućnosti izbora o kojoj je pjevao Branimir Štulić da bi zaključili da ona i ne mora da postoji.

 Pobuna dakle postoji i pobune dakle ima, kao što ima i pobunjenika ali oni na žalost nisu u Hrvatskoj Smoje i Branimira Štulića, Camusa i Osamdesetih u Splitu, oni su  na žalost u Hrvatskoj Željke Markić, Hrvatskoj Tomislava Karamarka i Hrvatskoj Zorana Milanovića, Hrvatskoj Bože Petrova. Pobune ima i ona postoji, pobuna je očigledna i ona se vodi protiv moje Hrvatske, one Hrvatske koja šuti tako da je potpuno jasno i potpuno relevantno što se politika danas stopila u jedno i više nema različitost. Politika u Hrvata postala  je organizam, svijet koji egzistira sam za sebe i sličnom retorikom i ikonografijom podupire vlastitu bezličnost i nepotizam. Pobuna je egzaktna i imati će svoj prirodni slijed, slijed progona onih koji je ne podupiru i prokazuju. Oni koji šute mogu se smatrati dobrim Hrvatima.

 U svom Pobunjeniku bavim se čudnom komparacijom dvojice ljudi, Camusom i Smojom oko ključnog pitanja: “Tko je zapravo pobunjenik i kako buntovništvo u nama generaciji osamdesetih tako vatreno traje glede & unatoč godinama kao i profesorima marksizma koji h više nema, a koji su uz Branimira Štulića potpirivali te vatre, vatre žestoke muzike i žestokih stavova. Kažemo danas kako je u Hrvatskoj aktivistička svijest slaba, kako nema “kulture protesta” kako je nestalo buntovništvo u procesima kapitalizma i kako vlada posvemašnja apatija, povemašnja poslušnost.

 Uradi nešto za svoju savjest ne misli da si sam, kreni oštro uzmi stvar u ruke zaboravi na strah, pjevao je Branimir Štulić dok je Miljenko Smoje dao život Papundeku i Meštru pokazujući nam kakav bi svijet trebao zapravo izgledati, svijet koji s prozora zatvora izgleda tako prokleto nalik na svijet o kojem nam zbori Milanović, svijet kao policijska kasarna o kojoj zbori Karamarko i svijet udruženih političkih interesa u kojima su i fašisti o kojima sanja Božo Petrov. No taj svijet nažalost nije onaj naš, onaj u kojem bi trebali biti zadovoljni, svijet u kojem mi nismo pobunjenici već pasivni promatrači, a pobunu doživljavamo nažalost još uvijek kao čin izdaje.

Ivo Anić
Autor 22.12.2015. u 18:10

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija