Bandićeva ofenziva

tačno.net
Autor 9.9.2013. u 11:07

Bandićeva ofenziva

Iz HDZ-a su ga žestoko napali što se na nekom benignom antifašističkom skupu pojavio s Titovim bedžom na reveru jer je, kao, nečuvena sramota da se prvi čovjek glavnog grada klanja tom navodnom zločincu. Nitko da spomene kako se gradonačelnik svojedobno pridružio u Mostaru slavlju malonogometne ekipe koja ponosno nosi ime stvarnog i pravomoćno osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića. A sasvim nedavno se, po tko zna koji put, družio s još jednim stvarnim i pravomoćno osuđenim ratnim zločincem, Mirkom Norcem. I tako Bandić postade ultimativna zvijezda hrvatskog antifašizma koji, s obzirom na stanje u kojem je danas, bolju zvijezdu zbilja i ne zaslužuje.

Piše: Marinko Čulić, Novossti

Kada je Milan Bandić ušao u izbornu trku za šefa države s Ivom Josipovićem, novinari su se zabavljali nagađanjem odgovora na nekoliko pitanja. Na koji bi on način riješio hrvatske sporove sa Slovenijom? Što misli o ratu u Afganistanu? Kako vidi ustavnu reformu Bosne i Hercegovine? Naravno, štos je u tome što se osnovano sumnjalo da taj površno obrazovani populist o tome ne misli ništa, što je izborna kampanja stvarno uvelike i potvrdila, tako da je grohotan smijeh bio najbolji odgovor na postavljena pitanja. Ali ovih dana gledamo i neke navodno puno potkovanije političke adrese kako se muče kada im se postave slični upiti. Tako je Ministarstvo vanjskih poslova nedavno izdalo saopćenje o ratu u Siriji i zapadnoj intervenciji u kojem se, uz puno mucanja, pokušava formulirati hrvatski stav o tome, ali pokušaj, nažalost, nije uspio. Koliko se dalo razumjeti, taj stav glasi otprilike tako da se Hrvatska zalaže za mirno političko rješenje, ali nema ništa ni protiv ratnog.

Badava je stari diplomatski vuk Ivica Maštruko savjetovao mlađim kolegama u Ministarstvu da se trgnu i da se ne skrivaju opet iza formule da će se postupiti sukladno stavovima Evropske unije, jer su sve dosadašnje intervencije samo izazivale kaos. Umjesto toga, veli, neka zauzmu legalistički stav koji im nitko neće moći otvoreno zamjeriti, a to je da Hrvatska odbacuje svaki oblik vojne intervencije koji ne bi dobio autorizaciju Vijeća sigurnosti UN-a. U Ministarstvu još rade na zauzimanju konačnog stava, ne zna se jedino da li s ciljem da već spomenuti bude jasniji ili još manje jasan, ali Maštrukov savjet, sasvim sigurno, neće prihvatiti. Vjerojatno ga doživljavaju kao gnjavažu ili čak torturu koja ih samo ometa u koncentraciji i, tko zna, ako stvari odu ukrivo, još bi ga mogli optužiti i za opstrukciju. Sve to spominjem samo zato što može poslužiti kao dobar, čak odličan okvir za sliku koju gledamo ovih dana, a to je velika kasnoljetna ofenziva Milana Bandića.

Nakon što se zagrebački gradonačelnik dokopao još jednog mandata, sada podebljanog i većinom u Gradskoj skupštini, krenuo je u rijetko viđen politički juriš i odmah dao do znanja da je cilj postavio visoko – jako visoko. To je zbunilo dio medija, pa su sve strpali u okvir već priglupe priče o novom “trećem putu”, koji bi uz Bandića navodno još činili Ivan Jakovčić, Radimir Čačić i Vladimir Šišljagić, što može biti istina, iako prije ne, ali zapravo za ovu priču uopće nije bitno. Ono što Bandić sada radi zapravo je stvaranje nekog navodno novog modela vlasti koja bi se splela oko svetog trojstva svih populista – odlučnosti, brzine, efikasnosti. Trojstva koje se stotinu puta pokazalo kao puka obmana i tlapnja, ali uvijek iznova pali kada pred sobom ima vlast koja nije ni odlučna, ni brza, ni efikasna. Ukratko, Bandić uopće ne tvrdi za sebe da je genije koji sve zna o “dimnjaku” u Piranskom zaljevu, o neispunjenim obećanjima o uvođenju talibana u mirovni proces u Afganistanu i o neprirodnosti federalno-unitarnog ustavnog ustrojstva današnje BiH. On samo tvrdi da ima gorih od njega i sasvim je precizno naveo adresu tog goreg. To su Banski dvori i njihov prvi čovjek Zoran Milanović. Protiv njega je on pokrenuo ovu ofenzivu, i to s jednostavnom naumom – svi populistički blickrigovi su takvi – da pokaže kako on bolje upravlja glavnim gradom nego ovaj državom. A kako je čak i Zagreb relativno složena tvorba, oko koje treba dugi niz godina nešto prtljati da bi se pokazali rezultati, ograničio je to na preuređenje, u biti likvidaciju, tromog i skupog arhipelaga gradskih komunalnih poduzeća zvanog Holding.

Njega je on sam izmislio, ali u vrijeme kada još nije bilo moderno tvrditi da “država ne može biti dobar gospodar”, a sada, kada se moda promijenila, i on je okrenuo ploču, iako ni do jedne ni do druge mode ne drži više nego do lule duhana. Glavno je pokazati da će on bolje upravljati Holdingom nego Milanović Hrvatskom. Još više, da on u Holdingu primjenjuje neki tobože novi model vlasti koji sutra treba primijeniti i na zemlju u cjelini ako se ne želi da je potpuno proguta ambis ove krize. A što je taj novi model? Naravno, ništa što već nije viđeno pod nebeskom kapom, pa ni pod skromnim hrvatskim svodom. Ne računajući zajapurene pozive na rad i red, koji ovisno o političkom kontekstu mogu značiti što god hoćeš, Bandićev novi model sadrži rezanje broja zaposlenih i plaća, dakle ono što se misli pod famoznom “štednjom”. I što Milanovićeva vlada već provodi koliko god može, u granicama obzira da time ne potpali socijalnu bombu koja je i bez toga na kratkom fitilju. A zatim je tu i privatizacija poduzeća iz Holdinga, što je još i više lanjski snijeg u odnosu na najavljenu privatizaciju zadnje banke u državnom vlasništvu, a pogotovu u odnosu na davanje u zakup cijele mreže državnih autocesta.

Drugim riječima, Bandić tu nešto prčka po lešini “trećeg puta”, za koji se i prije znalo da je obična opsjena samozvanih meritokrata tipa Nikice Gabrića, jer samo recikliraju promašenu politiku glavna dva puta. I jasno, toga su se onda mogli dohvatili i bivši niži partijski funkcionari kojima naobrazba ne doseže ni do razlikovanja pojmova “Anatomium” i “Atomium”. Te su ti lumeni došli, evo, i do mudrog zaključka da je voditi državu potpuno isto što i voditi zagrebačko komunalno poduzeće. Ali što im se zapravo može zamjeriti? Pa i u glavnom štabu hrvatske diplomacije misle, vidjesmo, da se vanjsku politiku može voditi iz zaštićene unutrašnjosti mišje rupe, a isto takvo srozavanje dogodilo se i sa svim ostalim segmentima državne politike. Kao da je netko odlučio srezati tu politiku točno po mjeri trećeputaških tapkaroša koji prodaju istu maglu kao prvo i drugoputaši, samo što će nju trebati još skuplje platiti.

Stjecajem okolnosti, spomenuto srozavanje vidimo ovih dana u još jednoj priči u kojoj se našao Bandić, samo sada u nešto drukčijoj ulozi. Iz HDZ-a su ga žestoko napali što se na nekom benignom antifašističkom skupu pojavio s Titovim bedžom na reveru jer je, kao, nečuvena sramota da se prvi čovjek glavnog grada klanja tom navodnom zločincu. Nitko da spomene kako se gradonačelnik svojedobno pridružio u Mostaru slavlju malonogometne ekipe koja ponosno nosi ime stvarnog i pravomoćno osuđenog ratnog zločinca Darija Kordića. A sasvim nedavno se, po tko zna koji put, družio s još jednim stvarnim i pravomoćno osuđenim ratnim zločincem, Mirkom Norcem. I tako Bandić postade ultimativna zvijezda hrvatskog antifašizma koji, s obzirom na stanje u kojem je danas, bolju zvijezdu zbilja i ne zaslužuje.

tačno.net
Autor 9.9.2013. u 11:07

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija