BABILONSKA KNJIŽNICA: RAT I MIRA, THE NEVERENDING STORY

Kristijan Ivelić
Autor 20.1.2022. u 11:38

BABILONSKA KNJIŽNICA: RAT I MIRA, THE NEVERENDING STORY

Foto: Goran Kovacic/PIXSELL

… Zato je kozmopolitizam Mire Furlan, preziranje etniciteta kao neke odrednice ljudskosti, i bio pogonsko gorivo za opću, „patriotsku“ mržnju i njen grubi izgon.

Ja pak i sada vidim čudesnu Helenu, Euripidovu, u njenoj kazališnoj izvedbi, davne 1990., njen odlazak brodom s čarobne punte Marjana u  Splitu. U mrak. Morem kojega je toliko voljela.

                                                                                              HENI ERCEG, Ubod za Miru Furlan

                                                                                               Mladina, 29.01. 2021.

 

… Slomljena radije nego pognuta, Mira Furlan presjekla je svoj život na dva komada pa- samo mjesec-dva nakon što smo je dugim pljeskom ispratili s marjanske punte- zajedno sa suprugom otišla daleko i zauvijek.

„Preda mnom više ne stoje nikakve odluke koje moram donijeti. Sve su odlučili drugi.“, napisala je sugrađanima. Baš kao što se „sve sa Helenom događa mimo njene volje“, kako je proročanski rekla godinu dana ranije.

                                                                                             BORIS DEŽULOVIĆ, Helena, žena koje nije bilo

                                                                                             NOVOSTI SNV, 29.01.2021.

 

… Da, Miri Furlan je možda čak umrla domovina, od čijeg pomena se mnogima danas podiže kosa na glavi, i to jest samo njezin intimni problem. Ali je bestidna obmana da joj „poznanici“ željni krvi prilaze kako bi joj izrazili „sućut“ iliti  „rasvijetlili okolnosti mučnoga skandala“.

Ovdje je riječ o klasičnome lovu na „ženski lik iz bajke“, kojemu je autor prethodno tutnuo metlu među noge, a zatim uvjeravao tupo gledalište kako dotična leti i sikće. Vidljiva je tu i druga vrst frustracije, jer izvan konteksta bajke, u pravnome sistemu srednjega vijeka (na koji neki u današnjoj Hrvatskoj rado obnavljaju sjećanja) takve su žene obično gorjele zbog nimalo bajkovitih razloga- bile su ljepše i drukčije. U pravilu, njihov dželat je bila kolektivna zavist.

                                                                                                             VIKTOR IVANČIĆ, Lomača za protuhrvatski blud

                                                                                                           SLOBODNA DALMACIJA, 8. veljače 1992.

 

NA SILVESTROVO, 31.12.2021.,NEGDJE IZA PODNEVA…

Na Silvestrovo, zadnji, umorni i izdišući dan 2021., negdje iza podneva, iz Zagreba mi je stigao novogodišnji dar, posve primjeren blagdanskim melankolijama koje, desetljećima, narastaju u tamne, potopne vode, od devedesetih (o, jebite se, 90-e!) do danas. Popudbina i scenografija, uostalom, zajednička za sve nas, prividno preživjele, nakon  velebnih i uzvišenih domovinsko-otadžbinsko-o(d)brambeno-div-junačkih ratova za združeno zločinačko ubojstvo Jugoslavije; osvrnem li se i zagledam unatrag, s osjećajem da me netko promatra, netremice i kao kroz neljudsku optiku snajpera, neću, međutim, ugledati odbljesak ledenog polifemskog oka snajperske puške.

