Batinaška ispostava Ministarstva kulture

Predrag Lucić
Autor 5.4.2016. u 09:35

Batinaška ispostava Ministarstva kulture

Dvije rečenice kojima je Ministarstvo kulture prokomentiralo napad na Antu Tomića, svakom budućem nasilniku mogu poslužiti kao ovlaštenje za vlastoručnu provedbu državne kulturne politike na terenu. Kao ministarski nalog da, umjesto knjige, u šake treba hvatati pisce. A onda i ljude koji ih čitaju…

Znate već kako je Ministarstvo kulture Republike Hrvatske prokomentiralo fizičke napade dvojice splitskih nasilnika na posjetitelje jedne kulturne manifestacije. Na pisca i novinara Antu Tomića koji je u četvrtak navečer bio gledatelj Pričigina. Na fotoreportera Feđu Klarića koji je snimio siledžije što su najprije nasrnuli na Tomića, a potom provocirali i ostatak pričiginske publike koja se u tom trenutku zatekla na platou ispred Doma mladih.

Među tom publikom bio je i čovjek koji je na Pričigin došao sa suprugom i djetetom i koji je, vidjevši što se događa, stao između napadnutog Tomića i dvojice koji nisu htjeli prestati s prijetnjama i vrijeđanjem. Njegov pokušaj da razumnim riječima smiri nasilnike završio je tako što ga je jedan od njih najprije pljunuo, da bi ga potom udario nečim što nije bila samo gola šaka i rasjekao mu čelo.

Budući da taj čovjek – dovoljno hrabar da se huliganima suprotstavi najnormalnijim pozivom na mir – ne istupa javno, pretpostavljam da Ministarstvo kulture nije mislilo na njega kada je svojoj birokratski ispraznoj „osudi fizičkog nasilja i napada na svakog građanina“ dodalo i onu rečenicu kakve se ne bi postidjela ni predsjednica Republike Hrvatske: »Ovaj slučaj ujedno podsjeća na važnost odgovornosti za javno izgovorenu i/ili pisanu riječ.«

Ne vjerujem ni da je Ministarstvo mislilo na Feđu Klarića koji je bez ikakvog popratnog teksta posegnuo za fotoaparatom. Cinična poruka o »važnosti odgovornosti za javno izgovorenu i/ili pisanu riječ« upućena je, dakle, ponajprije napadnutom Anti Tomiću.

Pa ako već u Ministarstvu kulture drže da su batine i uvrede iz uličarskog repertoara oblik polemike kojemu huligani pribjegavaju kad im se – tako načitanima i temeljito upućenima u nečije književno stvaralaštvo i medijsko djelovanje – učini da bi predmet njihove intelektualne mlatiželje trebao fizički odgovarati za ono što je javno izgovorio i/ili napisao, zašto u svojoj šturoj reakciji nisu naveli i čime je to neodgovorni Ante Tomić izazvao napadače?

Misle li u Ministarstvu kulture da je splitski pisac i novinar zanemario „važnost odgovornosti za javno izgovorenu i/ili pisanu riječ“ kada je u posljednjoj kolumni, objavljenoj u Slobodnoj Dalmaciji dva dana prije uličnog napada, čitateljima preporučio da »u ovo strašno vrijeme kad se zbog šake vjerskih fanatika i ubojica iz Bruxellesa i Pariza čitava jedna religija proglašava zločinačkom« pročitaju vitešku trilogiju švedskoga romansijera Jana Guilloua, koji je svoju priču o propagatorima vjerske mržnje i o ljudima koji na mržnju i zločin ne odgovaraju istom mjerom smjestio u doba križarskih ratova? Ili možda misle da se Tomić ogriješio o etiku javnoga govora kada je čitatelje pozvao da – ako nemaju vremena za čitanje tih triju knjiga – posvete minutu-dvije riječima što ih je pokojni splitsko-makarski nadbiskup Frane Franića u ljeto 1967. uputio vjernicima u Imotskom, gdje se slavila 250. obljetnica pobjede nad Turcima i povratka grada pod kršćansku vlast?

Je li, dakle, Ante Tomić postupio neodgovorno kada je javnost podsjetio na nadbiskupovu propovijed, citirajući baš ovaj njezin dio: »Međutim, dragi vjernici, uz osjećaj radosne zahvalnosti mene ovog časa  hvata i neugodan osjećaj, osjećaj neke zbunjenosti, nekoga kajanja. Ja se pitam: što su naši pređi i učinili s braćom muslimanima, pošto su osvojili imotsku tvrđavu? Mislim da nisu lijepo s njima postupili. Držim da je tu bilo mnogo osvete, koja je u našim borcima, po njihovoj ljudskoj slabosti, upravo provalila, tako da su oni srušili u Imotskome sve džamije, a mnoge muslimane nevine pogubili ili ih, naprosto, protjerali iz svoje sredine.«?

Pa je onda citirao još i ovo nadbiskupovo slovo: »Tada su mnogi muslimani nevini stradali, upravo su stradali zbog svoga vjerskog uvjerenja, kojeg se nisu htjeli odreći. Oni su branili imotsku tvrđavu, a s njom i muslimansku vjeru, kojoj su pripadali iz uvjerenja, da je njihova vjera prava vjera. Trebalo je da to uvjerenje naši pređi poštuju i da, poslije dobivenog rata, puste svoju braću muslimane na miru, da njihove džamije ne diraju.« I tako je Tomić, eto, završio kolumnu.

Sad bi bilo lijepo čuti smatraju li u Ministarstvu kulture išta od svega što je Ante Tomić napisao i citirao u svojoj kolumni toliko neodgovornim da bi pisac zbog toga zaslužio da ga arbitri iz Runjaninove ulice stavljaju u istu ravan s uličnim batinašima. Ili – ako nisu mislili na tu kolumnu koju možda nisu ni čitali – neka fino kažu koje su to Tomićeve javno izgovorene i/ili napisane riječi bile tako zazorne da mu ih Ministarstvo uzima za otegotnu okolnost nakon što bude fizički napadnut i izvrijeđan kao »jugoslavensko govno«.

Rastu li nekome u Ministarstvu kulture zazubice kad se Tomića nazove govnom, kao što se u »domoljubnom« dijelu hrvatske javnosti mnogi i dan-danas naslađuju i oblizuju kad se sjete da je isti čovjek prije dvije godine usred Splita bio zasut govnima?

Sada su ta govna – verbalna i stvarna – dobila svoj administrativni certifikat, svoj toaletni papir s pečatom Ministarstva kulture, koji svakom budućem nasilniku može poslužiti kao važno i odgovorno, izgovoreno i/ili pisano, ovlaštenje za vlastoručnu provedbu državne kulturne politike na terenu. Kao regrutacijski poziv na fizičko sudjelovanje u javnom linču. Kao jamstvo da će batinaški rukopisi biti valorizirani i smatrani nezaobilaznim sastavnicama nacionalnog kulturnog identiteta. Kao ministarski nalog da, umjesto knjige, u šake treba hvatati pisce. A onda i ljude koji ih čitaju.

novilist.hr

Predrag Lucić
Autor 5.4.2016. u 09:35

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija