Berić: Zaglavljeni u liftu

Povezani članci

• HDZ-ov barakiri
• Naša stranka Ilidža: Ispitati diplome svih uposlenika Općine Ilidža
• Hvala ti za moju sretnu mladost
• VKK “Vasa Stajić” i Savez antifašista Vojvodine: Svi na izbore – porazimo Vučićevu kriminalnu tiraniju
• Viktor Ivančić: ROĐENI VOĐA
• Rehabilitacija Milana Nedića užasnija je od Mihailovićeve

Kakva je bila uloga Crkve u ratu i zločinima u Bosni i Hercegovini? Cjelovit odgovor na to pitanje još nije dat. Domaći teolozi oportunistički izbjegavaju tu temu, iako su oni najpozvaniji da se njome bave, pa vreli krompir prepuštaju povjesničarima i publicistima. Svojevremeno je američki profesor Paul Mojzes objavio obiman tekst “Rat i religija u Bosni”. Mojzes tu piše: “Moja tvrdnja je da, iako religija nije odigrala primarnu ili otvorenu ulogu u ratu u Bosni, ona je, bez obzira na to, ostavila sadržajan, iako prikriven utjecaj. Mnogi tvrde da ovo nije bio vjerski rat, jer traže argumente one vrste kakvih je bilo za vrijeme Krstaških ratova, džihada, i drugih vjerskih ratova gdje je religija igrala eksplicitnu ulogu, ponekad čak i prikrivajući političke, socijalne i ekonomske razloge. Poricati da je religija imala bilo kakvu ulogu u bosanskom ratu samo po sebi je osuda religije, jer religija bi trebala igrati ulogu u životima makar njenih pripadnika, a rat sigurno nije beznačajan događaj u životu ljudi.” Analizirajući ponašanje Srpske pravoslavne crkve, koja je ekstremnog nacionalistu Radovana Karadžića u završnici rata “podržavala više nego Slobodana Miloševića”, Katoličke crkve i Islamske zajednice, Mojzes zaključuje kako će, dokle god bude etničkih sukoba na Balkanu, oni “neizbježno nositi religioznu dimenziju”. Ali ako su u ratu, svaka iz svoje pozicije, slijedile svoju nacionalnu politiku, u miru su se vjerske zajednice i njihovi poglavari morali javno distancirati od svake politike koja je, govorom mržnje, pomirenje Bošnjaka, Srba i Hrvata činila nemogućim. Međutim, ne pamtim da sam ikada pročitao makar običnu vijest koja bi ukazivala na takvo reagovanje vjerskog establišmenta. Da li ste, recimo, ikada čuli da je neko od srpskih vladika ukorio Milorada Dodika zbog njegovih permanentnih političkih provokacija, kojima je nanosio i nanosi nepopravljivu štetu odnosima muslimana i pravoslavnih vjernika. Ako vjerski vrhovi ostanu u sprezi sa nacionalističkom politikom, ili budu pasivni prema njoj, doći ćemo do tačke sa koje više neće biti povratka.

Sarajevo je prošlog mjeseca bilo domaćin Međunarodne mirovne konferencije, održane pod geslom “Naša je budućnost živjeti zajedno – Religije i kulture u dijalogu”. Međutim, to geslo je bilo više nego pretenciozno, nategnuto, čak i licemjerno, jer u ovoj zemlji ne postoji ama baš nikakav dijalog ni među njenim religijama ni među njenim kulturama. Reći da je Sarajevo “istinsko srce Evrope”, misao je koja ne dobacuje dalje od provincijske megalomanije i koja je, što je još gore, apsolutno netačna. A tu misao je izrekao niko drugi do kardinal Vinko Puljić, vjerski lider koji je u više navrata izjavio kako baš u današnjem Sarajevu “nas katolike žele žive pokopati”. Sa  pomenutog skupa svijetu je odaslana nekakva poruka mira, a jedinu pažnju medija u regionu privukla je žustra polemika između vladike zahumsko-hercegovačkog i primorskog Grigorija i reisa Mustafe Cerića o tome čija je Bosna i Hercegovina!? Domaćini su se pred gostima iz inostranstva pohvalili kako je BiH jedina zemlja u Evropi koja ima Međureligijsko vijeće, ali nisu rekli da od te nazoviekumenske institucije nema nikakve vajde, dapače da se ovdašnji vjerski lideri često, direktno ili indirektno, spore preko medija.

Vjerski autoriteti ponašaju se poput ljudi koji su ostali zaglavljeni u liftu, pa se svađaju okrivljujući jedni druge za položaj u kojem su se našli. Tijesno im je da se kreću samo unutar vjere, pa im je dnevna politika, ta krčma sa pogašenim svjetlima, postala neodoljivi mamac. Ef. Mustafa Cerić, reis u odlasku, napravio je u toj krčmi više teških gafova, uspijevši da mnoge probosanski orijentirane ljude okrene protiv sebe. Ili, šta reći o gadostima koje ispaljuje vladika Vasilije Kačavenda, trudeći se da i posljednjem muslimanu postane omrznut. Zapaljivim izjavama nije odolio ni kardinal Vinko Puljić. U beznadežno podijeljenom Mostaru hladni rat već godinama vode biskup Ratko Perić, ekstremni nacionalista u službi Katoličke crkve, i muftija Seid ef. Smajkić. Od javnih istupa ovih i njima sličnih vjerskih prvaka, otužne slike poražene ekumenske ideje u multietničkoj zemlji, mogao bi se oblikovati dramski komad, koji bi na svoj način pokazao ko smo, šta smo i kuda idemo.

Ne znam koliko je Sarajlija koji su primijetili da Marko Oršolić, franjevac koji se eksponirao kao antifašist i borac za međureligijski dijalog, nije više naš sugrađanin. Nedavno je  penzionisan i vratio se u zavičaj, u samostan Tolisu kod Orašja. Među svojim papirima pronašao sam jedan njegov intervju od prije četiri godine, u kojem popularni fra Marko kaže: “Na našem geopolitičkom prostoru stoljećima je religija dijelila ljude i ta podjela je često završavala krvavo. Problem je u Bosni što je metafora o četiri bogomolje u Sarajevu u krugu od nekoliko stotina metara normalna za ljude, ali nije i za vjerske poglavare.” U Evropi vlada čuđenje zbog višegodišnjeg uzaludnog čekanja da vjerske zajednice na Balkanu doprinesu pomirenju i zbližavanju naroda, vjera i zemalja. Ipak, pomirenje je prvenstveno u rukama političara, a ne crkava. Međutim, ekstremisti u politici to ne žele, čime ohrabruju i jastrebove u vjerskim vrhovima. A jedini način da vjerski autoriteti prestanu praviti političke štete jeste dosljedna primjena principa o odvojenosti Crkve od države. Da se caru dadne što je carevo. A Bogu Božje. Samo se tako mogu umiriti vjerske napetosti i spriječiti njihovo pretvaranje u “vatrenu rijeku vjerskog fanatizma”.

Reklo bi se, prosto k’o pasulj. Međutim, problem je u tome što naše političke vođe, među kojima su i bivši zakleti ateisti, uživaju u estradnim zagrljajima sa vjerskim poglavarima, smetnuvši s uma da se prije više od dva stoljeća desila Francuska revolucija. 

Oslobodjenje.ba