Ugledat ću ništavilom izobličene, skamenjene kolone mrtvih, ali ne i ostatke njihovih raznesenih  lica i tijela; tek se, jedvice, no zbiljskije od svijeta živih, nazire nijema šuma od stupova; golemih, ugašenih svijeća, nalik obogaljenim deblima sekvoja, bez krošanja, utvarnih u tmini koju napučuju…

Love Me More than anything in the World

U takvo blagdansko okružje, u zadnjim podnevnim satima posljednjega prosinačkog dana 2021. stigla mi je kao gorki milodar, oporučna knjiga Mire Furlan Voli me više od svega na svijetu. Nakon zbirke kolumni Totalna rasprodaja, objavljivanih u Feral Tribuneu, a ukoričenih u nakladi nekoć rebelijanskoga B92 te drame Dok nas smrt ne razdvoji, koje su bile obećavajuća nagovijest još jednoga, spisateljskoga života Mire Furlan, Voli me više od svega na svijetu trebala je biti blistava i potresna prolegomena za neupitnu književnu budućnost poslije glumačkoga smiraja Mirinoga. Umjesto tog nesvakidašnjega  uvoda u drugi život, dobili smo posljednji, testimonijalni rukopis, oporuku, ali kakvu; veličanstvenu i razarajuću, za autoricu i sudionike, suputnike i svjedoke, prerijetke prijatelje te prebrojne nasilnike, hulje, mrzitelje i krvnike njezina života; zastrašujuće skupo plaćeno djelo oslobađanja i slobode, djelo koje nije napisala ziheraška i iluzionistička vešta ruka spisateljska nadriliterarnih opsjenara i  trik-majstora, djelo koje malograđanski gutači bestselera nikad neće moći probaviti, ovu užarenu, tešku pljusku njihovu dobru ukusu, j’accuse za zlodjelo uništenja i poništenja modernizacije, jedva započete u prekratkih, kukavnih 45 godina zatišja na slavenskome jugu, za trideset i jednu godinu auto da fe plemenskih rituala na čijim su lomačama izgorjeli ljudi, knjige, kultura, civilizacija Jugoslavije; ovo je knjiga putovanja i svjedočanstva o urušavanju svijeta, izdanoj revoluciji i zaboravljenoj utopiji u SFRJ, zlokobnom porazu pred najezdom neofašizma, o tom istom pandemoniju i tmini koje Mira Furlan prepoznaje u rasapu Amerike i do jučer nezamislivoj pojavi Donalda Trumpa u Bijeloj kući, pojavi prijetećoj, zloslutnoj. Desetine stranica ove začudne, ranjavajuće, prekrasne i nemilosrdne knjige govore više, dublje, istinskije i proživljenije o spolu, rodu, ženi i pomračenoj, toksičnoj muškosti milenijski petrificirana i neuništiva zla i destrukcije (psiho)patrijarhata no gomile pretencioznih i samodovoljnih, ženama i društvu beskorisnih kvazifeminističkih eseja, studija, manifesta.

Mira Furlan: Voli me više od svega na svijetu, prijevod: Iva Karabaić, FRAKTURA, Zagreb, prosinac 2021.

Očaravaju i smrzavaju, ustremljuju se na nas, nemilice guraju pred zrcalo- i ovdje se usuđujem prijeći u plural, pronalazeći potvrdu među drugima koji su s jednakom gorljivošću i grozničavom pohlepom iščitali ovu knjigu-Mirini skokovi u bezdane bez zaštitnih mreža, lutanja zakutcima nesvjesnoga, prepuštanje metafizičkim kolopletima i ontološkim labirintima (pre)bivanja u ogoljenosti upitnoga identiteta i neupitnoga ništavila, u nizanju i zasjedama egzistencijalnih postaja i raspuća na kojima se vrtoglavo smjenjuju samoubojstva i smrti bližnjih i vlastiti suicidalni planovi i pokušaji, izbjegnuta silovanja i ono jedno, neizbjegnuto, slomovi i ludilo tobožnje pomoći azila i neuropsihijatrije, neumorne i nesputane sonde i speleološka poniranja u dubine i svjetove autorefleksije i introspekcije, bezobzirno, lišeno samosažaljenja i eskapizma.

O čemu govorimo kad govorimo o ovoj knjizi, kamo s njom, gdje smjestiti djelo koje se opire policama, nišama, pretincima, dijeleći sudbinu nepripadanja sa svojom autoricom? Voli me više od svega na svijetu, žanrovski je što: reinovacija Bildungsromana, autofikcija, križanac memoara i autobiografije, svjesno odbacivanje konvencije u preispitivanju forme antimemoara-antiautobiografije?

A što ćemo s izričito romanesknim, esejističkim, polemičkim, dramskim dijelovima djela, naizmjeničnim ulomcima fikcije i fakcije te njihovim amalgamima?

Prihvatimo bujnu hibridnost ove knjige i nedostatnost krutih, jednodimenzionalnih definicija. Onako kako prihvaćamo Miru Furlan- usuprot tribalnim granicama, neofašističkim purifikacijama, esencijalizmima, parohijalizmima, eugenikama i etnogenezama- ona Talijanka, Slovenka, Židovka, Hrvatica, Srpkinja, s besprijekornim rodoslovljem građanke Kozmopolisa.

Ona s podjednakim jezičnim i glazbenim sluhom, kapitalom poliglotije, lingvistike, prevođenja, glume, spisateljstva, književnosti, filozofije, povijesti umjetnosti, povijesti, filma, kazališta, televizije, putovanja, Mira Furlan erudicije, eros Mire Furlan je, dakle, libido sciendi, ne postoji Mira Furlan kao objektivacija po mjeri vlažnih snova i nasilnih muških fantazija patrijarhalne, fašistoidne pornografije agresivnomaskulinog i opresivno virilnoga zla.

Voli me više od svega na svijetu knjiga je opora i nadmoćna nijekanja otužnih kič konvencija lijepe književnosti, knjiga  koju je Mira Furlan odbolovala i platila cijelim svojim životom, knjiga nadživljavanja progonitelja i ubojica, istodobno kronika (ne)najavljenih smrti i dnevnik strastvenoga samouništenja i preporađanja  u zrelosti, na koncu cjeloživotne potrage za mirom (sic!) i domom, dosezanje, na kraju puta, ljubavi u svijetu ogrezlu u ciničnoj neoliberalnoj svakodnevici  klaonica i stratišta socijaldarvinizma.

Voli me više od svega na svijetu je  i epistola vlastitu sinu, Marku Lavu, namijenjena dječakovu vremenu koje majka neće vidjeti; u svijetu koji je i pred konačnim nestankom, smrtonosnom ekološkom kataklizmom.

Naizgled odveć mnogo za jednu knjigu; no tih 626 stranica čita se opčinjeno i s lakoćom, uz snažan osjećaj povlaštenosti i za najnezasitnije knjiške moljce i bibliofile; Voli me više od svega na svijetu raritetno je ostvarenje, iz one nevelike skupine knjiga koje zaklanjaju tisuće drugih naslova i djela.

Dobili smo, tu knjigu, u dostojnome (post mortem, pamtimo dobro, na ovim prostorima uvijek post mortem, uvijek prekasno!), lijepom izdanju nakladničke kuće Fraktura („najbolja literatura“) i zahvaljujući iznimnome prevoditeljskom postignuću Ive Karabaić, budući je Mira odlučila muku pisanja sebi dodatno otežati, iznova, kao u svakoj kušnji i kreaciji, kao u svakom traganju i pothvatu, neštedimice se trošeći i sagorijevajući, unatoč umoru, sumnji, zasićenju, ali i pogonjena beznadnom težinom spisateljske zadaće, ispisujući 625 stranica- na engleskome  jeziku. U bjelinu zadnje, 626 stranice, njezin je životni suputnik i supatnik, redatelj Goran Gajić  ispisao tek dvije rečenice (dok ih čitamo, čini nam se kao da, jedva,  čujemo i Goranov glas, sotto voce):

Mira je posljednji put udahnula 20. januara 2021., u našem vrtu.
Držala je za ruku svog sina i mene, svog muža.

A DI SU BILI PARTIZANI?

Pisanje na nematerinskome jeziku težinu umijeća i umjetnosti pisanja pretvara u gotovu nemoguću misiju; rijetki, među onima kojima je pisanje vocatio, uspijevaju svladati taj izazov: ConradNabokov, Kundera, naš Aleksandar Hemon (svjetski, a naš !). Nije li, za jednu običnu glumicu prezamršena i nečista europskoga podrijetla- dočim arijevsko-američkih, wasp-ovskih (Dixieland, my white friend!), anglosaksonskih gena dotična nema niti u tragovima!-, dostatno amazing & wow postignuće i najobičnija replika izgovorena u najsporednijoj, nevidljivoj ulozi niskobudžetne serije ili slično opskurna filma?!

Stoga, bismo li ovdje mogli ustvrditi kako je, eto, vidi vraga, Voli me više od svega na svijetu iznimka koja potvrđuje to pravilo? Upravo tako, doslovce; jer je ova knjiga sukus života i umjetničke ingenioznosti te literarni masterpiece izopćene, izgnane Iznimke Mire Furlan, persone non grata; demoniziraneartistice-intelektualke- žene koja je, tu svoju kamenovanu, ostraciziranu iznimnost, platila okrutnim, nasilnim egzodusom-  prema  drevnim, marcijalnim pravilima homicidna ushita i krvohlepne pomahnitalosti plemena.

Kao ondašnja općejugoslavenska filmska, kazališna i televizijska ikona, odbila je dekorativnu funkciju  u troprstaškoj ljudožderskoj koreografiji bacanja cvijeća na beogradske kolone tenkova i transportera što su mljeli cestama prema Hrvatskoj, eda bi, samo koji sat kasnije, mljeli Vukovar, Kninsku krajinu, Liku, Dalmatinsku zagoru, Dalmaciju.

Kako joj je bilo nezamislivo stati uz, parafraziram ovdje, beogradskoga Ducea i njegove kao reinkarnirane bradate mračne falange, jednako tako nije mogla niti htjela uz jezivoga starca u rodnome Zagrebu i povampirene crnolegijske sljedbenike Vrhovnika; anakronost tih obiju sablasnih armada-sljednica koljačkih predaka iz Drugoga svjetskog rata doimala se utoliko poraznijom i strašnijom jer se nigdje- i to će biti kobno!- ni u  primisli niti na obzoru, nisu, ovaj put, pojavili jedini zbiljski i premoćni neprijatelji svih njih-partizani…

TAMO ĆU USKORO POĆI

Iako su, pred harangama i hajkama koje su narastale u najeksplicitnije smrtonosne prijetnje, Mira i Goran uspjeli u zadnji tren izbjeći preko oceana, u Ameriku, u Hrvatskoj je, na simboličkoj razini, Mira Furlan bila ubijena, zadovoljavajući tako kolektivnu glad plemena za  odmazdom.

Domoljubni ju je puk izbrisao iz vlastita pamćenja, kao da nikad nije ni upisano njezino ime i prezime u tamošnjoj knjizi rođenih.

Poetska je i/ili kozmička pravda što će svi ti Kuljiši, Bakalovići, Torbarine, Vitezi, Alići, Latini, cijeli taj zdrug poluinteligenata nadobudne purgerske malograđanštine, biti upamćeni kao progonitelji Mire Furlan te ostati ovjekovječeni u njezinoj knjizi- istinabog, bez ijedne riječi osvetoljubivosti i mržnje. I nakon svega u agoniji proživljenog i s mukom preživljenog, Mira nije dozvolila eda bude posjednuta od strane zloduha zbog kojih je morala život otpočeti iznova, na drugom kraju svijeta.

I ovdje, pišem, tek prividno završava ova beskonačna priča: otvoreni svršetak koji je potreban nama, s ove strane, da bi se izborili s gorčinom i porazom. A Mira je to, iznova, uradila drukčije i bolje…

(…)

Gledam u zvijezde. Noć je vedra, i Mliječna staza čini se tako blizu.
Tamo ću uskoro poći. „Svi smo mi od zvijezda“, odjednom sam se sjetila Delennine rečenice iz Joeova scenarija. Nije loše. Ne bojim se.
U međuvremenu, dopustite mi da sklopim oči i osjetim ljepotu oko sebe. I duboko udahnem ispod tamnog neba punog zvijezda.
Udahnem. Izdahnem.
To je sve.

Kristijan Ivelić
Autor 20.1.2022. u 11:38