BEDINERICA, MILOSNICA, ZAPUŠTENICA

Božica Jelušić
Autor 30.12.2016. u 21:30

Izdvajamo

  • Umjetničko djelo, naime, tek tada završava, kad je primljeno, shvaćeno i prihvaćeno od publike. To objašnjava i ono nepotrebno pozdravno govorenje, presijecanje vrpci, naguravanje i sjedenje u prvim redovima, uz naslikavanje i kliberenje u pojedinim zgodama, poput izložaba, premijera i promocija, od ljudi kojima uloga "prvosjedećih" paše kao kravi sedlo i kao kokoši štikla i oblajhan pramen.

Povezani članci

BEDINERICA, MILOSNICA, ZAPUŠTENICA

I tako, u posljednjem činu, kultura dospijeva do tužne istine: Ona je vječita zapuštenica, uzgajateljica nezdravih iluzija, Pepeljuga bez princa i spasitelja, besprizorna spavačica pod mostom, dok oko nje teče hektička rijeka uzrujanog, prezaposlenog, ispražnjelog i napola izbezumljenog svijeta, odzrcaljenog u trenutku povijesti koji bismo parafrazom nazvali “vrijeme važnih zločina”. Svi darovi te odrpane bijednice, napola prosjakinje, napola propale zavodnice, tom i takvom svijetu su nepotrebni. Prije ili kasnije netko će joj priopćiti tu bolnu istinu, iz pakosti ili frustracije neuspjelog kreativca, no za sada se nitko i ne zaustavlja da obavi sramotni čin zadnjega poniženja.

Premda bi mi dobro došlo predblagdansko i općenito mirovanje, nakon apsolutno prenapete privatne i poslovne godine, naprosto me spopalo da razmišljam o KULTURI, toj evidentno “zabašurenoj” pojavi naših života, o koju se javno očešu u različitim prigodama maltene svi ljudi koji znaju govoriti, bez obzira koliko su toj temi dorasli ili su joj potpuno inferiorni. To se osobito odnosi na političare i skorojeviće, ljude koji instinktivno osjećaju važnost “nadogradnje” i koncentraciju željene pozornosti u domeni koja je, po definiciji, namijenjena publici, javnosti, prezentaciji. Umjetničko djelo, naime, tek tada završava, kad je primljeno, shvaćeno i prihvaćeno od publike. To objašnjava i ono nepotrebno pozdravno govorenje, presijecanje vrpci, naguravanje i sjedenje u prvim redovima, uz naslikavanje i kliberenje u pojedinim zgodama, poput izložaba, premijera i promocija, od ljudi kojima uloga “prvosjedećih” paše kao kravi sedlo i kao kokoši štikla i oblajhan pramen.

Dakako, ti isti ljudi, uklopljeni u vladajuću nomenklaturu, neće se libiti da kulturu tretiraju kao bedinericu, pospremačicu društvenog nereda, hausmajstoricu, koja će polirati i polizati njihove gafove i promašaje, dati ljudima privid živosti i događanja, nekakve prestižnosti pred susjedima i prisutnosti na široj, europskoj ili svjetskoj sceni. Oni će raznim metodama “mrkve i batine” kočiti više-manje sve što strši, miriše na avangardu i nezavisan duh ili lucidnu kritičnost i promišljanje stvarnosti, istodobno potičući ono što uprosječuje, ili pak što odgovara vazda živahnom trendu “nacionalne samosvijesti”. Tako će, primjerice, notorni “spasitelj” Sanader potpisivati jednu ratnu antologiju domoljubnog stihotvorja, u koautorstvu s nedavno preminulim akademikom, a još živući i s politikom javno koketirajući akademik R. izjavit će u razgovoru za novine, ovoga puta posvećenom njegovoj visokonaponskoj poetskoj kreativnosti da “Jedina muza koju sam imao bila je domovina, zato mi je većina pjesama iz doba novije hrvatske povijesti (sic!) na izravan ili neizravan način vezana uz rat”.

Dakle, ona izravna struja dodvorljive produkcije u svim kulturnim kategorijama, koja se bavi poželjnim temama i sadržajima, ima šanse da prijeđe u stanje milosnice. Tada slijede uokviravanja, pozlaćivanja, nagrađivanja, odlikovanja, prevođenja, stipendiranja, javna laskanja i korteširanja pro domo sua, čemu se milosnica blaženo prepušta, barem dok traju povoljni vjetrovi i njezino posuđeno vrijeme, premda se teško otimamo dojmu da djela ovoga tipa, profila i karaktera izražavaju stanje posuđeno iz jednog Stasiukovog opisa: “Čudno blesava fikcija tih krajeva (riječ je o snu o nacionalnoj veličini, op. prev.). Beznadna tuga i čežnja za nečim što nije nešto baš pretjerano ni postojalo, za onim što nije ni moglo biti, i cmizdrava žalost za onim što postoji”.

I tako, u posljednjem činu, kultura dospijeva do tužne istine: Ona je vječita zapuštenica, uzgajateljica nezdravih iluzija, Pepeljuga bez princa i spasitelja, besprizorna spavačica pod mostom, dok oko nje teče hektička rijeka uzrujanog, prezaposlenog, ispražnjelog i napola izbezumljenog svijeta, odzrcaljenog u trenutku povijesti koji bismo parafrazom nazvali “vrijeme važnih zločina”. Svi darovi te odrpane bijednice, napola prosjakinje, napola propale zavodnice, tom i takvom svijetu su nepotrebni. Prije ili kasnije netko će joj priopćiti tu bolnu istinu, iz pakosti ili frustracije neuspjelog kreativca, no za sada se nitko i ne zaustavlja da obavi sramotni čin zadnjega poniženja.

I to je, zapravo, najokrutniji način na koji se ostvaruje njezino tiho smaknuće, njen projektirani i planirani put u konačni Desertum, jedino carstvo koje su joj od početka njeni zatornici namijenili.

Božica Jelušić
Autor 30.12.2016. u 21:30

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija