Berić: Politika kao sudbina

Autor 1.11.2012. u 10:23

Berić: Politika kao sudbina

Bila je to bizarna vijest, najbizarnija među vijestima koje su se odnosile na predizbornu kampanju, pa je s razlogom našla mjesto u svim ovdašnjim listovima. U jednom od njih objavljena je pod naslovom “Siromah poginuo dok je lijepio predizborne plakate”.

Pedesetogodišnji Živko Marinković iz Hrvaćana kod Prnjavora stradao je samo tri dana prije oktobarskih izbora, kada je, za neku bijednu svotu, možda za nekoliko piva, lijepio stranačke plakate po selu. Lijepio ih je i na potporni betonski zid pored ceste, kad je na njega naletio kombi i usmrtio ga. Živko je bio siromah, bez posla, jedan od stotina hiljada sebi sličnih u Bosni i Hercegovini. Životario je od poljoprivrede, do plakatiranih obećanja držao je koliko do lanjskog snijega, i bilo mu je potpuno svejedno ko će u naredne četiri godine vladati Prnjavorom i Hrvaćanima. Njegova banalna smrt, izazvana saobraćajnom nesrećom, imala je u sebi neke ironije – Živka je “ubila” ista ona politika u čijem je propagiranju i ne htijući učestvovao, lijepeći plakate koji su nudili lažna obećanja. Ovaj siromašni seljak nije njena ni prva ni posljednja žrtva, njegova smrt nas samo podsjeća da je politika tvoja sudbina, bilo da se njome baviš ili da samo lijepiš predizborne plakate, kao što je to činio nesretni Živko Marinković.

Izazivati sudbinu – u tome izgleda i jeste neodoljiva privlačnost politike kao profesije. Savremeni teoretičari definisali su politiku kao “dosezanje moći”. A onaj ko ima moć, ima i ugled, novac i žene. Politička moć potentnija je od bilo kakvog afrodizijaka. Tako je oduvijek bilo i tako će biti. Političari su jedna od najomraženijih sorti u bosanskohercegovačkom društvu, pa ipak je 7. oktobra više od 30 hiljada građana na krilima glasačkih listića nahrupilo na političke kapije. Međutim, tek je oko 2.800 sretnika među kandidatima čekalo mandat općinskog vijećnika, odnosno načelnika ili gradonačelnika. Za sve njih noć između 7. i 8. oktobra bila je neprospavana, čak i za one koji u toj noći nisu imali nikakvih šansi.

Sutradan, suočen sa još jednim debaklom nekad moćne Stranke za BiH, čija je ikona cijelu deceniju bio Haris Silajdžić, njen novi prvi čovjek Amer Jerlagić došao je među novinare i primjetno razočaran rekao: “Praktično, što bi se narodski reklo, došli smo do izvora, a nismo se napili vode.” Aludirao je na nedostatak sreće, jer je navodno nekim kandidatima njegove stranke nedostajao mali broj glasova za ulazak u jedno od općinskih vijeća. Život većine stanovništva je očajan, nezaposlenost dostiže afričke procente, siromaštvo se širi poput epidemije gripa, pa se i najsporednije radno mjesto u politici doživljava kao pravi spas. Zato u politiku hrle ljekari, advokati, univerzitetski profesori, tajkuni, ratni komandanti, estradne zvijezde, glumci, pisci, novinari… Na pitanje zašto su odlučili da se bave politikom, svi će oni izrecitovati zbirku populistički privlačnih motiva, preuzetih od elita koje već godinama i decenijama uživaju i čast i mast. Poželjno je reći da te boli siromaštvo i vapaj tvog namučenog naroda, da te boli nepravda, da si užasnut razmjerama nepotizma, korupcije, kriminala i nasilja. A kad jednom uđeš u taj svijet, brzo se navikneš na njegova pravila igre i postaješ dio jednog korumpiranog sistema protiv kojeg si se kao građanin možda bunio, a mandat koji ti je povjeren trošiš dižući ruke po nalogu svog stranačkog šefa. Dobar život!

U Bosni i Hercegovini bavljenje politikom shvata se kao najsigurnije zanimanje, što ona i jeste, a u boljim slučajevima i kao najsigurnija vrsta privatnog biznisa. Stari politički lisci shvatili su da je najvažnije – biti i ostati u takvoj politici. Ako propadneš na parlamentarnim izborima, ima popravni na lokalnim. Ako si se kompromitovao kao ministar, ne znači da ne možeš postati načelnik neke općine. Ako cijela čaršija zna da si kriminalac sa problematičnim ratnim zaslugama, ne znači da te ta ista čaršija neće izabrati za narodnog deputata. U vrhovima vlasti su ljudi koji u svakom trenutku mogu izvući neki papir i jedan drugog optužiti da je korumpirani lopov, državni neprijatelj, veleizdajnik ili ratni zločinac. Postoje i političari koji se već dvadeset godina povlače po političkoj kaljuži i koji za to vrijeme nisu napravili nikakve vidljive štete. Ali nisu bili ni od bogzna kakve koristi. Miro Lazović, Tatjana Ljujić – Mijatović i Stjepan Kljuić u ratu su bili na najvišim državnim funkcijama, a sada su se, sa skromnim brojem glasova, uhljebili kao vijećnici sarajevskih općina Centar i Stari Grad. Ali, nije li i to prevelika nagrada za davno potrošene stare zasluge? Životna želja Stjepana Kljuića je da postane gradonačelnik Sarajeva. Kljuić je čovjek gradskog i građanskog habitusa, privatno omiljena ličnost. Ali, Sarajevo nije više ono što je nekad bilo. Osim toga, Kljuić je vječiti gubitnik u politici – bio je lider HDZ-a BiH, potom je osnovao Republikansku stranku, a u lokalne izbore je ušao kao socijaldemokrata.

Ima već punih šesnaest godina kako zemljom vladaju tri etničke oligarhije, obećavajući narodu kako će graditi moderne ceste, otvarati fabrike, zapošljavati nezaposlene, čistiti mangupe iz svojih stranačkih redova, iskorjenjivati nepotizam, dovesti u red pravosuđe i policiju, hapsiti lopove i korupcionaše… Međutim, to su obećanja koja ovakav sistem nikada neće moći ispuniti, čak i kad bi nam u pomoć stiglo stotinu najpametnijih ljudi svijeta. Zemlja funkcionira pola na bazi neumrlog socijalizma, a pola po zakonima podivljalog kapitalizma. Pomoći će jedino neki novi lideri, koji će smoći hrabrosti da kažu biračima da su ih domaći političari, koristeći naglavačke postavljenu državu, godinama potkradali i lagali.

Oslobodjenje.ba

Autor 1.11.2012. u 10:23

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija