Bajtal: Oni koji masama obećavaju raj na Nebu, svoj vlastiti raj grade na Zemlji

tačno.net
Autor 12.12.2016. u 15:24

Izdvajamo

  • Da preciziram. Ako, logikom vjerske retoričke prakse i objelodanjenih uzusa, samo Bog sve zna, vidi i čuje, onda samo On zna ko jeste a ko nije vjernik. I samo On o tome odlučuje. To nije dato ni Crkvi ni Džamiji. Ni reisima, ni kardinalima ni patrijarsima. U tom kontekstu, nemoguća je tvrdnja „Ja vjerujem“ ili „Ja sam vjernik“, jer samo Bog zna ko to jeste a ko nije. Dakle, najviše što je bilo kome, na tragu nebeske logike i zemne jezičke korektnosti dozvoljeno, jeste iskaz sljedeće vrste: „Ja vjerujem da vjerujem“. Odnosno, ako logici te vrste priznamo dvosmjernost važenja – „Ja vjerujem da ne vjerujem“. Sve drugo je Božja stvar.

Povezani članci

Bajtal: Oni koji masama obećavaju raj na Nebu, svoj vlastiti raj grade na Zemlji

Ne samo da nije bolje, nego je bivši građanin, a danas puki etno-podanik, sveden na ljudsku nulu, time što je ponižen do mjere da preživljava uz pomoć kopanja po kontejnerima. U modernom ljudskom (građanskom) svijetu čak ni psi više ne žive tako. Jer su, logikom zakonske legislative građanskih društava, smješteni u azile, i žive na način mnogo dostojanstveniji od načina življenja etno-podanika naših prostora. 

Dr. sci. Esad Bajtal studirao, magistrirao i doktorirao na Filozofskom fakultetu u Sarajevu. U dosadašnjoj profesionalnoj karijeri bavio se predavačkim radom, publicističkim, te uređivačkim poslovima elektronskih i štampanih medija

Razgovarala: Radmila Mučibabić, umnjak.com 

Povodom Međunarodnog dana ljudskih prava razovarali smo Esadom Bajtalom, pričali smo o ljudskim pravima, političkoj relanosti i državama u kojim živimo. Dotakli smo se tema verovanja i neverovanja, slobode govora, te funkcije iracionalnog u politici naših tranzicionih društava.

Međunarodni dan ljudskih prava je pred nama (10. decembra), deo tih prava su i pravo slobode misli, savesti i religije, izražavanja, okupljanja i udruživanja ( članovi 18., 19. i 20. Univerzalne deklaracije ljudskih prava) često govorimo kako je deo ljudskih prava i pravo na slobodu od religije, mada u univerzalnoj deklaraciji o ljudskim pravima to nije eksplicitno napisano. Da li imamo to pravo i da li je društvo, kako lokalno tako i globalno spremno da ireligioznima prizna to pravo?

Ljudska prava spadaju u prirodna prava čovjeka. A budući prirodna ona niti su data, niti mogu biti oduzeta. I u tom smislu, kao nešto urođeno i ni od koga dato, već logički su nedodirljiva od bilo koga. Pa i pravo na vjerovanje i nevjerovanje. Na tragu Vašeg pitanja valja, u korist te samorazumljivosti, podsjetiti da joj nije potrebna podrška bilo kakve deklaracije.

Ukratko, teizam i ateizam, pravo vjerovanja i nevjerovanja, su samo dvije strane jednog i istog prava. Odnosno, vrijednosno govoreći, dvije strane  aksiološke monete racionalno uređenih, modernih, demokratskih društava. Konačno, i jedno i drugo su samo civilizacijska tekovina jednake vrijednosti i spadaju domen prava ličnog, individualnog izbora. Sve drugo je samo socijalna inercija nekritičkog, zatvorenog uma koji sebi daje za pravo da, iz vlastitih, idejno-pragmatskih razloga, manipulira ljudima na najjeftiniji mogući način.

Da preciziram. Ako, logikom vjerske retoričke prakse i objelodanjenih uzusa, samo Bog sve zna, vidi i čuje, onda samo On zna ko jeste a ko nije vjernik. I samo On o tome odlučuje. To nije dato ni Crkvi ni Džamiji. Ni reisima, ni kardinalima ni patrijarsima. U tom kontekstu, nemoguća je tvrdnja „Ja vjerujem“ ili „Ja sam vjernik“, jer samo Bog zna ko to jeste a ko nije. Dakle, najviše što je bilo kome, na tragu nebeske logike i zemne jezičke korektnosti dozvoljeno, jeste iskaz sljedeće vrste: „Ja vjerujem da vjerujem“. Odnosno, ako logici te vrste priznamo dvosmjernost važenja – „Ja vjerujem da ne vjerujem“.

Sve drugo je Božja stvar.

U tom smislu ovdašnja, duboko idejno religizirana društva, ako istinski poštuju Boga, moraju pristati na primat njegovog viđenja. Dakle, moraju se odreći da sama o tome sude, i moraju (dakle – imperativ), moraju pristati na pravo njegove spoznajno-epistemološke isključivoti koja jedina prosuđuje o tome ko je ko i ko je šta. U tom smislu, Bog kao posljednji arbitar u toj stvari, prećutno, ali logički jasno, zabranjuje društvu da sudi o tome ko jeste a ko nije vjernik, bez obzira na to kako ko sebe vidi i kako se deklariše u javnom prostoru.

U svetlu globalnih dešavanja koja vidimo u poslednjih par godina, koje je vaše mišljenje o rastu uticaja neo-konzervativnih političkih struja, koji su uzroci tome i gde u svemu tome vidite ulogu verskih institucija i njihovih interesa?

Ekspanzija vjerskog uticaja i planetarna renesansa religioznosti proizveli su, na političkoj ravni neokonzervativni diskurs vladavine i načina bivanja prosječne, nekritičke svijesti. U pozadini svega je, kao i uvijek, kriza neučinkoviti i životno poraznih koncepata vlasti, koja je tražila pouzdan oslonac u nečemu „novom“, a koje nam je u svojoj iskustvenoj neupitnosti, došlo iz iracionalne prošlosti religiozno obojenih stoljeća.

Naime, za racionalni oblik vladavine potreban je sistem nesumnjive argumentacije, koja se teško artikuliše u kriznim vremenima egzistencijalne neizvijesnosti. Upravo zato, pokazuje se kao pouzdaniji iracionalni, „vjerski“ modus vladanja kome širina beznađa i neutemeljenih obećanja daje varljivu perspektivu izlaza. Čovjek je biće nade, i sve što je beznađe veće, utoliko su iracionalna vlastodržačka obećanja uvjerljivija.

U takvim vremenima, iskustveno govoreći, kao jedina Istina prolaze samo Velike Laži (priča o „zlatnim kašikama“), ali ne i obećanja o realnom minimumu (goli hljeb), o kome gladni svakodnevno sanjaju. Paradoks je utoliko veći što, oni koji masama obećavaju raj na Nebu, svoj vlastiti raj grade na Zemlji. I to, kao što vidimo, u našim tranzicijski opljačkanim i besramno osiromašenim društvima, kod gladnih i obespravljenih građana, glatko prolazi.

Šta znači sloboda govora i koje je vaše mišljenje o zakonima koji sankcionišu govor mržnje? Da li možemo kao društvo zaštiti najugroženije od verbalnog nasilja koje uvek prethodi fizičkom, ili smatrate da restriktivni zakoni ove vrste ne mogu uticati na rešavanje problema diskriminacije i nasilja nad određenim grupama ljudi? Da li postoji kompromisno rešenje?

Ponekad je zakon te vrste neizbježan. Posebno u postkonfliktnim društvima gdje se mržnja uzajamnim prolivanjem krvi odomaćila do te mejre da je prosječan ljudski um doživljava kao normalno stanje uma. A u medijski podsticajnoj atmosferi te vrste, čak i kao neizbježan način svog etno-patriotskog samopotvrđivanja i dokazivanja.

Međutim, neizbježnost donošenja zakona nije nikakva garanacija praktične njegove uspješnosti u životnoj ravni naše svakodnevnice. Upravo zato, neophodan je čitav niz drugih, preventivnih pratećih mjera, pedagoške, idejne, kulturološke i druge vrste. Ukratko, neophodno je, pored svega rečenog njegovati kulturu dijaloga, koja obuhvata sve navedene segmente koji bi prožimali školstvo, politiku i svaki drugi vid javnog djelovanja. Neizbježna je jedna pedagogija uzajamnog poštovanja koja se mora njegovati indirektno i nenapadno od kuće, dakle roditelja, pa preko obdaništa, osnovne i srednje škole, sve do univerziteta.

Istovremeno i neizbježno, i sama politička retorika ili kao retorika javnog diskursa mora također biti vrednovana i spoznana, odnosno pozitivno prepoznata kao sastavni dio lične i kolektivne kulture, stvar dostojanstva i prestiža svakog pojedinca i grupe. Bez te, snažno medijski podržane  aksiološke sinergije, govor mržnje, kao verbalni pandan politikantski nametnutoj agresivnosti pojedinca, postaje i osteje konstanta neljudskog načina bivanja tipa – homo homini lupus est.

O ex-yu prostoru, da li smatrate da je masovan povratak veri bio neophodan za stvaranje nacionalnih država? I da li je model nacionalne države u suprotnosti sa savremenih shvatanjem čoveka i njegovih prava (definisanih u deklaraciji)? Nacionalna država vs građanska

Povratak vjeri (ako je ovo, kod nas,  uopšte vjera u istinskom smislu te riječi), samo je segment idejno-psihološke manipulacije masa u pravcu planski osmišljenog reteriranja na nivo plemenskog mentalnog koda, koje su uz pomoć etnoideologiziranih medija i nekritičke, sluganske inteligencije, koja se dala upregnuti u velikodržavne etnoprojekte.

Rezultate smo vidjeli.

A vidimo i posljedice.

A one odudaraju od modernog poimanja čovjeka kao građanina nepovredivih prava i dužnosti u koje spada i pravo vjerskog samopredjeljenja. Odnosno, odricanja od koncepta važeće vjere ukoliko se sam pojedinac, mentalno-psihološki ne prepoznaje kao dio dominantnog religiozno-nacionalnog modela. U tom smislu sam sebi sam najbolji primjer. I plaćam cijenu svega toga.

Šta je to, shodno Vašoj dilemi, danas, u situaciji kad imamo sanitarno čiste etno-vlasti u svim ovim državicma, bolje nego je bilo u državi koja je rušena i krvavo srušena u ime kleroetničkih principa i tzv. zaštite „vitalnog nacionalnog interesa“.

Ništa!

Ne samo da nije bolje, nego je bivši građanin, a danas puki etno-podanik, sveden na ljudsku nulu, time što je ponižen do mjere da preživljava uz pomoć kopanja po kontejnerima. U modernom ljudskom (građanskom) svijetu čak ni psi više ne žive tako. Jer su, logikom zakonske legislative građanskih društava, smješteni u azile, i žive na način mnogo dostojanstveniji od načina življenja etno-podanika naših prostora.

Dakle, Vaše se, tematski dobro tempirano  pitanje (nacionalna ili građanska država) logikom neljudske životne realnosti ovdašnjih nacionalnih državica, doima i čita kao čisto retoričko. I bavljenje njime ozbiljno, jasno je to i vrapcima na grani, bilo bi  krajnje neozbiljno.

Zato odgovor na njega ostavljam našim čitaocima.

Svakom ponaosob.

Tagovi:
tačno.net
Autor 12.12.2016. u 15:24

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija