Beograd me danas pita: “šta ima u Sarajevu”?

Dejan Kožul
Autor 27.9.2018. u 11:21

Izdvajamo

  • Iz tog Beograda udareni su temelji antispomenika, a Beograd me danas pita "šta ima u Sarajevu? Kako ide ovo oko izbora? Jesul' ćevapi kod Želje i dalje dobri?" Beograd me danas pita: "Jel' Sarajevo gdje je nekad bilo"?

Povezani članci

Beograd me danas pita: “šta ima u Sarajevu”?

Foto: M. Kovacevic Strasni

A do pranja savjesti im je? A žive na slobodi? Pa, što nisu, eto došli na otvaranje izložbe o opsadi grada odakle potiču? Murate, gdje si sad da me opet smiriš? Gdje si sad kad mi se prsti grče dok ovo pišem i dok razmišljam o nastavku Karimove priče o Aleksandru Antonijeviću, čovjeku koji je isto izbjegao iz Sarajeva početkom opsade, a čiji je otac bio i visoki vojni funkcioner u tadašnjoj Vojsci RS. Aleksandar Antonijević, lik koji je na poziv svog druga iz djetinjstva došao na obronke iznad Sarajeva i čuvši da Karim u svojoj radijskoj emisiji priča o Aleksandru Antonijeviću, pod uticajem alkohola ili narkotika ili jednog i drugog povlači oroz ili kako se to već zove na topu i ispaljuje granatu koja pada na…

Ovih dana u ustanovi kulture “Parabrod” otvorena je izložba o četverogodišnjoj opsadi Sarajeva, izložba koja je već 15 godina postavljena u Historijskom muzeju BiH, a nakon tih 15 godina osećaj je takav kao da se vratila tamo odakle je potekla.

U svijetu koji je jedno veliko tkanje, u kom je sve slučajno, u kom slučaj određuje mjesto svakog od nas, kako je to lijepo pisao najbolji od nas, Karim Zaimović, moje mjesto, u dva dana, bilo je gotovo identično, iako na prvi pogled, ali ne samo i na prvi pogled, već i lokacijski, različito.

Slučaj je, eto, odredio da se prvi dan zateknem baš na otvaranju te izložbe u Beogradu, isti dan kad je nastavljeno i suđenje osmorici pripadnika specijalne policije Vojske Republike Srpske za smrt preko 1300 Bošnjaka u Kravicama, kod Srebrenice.

Eto, opet će to tkanje spojiti Srebrenicu i Sarajevo, a i Beograd, u neku čudnovatu mrežu u koju ću se sam zaplesti, a iz koje ću teško ikada izaći.

Sjetit ću se samo riječi Vlatka Sekulovića, jednog od producenata predstave “Smrt fašizmu – Sloboda Ribaru”, koji je rekao da je nemoguće napraviti spomenik Ivi Loli Ribaru, ali da je antispomenik odavno već napravljen i to od simbola patnje i stradanja Srebrenice i Sarajeva. Genocid i najduža opsada jednog grada u istoriji. Opet, u tom tkanju, spojiše se u jednom danu i to baš u Beogradu, tamo gdje su tkalci krenuli plesti svoju smrtonosnu mrežu.

Na razmišljanje su me podstakla dva događaja u pauzi suđenja za zločine u Kravicama. Dok čekamo da nam u sudskom bircu konobarica skuva “domaću, tursku” kafu, prilazi nam (meni i Muratu Tahiroviću, predsjedniku Udruženja žrtava i svjedoka genocida) Nedeljko Milidragović, čovjek kog od milja zovu Neđo Kasapin i koji je prvooptuženi na optužnici. Treba reći da su svi optuženi negirali svoju krivicu, ali treba znati i da su bili tamo.

“Šta ima u Sarajevu”, onako šeretski, čak i pomalo mangupski, onako kako bi Sarajlije znale prići kao u nekoj priči, punoj klišea, i priupita. “Vi ste iz Sarajeva?”

“Nismo”, odgovaram, a i Murat vrti glavom.

“Šteta. Ja sam iz Sarajeva. Baš me zanima kako je tamo”, dodaje i ućuta.

Čekam tu kafu i razmišljam odakle to dolazi? Šta je htio sa tim? Sprati svoju odgovornost ili je možda ni ne osjeća, ili je možda ni nema? Šta, jebote? Šta? Hoću da ga pitam ali Murat me svojom smirenošću i osmijehom spušta na zemlju. Stigla je i kafa.

I dok razgovaramo ispred suda baš o tome prilazi nam Milovije Batinica, još jedan od osmorice optuženih. Pita za izvjesnu Azru Đikanović, da li je znamo, da li je među nama…Ne znamo, nije među nama ali zašto opet sad i ti? Navodno je bila na nekom od ročišta i on je zna. I navodno je povezana, baš kao i on sa Zvezdanom Zulčićem, jednim od 19 stradalih u vozu za Bar, 27. februara 1993. godine. Štrpce. Da. Tako se zove mjesto u kom su stradali i navodno je Zvezdan bio sjajan fudbaler, kom je Knele, sad već pokojni kriminalac, a tada vlasnik jednog fudbalskog kluba sredio izbjegličku legitimaciju, jer je Zvezdan izbjegao iz Sarajeva, ali u izbjegličkoj je pisalo ime oca Mujo, pa iako je bio dijete miješanog braka, činjenica da je umjesto u Zrenjanin, gdje je trebao ići odlučio sjesti u voz za Bar za njega bila kobna.

“Svijet, koji je jedno veliko tkanje, u kom je sve slučajno”, pisao je najveći od nas.

Sve nam to priča čovjek iza čije optužnice opet stoji najmanje 1300 ljudi. Mrtvih. Isto tako tim sarajevskim šmekom dodajući da je on i sam spašavao ljude dok je živio u Sarajevu.

Htjedoh priupitati što nije spašavao iste te ljude u Kravicama ali opet me Murat svojom smirenošću i pogledom odvratio.

A u meni vulkan pitanja, vulkan emocija…I ni malo te smirenosti.

A onda se sjetim Lidije Zelović, Sarajke koja sad živi u Holandiji, autorke filma “Moj vlastiti rat”, i njene priče o rođaku Željku. Rođaku koji joj je bio idol, pravi sarajevski mangup, vlasnik diskoteke, san mnogih sarajevskih i inih cura, koji je kad se zapucalo završio na brdima oko grada sa snajperom u ruci.

Za nju je to bio šok, možda i veći od svega ostalog. Kako, zašto? Nije bilo Murata da je smiri u tom trenutku šoka. Razočarenje. A onda je taj isti Željko prepozna negdje u Beogradu i zamoli je da ga sasluša. Da proba da pojasni svoju poziciju i zašto je činio to što je činio. Dala mu je šansu. I to je to. Nema šanse. Nema opravdanja za uzimanje snajpera u ruke i ciljanje ljudi sa kojima si do juče pio kafe, zagledao lokalne trebe.

Cijenim da su i Neđo i Batinica pokušali slično. Da su preko nas probali malo da operu svoju savjest. I da će probati opet.

A do pranja savjesti im je? A žive na slobodi? Pa, što nisu, eto došli na otvaranje izložbe o opsadi grada odakle potiču? Murate, gdje si sad da me opet smiriš? Gdje si sad kad mi se prsti grče dok ovo pišem i dok razmišljam o nastavku Karimove priče o Aleksandru Antonijeviću, čovjeku koji je isto izbjegao iz Sarajeva početkom opsade, a čiji je otac bio i visoki vojni funkcioner u tadašnjoj Vojsci RS. Aleksandar Antonijević, lik koji je na poziv svog druga iz djetinjstva došao na obronke iznad Sarajeva i čuvši da Karim u svojoj radijskoj emisiji priča o Aleksandru Antonijeviću, pod uticajem alkohola ili narkotika ili jednog i drugog povlači oroz ili kako se to već zove na topu i ispaljuje granatu koja pada na…

Da, 15 godina je već postavljena izložba o opsadi Sarajeva. Sad je u Beogradu. Aleksandar Antonijević, iako fiktivan lik, itekako je stvaran bio u to vrijeme. Bilo ih je na žalost i više. Bilo je i onih Aleksandara koji su se slikali po jevrejskom groblju u, gotovo, punoj ratnoj opremi, a danas su faktori mira i stabilnosti. Iz tog Beograda je stigla i naredba. Prva, a i posljednja. Iz tog Beograda geler je stigao i Karima Zaimovića, najboljeg od nas.

Iz tog Beograda udareni su temelji antispomenika, a Beograd me danas pita “šta ima u Sarajevu? Kako ide ovo oko izbora? Jesul’ ćevapi kod Želje i dalje dobri?” Beograd me danas pita: “Jel’ Sarajevo gdje je nekad bilo”?

Murate, bolan!

Dejan Kožul
Autor 27.9.2018. u 11:21

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija