Goran Sarić: Bergenski putopis – drugi dio

Goran Sarić
Autor 14.10.2014. u 10:54

Goran Sarić: Bergenski putopis – drugi dio

Piše: Goran Sarić

Pješčane dine, more i dama sa psetancetom

Ujutro prvo iznajmimo bicikla, pa krenemo na izlet. U centru, prolazimo kraj Ruine kerk, Ruševne crkve, iz 15. vijeka. Devastirana je u vrijeme strašnog Osamdesetogodišnjeg rata protiv Španaca (od 1568., pa sve tamo do sredine 17. vijeka), i ostavljena tako, polucijela, kao spomen (opmena!) na ljudski kretenluk, i vandalizmu.

      Ima li vajde? Sumnjam. Da je historia doista magistra Vitae – gdje bi nam bio kraj? Ne kod Obame i ISIL-a, ali ni kod Bakira, Zlatka i Mileta – to je sigurno!

***

Do mjesta Schoorl i njegovih dina smo se dobro napedalali – više od šest kilometara. Za moje nožice i previše, a da i ne citiram onog grmalja, laktaša političara koji je onomad, na jadu naroda obnovivši vozni park skupocjenom limuzinom, mrtav-hladan izjavio kako on “nije klošar, pa da se vozi na biciklu”.

   Pa neka ga samo opet biraju!

   Schoorlse duinen su najveće i najviše holandsko pješčano područje. Ovdje se već s trgića u centru, “ničim izazvana”, gordo diže Velika dina, najviša u cijelom kraju. Odmah primjetimo neke bakutanere kako se veru ka njenom vrhu, odakle počinje crnogorična šuma.

   “Hoćemo li”, pitam.

   “Hoćemo”, odgovara Bolja Polovina, ne baš odlučno. A onda oštrije: “Vala kad mogu oni, možemo i mi.”

   Rečeno, učinjeno. Mada, put ka vrhu (ni ovdje) zacijelo nije lak. Noge stalno tonu u pijesak. No, kad smo se nekako izverali – onih “babaca” odavno nema na vidiku! – vidimo da se trud isplatio. Valovit pejsaž, kobinacija pijeska, tvrdog tla i crnogorice, staze na sve strane. Mi, naravski, odabiremo onu najkraću. Onu za sve uzraste. Jerbo, svidio mi se onaj restorančić u centru. Kladio bih se da u njemu ima lijepe tečnosti!

     Kad smo se našetali, teška kroka krenemo natrag. No, uprkos putokazima, dobijem osjećaj da se vrtimo ukrug. “Idete li i vi nazad, u selo”, upitamo par naših godina koji odlučno kroči u suprotnom smjeru.

   “Ma evo već treći put kružimo istom stazom, svega nam je dosta”, požali se muškarac. “Hajdete s nama, valjda ćemo se snaći.”

   Jedva kutarisali!

SD, BOSPAD

***

Bergen aan Zee (Dama sa psetancetom)

   Prema brojnim putokazima “morski” Bergen, Bergen aan Zee, je svega tri i po kilometra od “glavnog” mu imenjaka. Međutim, umjesto da na raskrsnici skrene desno, moja gospođa nastavi pravo. Jebi ga, ujedem se za jezik, i nastavim da pedalam. Kroz šumu, uzbrdo-nizbrdo, gore-dolje, makadam-pijesak-makadam – jezik do poda!

     Kad smo se napokon pomolili iza ugla malog hotela, pred nama je pukao krasan pogled na nepreglednu pješčanu plažu. Jest da je more sivo – a kad kažem: sivo, ti sigurno pomisliš na ružno – no, ovdje sam naučio da ljepota ima bezbroj lica. Ravnica, istina je, često djeluje depresivno, ali, o, kako može biti prelijepa u toj prividnoj jednoličnosti! Naročito u kombinaciji s morem. A ovo ovdje, Sjeverno, pa još “pritisnuto” jurećim oblacima – kakva je to sila! Stojiš tako pred njim, sitan i nemoćan, a ipak pomiren sa sobom.

BAZ, GOLFSURFER

   Talasima jure kite-surferi, na plaži pitomci ronilačke škole, u daljini se – kao usred mora! – mahnito okreću vjetrenjače… Dokle oko seže – bijele kreste valova...

   Da je ovdje, na ovo čarobno mjesto, dovesti one naše idiote, političare, da osjete vlastitu sićušnost…Ali, ko bi, na primjer, mogao ubijediti Zlatka da na svijetu ima išta veće, i ljepše od njega?!

   Pustimo to. Mozak “na paši”, sjeverni vjetar u ušima, najfiniji pijesak pod nogama… Vuidi, neka dooobra starka šeta cuku. Dama sa psetancetom.

   I baš tada, u trenu krasne nemoći, sjetim se skorašnje pjesme posvećene prije par godina preminulom kolegi, mornaru Teu:

Mornar

Prijeno štojepostaoarhivskimiš,
oploviojemora,
ividiosvijeta.
U skoro svakoj luci, veli,
zaradio neki “trofej”:
kapavac, trišu, pediculus pubis …
No, nikad nije prestao da im nosi cvijeće,
i ispovijeda se,
na bedrima njinim,
kao pred oltarom,
njegovim nježnim kurvama,
stara frajerčina!

Valjao se od smijeha kad mu, jednom,
u šali,
pustih Bregu, sa Čorbom,
Pediculus pubis.
“Zar toga i kod vas ima”,
šeretski odvrnu,
sve tobož se češuć’ po jajima.

Nizak,
dežmekast,
a živa vatra – Teo se ni vraga,
ni Boga,
nije plašio!

Jednom me pozvao kući, na večericu.
Donesoh mu Kosovski božur,
vino crno i teško
kao pogled unatrag.

“E, Sarik,
još nisam pio vaša vina! Večeras pijemo rum.
Ostaviću ga,
to tvoje krvavo cvijeće,
pa ćemo ga, nekad, skupa iskapiti!”

Nismo.
Odjednom ode Teo,
kao da ga more, il’ bura odnese,
onim njegovim
nježnim Damama Noći,
bolesnim,
a dragim,
ispovjednicama.

 

Goran Sarić
Autor 14.10.2014. u 10:54

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija