Besima Borić: Razgovarajmo

Izdvajamo

  • Za početak, razgovarajmo. Vodimo dijalog i o najtežim temama. Pričajmo. Ali to ne može ni na medijima, ni u saopćenjima, ni za parlamentarnim govornicama. Tamo se svi trude da što više naude jedni drugima i pokažu kako su pametniji od onih drugih. Razgovarajmo kad se ugase svjetla, kad se ugase reflektori. Hodajmo okolo, razgovarajmo sa ljudima, ponudimo im malo pozitive. Pokažimo odgovornost! Pokažimo odgovornost za našu djecu, našu domovinu, za našu budućnost!

Povezani članci

Besima Borić: Razgovarajmo

Mi smo teško oboljelo društvo. Pokidanih najsuptilnijih niti. Ali ne do kraja. Imamo šansu, ali nemamo aktere sposobne i spremne za dugotrajnu i pravu terapiju.

Nisam sklona tumačiti posljednje Dodikove poteze samo kao pripremu za jesenje izbore, kao i svaki put, niti prikrivanjem kriminalnih radnji, prikrivanjem prihvatanja ANPa itd, itd, svega onoga što se ovih dana čuje kao mogući razlog proizvodnje histerije i krize, čemu je Dodik sklon i na šta smo se već navikli. Isto kao što smo se navikli i na sterilne i isprazne reakcije na ovakve njegove poteze, zakoni, Ustav, Visoki predstavnik, itd, itd. I šta bude na kraju? Ništa. Ili i bude nešto, ali nebitno, beznačajno. Sve do sljedeće krize.

U suštini, nakon obaranja Aprilskog paketa ustavnih amandmana, 2006. a čemu su kumovali bošnjački i hrvatski političari, a ne srpski, jer Dodik je tad prihvatio amandmane i generalno, to je bio prvi i, na žalost, posljednji put (bar do sad) da su se stranke iz oba entiteta, i pozicija i opozicija, saglasili oko promjene Ustava. Ali, zasmetalo je baš to onima što im ne odgovara dogovor ili u svojoj nadobudnosti i nerealnosti ne vide dalje od nosa. 100%.

Dakle, poslije toga, Dodik je promijenio ćurak i sve nade u novi vjetrić iz RSa polako su se topile i dobijale obrise koje danas imaju. Naravno, mijenjale su se i okolnosti, posebno regionalne, svjetske, u šta ovom prilikom ne bih ulazila.

Dodika sam počela doživljavati kao balkanskog kabadahiju, ali i sitnog šibicara, vrlo inteligentnog, ali i vrlo upotrebljivog za svaku vrstu manipulacije i izvedbe od strane srbijanskih i ruskih mentora. Ali i vrsnog organizatora. Uspio je sve stranke u RSu staviti pod svoju kontrolu, napraviti «reprezentaciju» i doveo opoziciju u pat poziciju: ili će mu se prikloniti ili će biti proglašeni nacionalnim izdajnicima! Batrgaju se, ali mlako i često vrlo pogrešno. A šta očekivati u zemlji u kojoj se svake dvije godine događaju izbori i zbog čega niko nema petlju da se suštinski suprotstavi, izađe iz začaranog kruga. A možda i ne žele, misle na isti način, ali bi njihova izvedba bila drugačija, mudrija?

Ovih dana gledam i slušam Dodikove izjave i govore. Zapravo sam, čini mi se, shvatila suštinu. Čovjek je duboko frustriran, nosi teret koji ne može da nosi. Ne zato što je izborom za člana Predsjedništva shvatio da nije onaj baja na kakvog je sebe navikao u RSu, da njegova nije posljednja, nego zato što se suočio sa nečim od čega je bio pošteđen dok nije krenuo izvan svog omeđenog prostora. Krenuo u Sarajevo, u Brisel… i ne znam da li je još negdje bio.

Njegove frustracije dolaze iz činjenice da se mora suočiti sa teretom koji nosi presuda o genocidu, o strašnim zločinima počinjenim u ratu devedesetih, o njegovim posljedicama, o potrebi prihvatanja ovih strašnih činjenica koje vidi i priznaje cijeli svijet. A bez čega se ne može dalje. Ne može naprijed. Zato on stalno bježi na svoju omeđenu teritoriju, okružuje se istomišljenicima i onima koji zarad svog probitka zatvaraju oči i klimaju glavom, spremni da tonu i dalje i dalje. Zato on stalno bježi u svoj siguran prostor i ne ponaša se kao član Predsjedništva BIH. Jer on nije ni dorastao toj funkciji niti njegov mentalni sklop to prihvata. Njegova politika i njegovo ponašanje to stalno pokazuju. Njegova izjava da su Srbi «kategorija koju Bošnjaci mrze» zaslužuje i psihijatrijsko, ali i svako drugo promišljanje. I tumačenje. Duboka, duboka frustracija koja će se teško izliječiti bez suočavanja sa istinom.

Za to je potreban uporan, osmišljen, sistematski rad stručnjaka, prije svega za dušu, a potom i drugačiji pristup političkih aktera. Nema ništa od ispraznih i površnih priča.

Mi smo teško oboljelo društvo. Pokidanih najsuptilnijih niti. Ali ne do kraja. Imamo šansu, ali nemamo aktere sposobne i spremne za dugotrajnu i pravu terapiju.

Za početak, razgovarajmo. Vodimo dijalog i o najtežim temama. Pričajmo. Ali to ne može ni na medijima, ni u saopćenjima, ni za parlamentarnim govornicama. Tamo se svi trude da što više naude jedni drugima i pokažu kako su pametniji od onih drugih. Razgovarajmo kad se ugase svjetla, kad se ugase reflektori. Hodajmo okolo, razgovarajmo sa ljudima, ponudimo im malo pozitive. Pokažimo odgovornost! Pokažimo odgovornost za našu djecu, našu domovinu, za našu budućnost!

Tacno.net Aplikacija

Aplikacija