Bauljanje po devedesetima

Boris Pavelić
Autor 20.1.2022. u 12:27

Izdvajamo

  • Sva ta pitanja logično proizlaze iz groteskne izjave zamjenika predsjednika PDP-a Nenada Vukovića, iz koje izbija ona stara srpskošovinistička parafraza antičke poslovice: ne vjeruj Hrvatu ni kad darove nosi. S nacionalističkog stajališta, Vukovićeva je izjava prostodušno naivna, i utoliko bi, da je imalo političke pameti, mogla biti poučna i za Zorana Milanovića. Ali ne
  • njemu kao da ni posljednjih trideset godina balkanske tragedije nije dovoljno da razabere tko u Bosni i oko nje može biti iskren i konstruktivan, a tko koristoljubiv i dvoličan partner. Isti je takav, uostalom, bio i Franjo Tuđman, koji je vjerovao Miloševiću, a prezirao Aliju Izetbegovića. Posljedicama smo svjedočili. Deprimantno je da smo danas prisiljeni svjedočiti farsičnoj reprizi te tragedije: liku hrvatskog predsjednika kako, dezorijentiran, baulja opustošenim poljima devedesetih.

Povezani članci

Bauljanje po devedesetima

Foto: Tomislav Miletic/Pixsell

Milanovićev odnos prema ratnom nasljeđu u BiH poseban je problem – moralni prvenstveno, a tek potom politički. Za Dan Republike Srpske, kaže, nisu mogli odabrati gori datum. „Problem je što su tisuće Hrvata i puno više Muslimana ubijeni u Republici Srpskoj. S tim se naprosto teško pomiriti“. I što ćemo s tim? Prijeći preko toga, kao što Dodik prelazi, pa negira genocid u Srebrenici. I što ćemo s tim negiranjem? Pokušati uskladiti svoje izjave s njegovima, kao što je učinio Zoran Milanović, u jednoj od svojih najnedostojnijih izjava? Ali, ako ćemo tako, gdje je uopće, i postoji li, granica revizionizmu i negacionizmu? Kako je moguće da Zoran Milanović političkog predstavnika Srba u Hrvatskoj Milorada Pupovca vrijeđa etiketom “etnobiznismena”, a da istodobno hvali Milorada Dodika, koji, po toj logici, nije samo “etnobiznismen”, nego i “biznismen genocida”? Istodobno, koja je logika u tome da Milanović sustavno, često i prezirno, napada Aleksandra Vučića i politiku u Srbiji, a da istodobno tetoši Vučićevu “entitetsku” repliku, Milorada Dodika u RS?

Piše: Boris Pavelić

Ovako nešto nismo još čuli: da minorni političar iz Republike Srpske zauzme moralističku pozu i izjavi kako je “Republika Srpska, pod vodstvom Milorada Dodika, spala na niske grane, kada joj je saveznik hrvatski predsjednik Zoran Milanović”. Pa kamo je to, zaboga, dospio predsjednik Republike Hrvatske, članice Europske unije, pa da njime, još i nadmeno, briše pod anonimni partijac iz najbesprizornijeg dijela ionako besprizornoga političkog ruba Europe?

Dogodilo se naime ovako: Al Jazeera Balkans u srijedu je izvijestila kako je Nenad Vuković, zamjenik predsjednika Partije demokratskog progresa (PDP),  izjavio “da je entitet Republika Srpska pod vodstvom Saveza nezavisnih socijaldemokrata i Milorada Dodika, pao na niske grane, kada mu je jedan od malobrojnih saveznika u svijetu hrvatski predsednik Zoran Milanović”.

“Kako smo došli do toga da Dodik u naše ime druguje sa nekim ko je Srbe nazvao ‘šakom jada’? Nekim ko je za predsjednika Srbije rekao da ‘besposlen pop i jariće krsti’? Zar nama prijatelj i saveznik da bude osoba koja govori da će se lično založiti da sve članice Evropske unije priznaju tzv. Kosovo?”, pitao je Vuković. Još, kaže on, “šta reći o nekome ko o najsvirepijim ustaškim zločinima počinjenim prema Srbima u Jasenovcu kaže da su Srbi ubijani jer su pružali otpor, pa su tretirani kao neprijatelji? Zar naše interese da brani neko ko govori da Srbe tokom ‘Oluje’ nije protjerala Hrvatska, već Beograd, i slavi to etničko čišćenje?”.

Milanoviću ne treba vjerovati – jer je Hrvat, sugerira Vuković. Tvrdi da višegodišnja politika savezništva SNSD sa Hrvatima nije donela ništa dobro Republici Srpskoj ni srpskom narodu, već da je je to “taktički promašaj od kojeg će korist izvući isključivo hrvatski narod u BiH”. “Iza svega stoji vraćanje usluga za prethodno agitovanje za hrvatske interese, poput Pelješkog mosta. Stoji zalaganje za treći entitet, koji može samo oslabiti poziciju Republike Srpske. I stoji potrebna podrška hrvatskim zahtjevima u vezi sa izmjenama Izbornog zakona”, naglasio je Vuković, i na kraju dodao kako nije Zoran Milanović odjednom postao prijatelj Srba, već je Dodik “bio i ostao agent hrvatskih interesa”.

Taj bizarni nastup ima unutarnju logiku – šovinistički je. Istodobno, on i nehotice razotkriva do koje je mjere neprirodna podrška koju Zoran Milanović, uporno, svakoj političkom rezonu i dobronamjernim savjetima usprkos, otvoreno pruža Miloradu Dodiku.

Milanović je svoju podršku ponovio i prošlog ponedjeljka na Pantovčaku, nakon što je sarajevskog nadbiskupa, kardinala Vinka Puljića, odlikovao državnim odličjem za izniman doprinos očuvanju hrvatskog identiteta. “Srpski član predsjedništva Milorad Dodik hrvatski je partner u BiH, a problem preglasavanja Hrvata od brojnijih Bošnjaka ne može se riješiti bez bosanskohercegovačkih Srba”, ustvrdio je Milanović. „Nama je Republika Srpska, odnosno Dodik, partner u ovim previranjima. Tko to ne razumije, ili ne razumije, ili je pokvaren“. „Ne vidimo da srpska politika radi probleme Hrvatima. Bez Srba u Bosni i Hercegovini mi ovaj problem nećemo riješiti, ako nam je do njega stalo, a meni je stalo. Nekima očito nije dovoljno“, ponudio je Milanović recept kako riješiti problem legitimnog predstavljanja Hrvata u Domu naroda i Predsjedništvu BiH.

Izjasnio se i o izjavama Bakira Izetbegovića, koji je u posljednje vrijeme nekoliko puta ponovio – naročito jasno nakon nedavnog sastanka s hrvatskim premijerom Andrejem Plenkovićem u Dubrovniku – kako je od najpreče važnosti popraviti odnose Hrvata i Bošnjaka u Federaciji BiH, te koji je izrazio spremnost za dogovorom o problemu legitimnog predstavljanja, jer ga razumije i uvažava.

Riječ je, tvrdi Milanović, “o neiskrenoj Izetbegovićevoj politici”. Istu je stvar, kaže Milanović, predsjednik SDA kazao i njemu, Milanoviću, kada su se krajem rujna prošle godine sastali u Zagrebu. „Ista ‘spika’ kao prije. Mi i Hrvati – Srbi su strani faktor…“, kazao je Milanović.

Milanović, naprosto, zdravim očima usprkos, vjeruje Dodiku, a ne vjeruje Izetbegoviću. Zašto? Nitko ne zna, nitko ne razumije. Nikad još, ni jedan jedini put, nismo od Milanovića čuli suvislo objašnjenje zašto je, zapravo, Dodik poželjan partner Hrvatima u BiH, a Izetbegović to nije. A elementarna, već na prvi pogled očita političa logika govori suprotno što tvrdi Milanović: problem legitimnog predstavljanja može se riješiti bez Srba, ali ne može bez Bošnjaka.

Stvar je naime i jasna i jednostavna: ako se Hrvati i Bošnjaci dogovore, Srbi će se složiti, jer njima odgovara svako rješenje koje osnažuje nacionalno predstavljanje. Ali, ako Hrvati i Srbi budu činili koaliciju, kao što je čine sada, nju će Bošnjaci, nipošto bez razloga, doživljavati kao koaliciju protiv sebe – kao što čine sada  – a u tom slučaju, Hrvati se mogu pozdraviti s rješenjem problema legitimnog predstavljanja, jer Bošnjake neće moći dobiti za pregovore u dobroj vjeri – kao što je slučaj sada.

Dapače, Hrvati – a s njima i Milanović – trebali bi biti sretni što je na čelu SDA čovjek koji neprestano javno iskazuje spremnost za dogovor s Hrvatima; posve bi bilo moguće da onamo zasjedne neki radikal koji bi svaku pomisao o dogovoru otpisivao u startu – a što bi se tada moglo učiniti? Zaratiti? Ovako, čak ako Izetbegović i taktizira, pa čak ako je pokatkad i nedosljedan – a koji političar nije ponekad nedosljedan? Zoran Milanović možda? – uvijek ga se može držati za izjave, i od njega zahtijevati da dogovori i provede ono što je obećao. Ali, za dogovor, Izetbegović mora imati iskrenog sugovornika – a hrvatski politički predstavnici, koje Milanović ohrabruje, sada to nažalost nisu.

Dodik, pak, nije drugo doli razaratelj. On otvoreno i deklarativno ruši Bosnu i Hercegovinu. On želi da ona nestane. Što je tu, zaboga, od hrvatskog interesa? Što je tu od europskog interesa? Od bošnjačkog interesa? Što je tu, naposljetku, od srpskog interesa? Što su to dobroga Srbi dobili time što su njihovi političari pokrenuli ratove u kojima je ubijeno više od sto tisuća ljudi? Je li to interes Balkana – razarati države, svađati ljude, sijati nepovjerenje, mijenjati granice, činiti zločine, razoriti civilizaciju? Pa kako je moguće da Zoran Milanović to ne vidi?

I naravno – s kim si, takav si. Sada su Milanovića počeli proglašavati neiskrenim čak i oni čija je politika, i entitet, utemeljen na neiskrenosti: političari u Republici Srpskoj. Na neki politički perverzan način, intervencija Nenada Vukovića o tome kako je Dodik neiskren jer s Hrvatima tikve sadi, ista je ona logika kojom se vodi Milanović kada tvrdi da Dodik jest hrvatski partner u BiH; samo što Vuković govori u ime srpskog, a Milanović uime hrvatskog nacionalizma: i u jednom, i u drugom slučaju, politika je to protiv onog trećeg, dakako Bošnjaka.

No istodobno, dok Vuković – za srpsku politiku nažalost tradicionalno – gusli uvijek isto o vječnoj srpskoj žrtvi, Milanović, da bi opravdao svoje hvalospjeve Dodiku, sam je sebe morao zaplesti u nerazmrsiv čvor moralnih nedosljednosti iz kojih se neće lako iskobeljati: kako, naime, prihvatljivim partnerom proglasiti političara koji negira genocid u Srebrenici, veliča ratne zločince koji su razarali i Hrvatsku, vrijeđa muslimane, i slavi dan kojim je započeo krvavi pohod srpskih jedinica po Bosni i Hercegovini?

