Belo

Autor 28.8.2011. u 02:31

Belo

“Skini se s viskija, a i kokain ostavi”
Džoni Keš, Cocaine Blues

Otkako je neki dan ovdje u blizini, na liniji Amsterdam – Britanska ostrva, “pao” najveći kontingent kokaina u prilično vremena (“rekordni prinos”) – 1200 kila iz Venecuele, ulična vrijednost, vele, tristo milijuna eura, umjesto da zdvajam nad činjenicom da su “peruvijanske pahulje” opet popadale po gradovima kao nikada dosad, počeo sam razmišljati o tome kako se baš uz taj naročiti tip “dopa” može izmjeriti kako su se mijenjale i muzika i kultura, ove zapadne, koje su najviše utjecale na nas, kroz nekoliko doba.

A to što sam domislio nije da je mnogo manje crno od gornje vijesti i njenih implikacija.

Kokain je u zapadnoj kulturi prešao dug put od “medicine”, otkad se prvi puta sredinom XIX stoljeća kemijski izvukao ekstrakt, odnosno alkaloid iz biljke koke po kojem je produkt dobio i ime. Prvo se koristio kao analgetik i anestetik, pa je prešao čitav luk korištenja – u kojem bi se mogla iščitati cijela jedna tajna kulturna historija ludosti: od pseudolijeka za široku upotrebu i, nevjerojatno, uobičajenog dodatka proizvodima (originalna koka-kola), do shvaćanja, početkom prošlog stoljeća, o tome što on jest – narkotik. Svejedno trebalo je prilično da ga se zabrani jer se, zbog učinka kroz ušmrkavanje ili injektiranje, dugo mislilo da stimulira mišljenje i intelektualni rad – silna je linija kokainista-mislilaca, od Frojda do Krleže – do druge polovine stoljeća kad postaje droga zabave, provoda i – moći.

Pošto mu je djelovanje takvo da djeluje na nervni sistem i ubrzava puls te stvara osjećaj pojačane energije ili euforije, ne čudi da su ga, uz marihuanu a prije epidemije heroina četrdesetih – kako piše jedan američki doktor – šmrkali “bohemi, kockari, visoke i jeftine prostitutke, noćni čuvari, hotelski recepcioneri, provalnici, makroi i najamni radnici”. U muzici zato, sasvim prispodobivo, trošili su ga kao “nosno osvježenje” džez muzičari, koji su po opisu radnog mjesta svirali beskonačne setove, po sedam noći uzastopce. Djuk Elington koristio ga je kako bi radio na svojim klasičnim kompozicijama, a nakon dugih koncerata, vozeći se iz grada u grad vlastitim vagonom kroz američku noć. Jedan od najstarijih regtajm brojeva je i Cocaine Blues Rev. Garija Dejvisa, i u verzijama zadržao se i razvio kao motiv sve do kantri standarda Džonija Keša, koji su pjevali i Bob Dilan i Erik Klepton i Kit Ričards (naravno).

Uopće, po tipu izvođača, vidi se da je kokain bio među najnižim i najjeftinijim drogama. Kasnije, u višem stilu i društvu pak, Sinatra i Din Martin referiraju se, pedesetih, veselo na drogu u čuvenoj Kol Porterovoj I get a kick out of you – da bi poslije skinuli taj dio teksta. Danas, retro pjevači većinom bježe od strofe i ne pada im na pamet da je izvode. Ne čudi: u kulturi koja Bogiju i Taličnom Tomu retušira čik u ustima, kako da prođe stih gdje Frenki kaže da ako uzme “samo jedan šmrk, biće mi dosadno”?

Iz toga: kokain, otkrili su mnogi, ima vrlo kratko djelovanje i iziskuje neprestano šopanje, a efekt postaje sve kraći. Nakon toga nastupa strašna depresija. Neki, pogotovo tvrdoglavi Englezi, nisu nikad naučili lekciju. Frensis Rosi, naš nekad čest gost i vođa grupe Status kvo, ima tako trik koji pokazuje po TV-emisijama: uzme štapić za čišćenje ušiju i proturi ga, poput afričkih plemena iz stripovskih klišea, kroz nos – hrskavica mu se dotle istanjila da štapić vodoravno prođe s jedne na drugu stranu bez problema.

Zato Džej Džej Kejl, u kontraatmosferi od one koju stvara koka – pjeva tiho i neočekivano, i dajući, kolokvijalno i rijetko u engleskom, rod neživoj stvari, pjeva kako “ona ne laže” – kokain je tu ženskog roda. Erik Klepton je s njome imao hit i definitivnu verziju pjesme, onu sa živog albuma u Japanu, gdje na kraju refrena – “she don’t lie, she don’t lie, she don’t lie” – u stanci publika doslovno zaurla: “… cocaine!”

Dođe mi milo i smiješno, sa simpatijom, nad sjećanjem kako su u nas krajem sedamdesetih i u sljedećoj dekadi, fanovi onako frajerski i izazovno pjevali ovaj refren, značajno se šepurivši nad tajnom šifrom: ima li, je li u to doba bilo ikoga u Jugoslaviji da je srkao preskupi prah? To je bilo doba nevinog fantaziranja nad produktom bijelog svijeta. Ništa drugo.

Prijelaz demografija koji se onda dogodio osamdesetih u konzumiranju točno mjeri promjenu: s razine bogatih kulturnih aluzija i čitanja, implikacije visokog stila – sve naniže. Koka je prešla iz lozinki muzičara “kulera” u svijet bankara i japija, a onda – sve dostupnija – sišla među takozvani običan svijet. Španjolci, Talijani i Grci vikendom su u stanju pojačane akceleracije kao nikada ranije. U nas pak – sve sa zakašnjenjem, sve prekasno kao i obično – pala je bila među narodnjake i kriminalce. Hoće se reći: prešla je, kad se sabere, i ovdje i tamo, u ruke onih koji nikada neće stvoriti bilo što od vrijednosti, kulturu kakvu su, unatoč negativnom korijenu pojave, pravili oni koji su živjeli i umirali u eri prvih sto godina južnoameričke “bijele mećave”.

E, to je već za neki novi bluz. Samo, hoće li ga itko znati napisati?

Vreme
 

Tagovi:
Autor 28.8.2011. u 02:31

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija