Balada o dva kamena: Tuđman, Republika Srpska i veleizdaja

Autor/ica 25.9.2012. u 09:07

Balada o dva kamena: Tuđman, Republika Srpska i veleizdaja

Radi se o dva kamena (i vrhu jednog poluotoka). Samo o tome, ma koliko vam pokušavali prodati maglu. Guglajte: Veliki Školj i Mali Školj. Dva kamena. Hridi.

U domaćoj političkoj mitologiji, koja tako dobro zvuči u kafani, kroz dim duhana i vonj pića, Veliki i Mali Školj su međutim, postali – otoci. Pače, velika štampana slova prekriravala su neki dan naslovnicu jednih novina: Zašto Hrvatska daje svoj otoke. Da, otoke. Slobodno se vratite na Google: dva kamena. Koje će uskoro, kako je krenulo, političari i naslovnice proglasiti potkontinentima. Ma šta potkontinentima; nek se trese i Antarktika!

U Hrvatskoj su, međutim, zdrave oči i zdrava logika još uvijek na slaboj cijeni. Jer, sporazum o granici s BiH se medijski i politički tretira praktički kao veleizdaja. Kao prodaja svakog ideala radi kojih su “naši dečki” ginuli devedesetih. Kao izdaja herojske pobjedničke Hrvatske vojske na čelu s Franjom T… A ne, njega se slabo spominje. Jer je malo nezgodno. Jer je, baš on, potpisao Sporazum. “Tuđman nije bio ishlapjeli starac”, grmio je neki dan u Saboru – predsjednik SDP-a. HDZ-ovci? Oni su šutjeli.

Jer, za komadić lijepe “državotvorne” priče, vrijedi valjda pljucnuti i na Utemeljitelja. Tko bi, pri zdravoj pameti, uostalom propustio taj zicer: da se aktualnu vlast optuži za prodaju teritorija? Detalji? “Pusti detalje, ljudi imaju svoje živote i nemaju vremena za detalje”, kaže korumpirani gradonačelnik svom savjetniku u američkoj seriji “Boss”…
Samo, ovdje su stvari previše groteskne: od priče o “otocima”, preko pristajanja na činjenicu da je Tuđman, eto, pred kraj života bio malo nesposoban za obavljanje svoje dužnosti. Ali tu ni blizu nije kraj.

Detalj koji se uporno prešućuje je da se ne radi samo o granici na krajnjem jugu. Radi se o tisuću kilometara granice. Radi se o dijelu na rijeci Uni, kojim je Hrvatska dobila nešto više od morskih hridi, primjerice, Stari grad Zrinskih. Uh, da su karte samo malo drugačije podijeljene, još bi se jače dalo napadati SDP i “nenarodnu vlast”. Jer, da je SDP taj koji se protivi ratifikaciji, onda bi ih se moglo lupati da žele prodati i hrvatski teritorij (ovaj put na rijeci) i hrvatsku povijest; ovako, ostala su tek dva kamena, koja se ponosno zovu “teritorijem”. A za teritorij, zna se, valja mrijeti!

No, nekad valja i živjeti. A kad smo već živi, hajdmo još malo zaviriti u te vražje “detalje”. Dakle, eventualna hrvatska ratifikacija Sporazuma oduzela bi Hrvatskoj mrvu teritorija na jugu, a dala nešto, povijesno važnijeg, teritorija na sjeveru. Zapravo, ne bi dala ništa: Sporazum oko kojeg se diže kuka i motika se primjenjuje već skoro desetljeće i po. Primjenjuje!

Dakle, Veliki i Mali školj (plus vrh poluotoka Kleka), ta mitska mjesta hrvatske državnosti, su u stvarnom svijetu, zapravo – teritorij BiH (i suprotno, teritorij na Uni je hrvatski). I to će i ostati, do daljnjeg. Sve dok BiH ne pristane na neki drugačiji aranžman. Jer, do ratifikacije na terenu važi Sporazum. Ako se ratifikacija ne provede ili odbije, opet važi Sporazum…

Da, istina je: cijela priča oko “prodaje” hrvatskih otoka je, zapravo, priča o dvije hridi. Koje su, u isto vrijeme, zapravo bosansko-hercegovačke.

Ima još, međutim, tih, kako se zovu, “detalja”. Primjerice, što god Hrvatska napravila, nije baš izvjesno da će Sporazum doista postati konačni pečat na granicu Hrvatske i BiH. Jer, čak i ako ga Hrvatski sabor ratificira, teško je očekivati isto od Sarajeva. Naime, tamo je procedura takva da ratifikacija ne može proći bez amena Republike Srpske.

A možete zamisliti koliko je Miloradu Dodiku stalo do granice kod Neuma. Za koju njegova džamahirija mora dati komad teritorija na Uni.

I tako su, trenutno, na zajedničkoj političkoj barikadi Milorad Dodik i HDZ. Žele srušiti sporazum koji je potpisao Franjo Tuđman. Urnebesno.

U ozbiljnom svijetu, međutim, ratifikacija sporazuma Tuđman-Izetbegović je za Hrvatsku sjajna politička prilika. Da se pokaže kao uređena zemlja koja je sama u stanju riješiti svoje granične prijepore sa susjedima na Balkanu. Da se ne postavlja kao ucjenjivač, koristeći trenutačnu politički povoljniju poziciju, nego kao onaj koji rješava probleme. Da lopticu političkog pritiska time prebaci na Sloveniju, BiH, Srbiju i sve one s kojima je pitanje granica (točnije: minucioznih detalja oko granica) još otvoreno.

Da razbije cinični balkanski krug uvijek istog zaklinjanja u komadić teritorija svog plemena, što je, već smo odavno trebali naučiti, na ovim prostorima najčešće korišteno tek kao nevješta maska za nešto složenije i likvidnije operacije.

Stoga, kad već pričamo o ozbiljnom svijetu, premijeru Milanoviću ne bi bilo zgoreg da malo bolje promisli prije nego krene pričati o većinama potrebnim za ratifikaciju Sporazuma. Samo ovog tjedna ju je od obične pretvorio u dvotrećinsku, pa onda opet u običnu.

Malo je, onako, neozbiljno

Novi list

Autor/ica 25.9.2012. u 09:07