Evo kakve argumente Milanović iznosi kako bi opravdao podršku Dodiku: Dodik, kaže, “nije okrvavio ruke u ratu“, a s druge je strane „legitiman predstavnik srpskog naroda i Republike Srpske u državi Bosni i Hercegovini koju poštujemo i koju ćemo poštivati“. Istina, predstavnici bosanskohercegovačkih Srba „nisu mogli izabrati gori“ datum za Dan Republike Srpske, jer je on „pogrešno izabran i vrijeđa neke ljude“. „Problem je što su tisuće Hrvata i puno više Muslimana ubijeni u Republici Srpskoj. S tim se naprosto teško pomiriti“. Međutim, Republika Srpska je „činjenica“ koja je „na neki način verificirana u Daytonu“. „Tamo je potpis predsjednika Tuđmana. Nema natrag osim ako izbije novi rat“, kazao je Milanović.

Zbrka, politička i moralna, ništa drugo – uz ponešto prešućivanja. Dodik, istina, “nije okrvavio ruke u ratu” – ali jest onečistio grlo, i to sad, nedavno: ono, naime, što je taj političar posljednjih mjeseci o Bošnjacima i o BiH izgovorio, vrijeđanje je, omalovažavanje i ponižavanje, a to, u postojećim okolnostima, nije daleko od pozivanja na novi rat. O tome Milanović nije rekao ni riječi. Dapače, Dodika zove “legitimnim predstavnikom srpskog naroda”. No, ako je Dodik “legitiman predstavnik sprskog naroda” – premda nije samo on – pa nije li i Bakir Izetbegović isto tako “legitiman predstavnik bošnjačkog naroda”? I nije li, naposljetku, čak i Željko Komšić legalno izabrani član Predsjedništva BiH, pa s njim Milanović neće ni da razgovara?

Milanovićev odnos prema ratnom nasljeđu u BiH poseban je problem – moralni prvenstveno, a tek potom politički. Za Dan Republike Srpske, kaže, nisu mogli odabrati gori datum. „Problem je što su tisuće Hrvata i puno više Muslimana ubijeni u Republici Srpskoj. S tim se naprosto teško pomiriti“. I što ćemo s tim? Prijeći preko toga, kao što Dodik prelazi, pa negira genocid u Srebrenici. I što ćemo s tim negiranjem? Pokušati uskladiti svoje izjave s njegovima, kao što je učinio Zoran Milanović, u jednoj od svojih najnedostojnijih izjava? Ali, ako ćemo tako, gdje je uopće, i postoji li, granica revizionizmu i negacionizmu? Kako je moguće da Zoran Milanović političkog predstavnika Srba u Hrvatskoj Milorada Pupovca vrijeđa etiketom “etnobiznismena”, a da istodobno hvali Milorada Dodika, koji, po toj logici, nije samo “etnobiznismen”, nego i “biznismen genocida”? Istodobno, koja je logika u tome da Milanović sustavno, često i prezirno, napada Aleksandra Vučića i politiku u Srbiji, a da istodobno tetoši Vučićevu “entitetsku” repliku, Milorada Dodika u RS?

Sva ta pitanja logično proizlaze iz groteskne izjave zamjenika predsjednika PDP-a Nenada Vukovića, iz koje izbija ona stara srpskošovinistička parafraza antičke poslovice: ne vjeruj Hrvatu ni kad darove nosi. S nacionalističkog stajališta, Vukovićeva je izjava prostodušno naivna, i utoliko bi, da je imalo političke pameti, mogla biti poučna i za Zorana Milanovića. Ali ne; njemu kao da ni posljednjih trideset godina balkanske tragedije nije dovoljno da razabere tko u Bosni i oko nje može biti iskren i konstruktivan, a tko koristoljubiv i dvoličan partner. Isti je takav, uostalom, bio i Franjo Tuđman, koji je vjerovao Miloševiću, a prezirao Aliju Izetbegovića. Posljedicama smo svjedočili. Deprimantno je da smo danas prisiljeni svjedočiti farsičnoj reprizi te tragedije: liku hrvatskog predsjednika kako, dezorijentiran, baulja opustošenim poljima devedesetih.

Boris Pavelić
Autor 20.1.2022. u 12:27