Berić: Ćeranje u 26 slika

Autor 27.9.2012. u 17:32

Berić: Ćeranje u 26 slika

U petnaestak septembarskih dana koje sam proveo u jednom “malom mistu” na hrvatskoj obali, zaboravio sam da ovdašnji političari, zajedno s još nekim sarajevskim opskurnim tipovima, uopće postoje.

Svakog jutra sam kupovao na trafici tri vodeća hrvatska dnevna lista, ali tekstove nisam čitao. Pročitao bih samo naslove, a potom bih novine dao vlasnici pansiona u kojem sam odsjeo. Kakvo uživanje u zaboravu sarajevskog političko-mafijaškog miljea! Tada sam shvatio sljedeće: kad prođe još pedeset ili sedamdeset godina, više niko neće znati imena onih koji su u ratovima 90-ih predstavljali nekakav faktor. U tzv. anegdotskoj historiji, koja među balkanskim narodima tradicionalno ima mnogo veći utjecaj na njihovu svijest od one pisane, biće pominjani Milošević, Tuđman i Izetbegović, potom Karadžić i Mladić. Svi ostali, cijela bulumenta predsjednika, premijera i ministara, generala i lokalnih komandanata, heroja, ratnih zločinaca i međunarodnih mirovnih posrednika – nestaće iz kolektivne memorije. Međutim, postoji jedan čovjek čije ime budućim historiografima vjerovatno neće značiti ništa, ali koji će, po mom skromnom mišljenju, izbjeći zaboravu. To je Ljubo Ćesić Rojs, nekadašnji vozač autobusa na usluzi gastarbajterima iz Zapadne Njemačke, kojeg će rat proizvesti u čin generala Hrvatske vojske, baš kao i mnoge druge kreature na svim zaraćenim stranama.

Munjeviti uspon u vojničkoj karijeri Rojs duguje Gojku Šušku, koji ga zemljački uzima za svog ličnog vozača, daje mu generalski čin i imenuje za svog zamjenika na mjestu ministra obrane. Našavši se u središtu opće tranzicijske grabeži, kojoj su podlegli svi, od vodećih hadezeovaca i Tuđmanovih generala, do kriminalaca, ovaj Hercegovac je spontano, seljački zdravorazumno, izrekao najpregnantniju definiciju proteklih ratova, koja glasi: “Tko je jamio, jamio je.” Ta misao će višestruko nadživjeti Rojsov lik i djelo, ona će predstavljati neizbježno mjesto u feljtonistici koja se bude bavila postkomunističkim sukobima na prostoru bivše Jugoslavije. Iako je Rojs za mnoge ostao samo “vozač autobusa s upitnim kvocijentom inteligencije”, njegova antologijska izreka svjedoči koliko je Andrić bio u pravu kad je u “Znakovima pored puta” zapisao: “Nikada ne znaš od kojeg ćeš čovjeka čuti neku blistavu misao.”

Rojs nije bio nikakav moralista, niti naivni posmatrač šverca i otimačine svega i svačega, nego je i sam jamio koliko god je mogao. Kao zapovjednik famozne 66. inženjerijske pukovnije, raspolagao je stotinama miliona kuna. U političkom životu je upamćen kao legendarni lik iz hrvatske sabornice, koji je popularnost sticao prijetnjama i neartikulisanim upadicama, koje su izazivale provale smijeha među zastupnicima. Iza Rojsa je ostalo nekoliko afera, a ovih dana novine pišu da je “jamio” 50 tisuća eura, od ukupno 70 tisuća, koje mu je, kao čovjeku “od povjerenja”, dao jedan hrvatski biznismen da ih uruči obiteljima šestorice bivših političkih i vojnih čelnika Herceg-Bosne, kojima se sudi u Haagu. Sedmina pomenutog iznosa bila je namijenjena obitelji Darija Kordića, koji već služi zatvorsku kaznu.
Sa moralne tačke gledišta Rojs je, nema sumnje, tipični negativac, ali takvi kao što je on, koji su “jamljenjem” stekli pozamašan kapital, zapravo su jedini stvarni heroji tranzicije. To su ljudi koji su brzo shvatili da se iza domoljubnih parola krije strast otimačine. Ovo što se događa danas, kad se svako prebijanje računa među državama nastalim na tlu bivše Jugoslavije u pravilu završava fijaskom, svjedoči da je pljačka u najširem smislu riječi bila jedan od ciljeva sukobljenih ratnih politika. A pošto mržnja traje, i rat se, po prirodi stvari, nastavlja. Nijedna od država ne želi da se odrekne svog ratnog plijena, bilo da je riječ o stanovima, fabričkim pogonima, šumama ili hotelima i radničkim odmaralištima. Vrijednost međusobnih potraživanja samo u nekretninama, tvrde stručnjaci, dostiže nekoliko milijardi eura. Ali niti ko šta vraća, niti plaća.

Sve bivše jugoslovenske republike vode međusobne granične sporove, od kojih su neki, poput onog između Sarajeva i Zagreba, dovedeni do apsurda. Ideja prema kojoj bi problem mogao da se riješi tzv. vezanom trgovinom – obostranim prihvatanjem paketa u kojem bi se našli pelješki most i granica na moru – nema mnogo izgleda. “Milanoviću, granicu ti kroji BiH”, jedna je od parola kojom populistički HDZ pokušava da vrati izgubljeni ugled i sruši aktuelnu vlast. S druge strane, jedan ovdašnji akademik tvrdi da reducirani projekt famoznog mosta predstavlja “agresiju Hrvatske na BiH”, što su hrvatski mediji prenijeli bez oklijevanja. Kakva ljubav vlada među elitama i narodima bivše Jugoslavije, možemo se uvjeriti na odnosima Hrvatske i Slovenije. Nakon odgođene arbitraže o Piranskom zalivu, Slovenci su izvadili iz rukava novu, posve neobičnu kartu: dug Ljubljanske banke hrvatskim štedišama u iznosu od 172 miliona eura, oni su pretvorili u “dug” Hrvatske, koja se mora odreći te svote ako želi da je susjedna država dogodine pripusti u Evropsku uniju.

Davno sam pisao o tome da bi se konačno morali svesti računi koji bi tačno pokazali šta ko kome duguje, što u ljudskim životima, što u zlatnim polugama, što u nekretninama, a što u hektarima na spornim graničnim mjestima. Da se oteto vrati, a što je srušeno i spaljeno – da se obnovi parama i rukama rušitelja. Naravno, to je prije deset godina zvučalo jako naivno, baš kao što i danas zvuči naivno. Izgleda da je mnogo bolji prorok bio velikosrbin, akademik i pjesnik Matija Bećković, koji je, nakon što je Milošević izgubio sve svoje ratove, napisao poemu “Ćeraćemo se još”. I bogami, ćeramo se!

Oslobodjenje.ba

Autor 27.9.2012. u 17:32

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija